Tijekom Domovinskog rata aktivno su djelovale brojne postrojbe za koje možemo ustvrditi da su imale određenih posebnosti, zbog njihove namjene, sastava ili pak neke druge posebne značajke. Planinska satnija Velebit ističe se po svim nabrojenim značajkama i teško se može usporediti s ijednom postrojbom Hrvatske vojske, no ipak se o njoj ne zna gotovo ništa. Pripadnici te postrojbe okupili su se 1991. godine u Zagrebu i po zadatku su otišli na planinu Velebit, iako s vojničkim pozivom nisu imali dodirnih točaka.
Agresija na Republiku Hrvatsku pobudila je motiv u ljudima koji su po naravi naginjali pacifizmu. Hrvatski alpinisti osjetili su obvezu pomoći domovini te su dobili mogućnost i pružili doprinos u onome u čemu su najbolji, djelujući u planinama. Naime, pripadnici Planinske satnije Velebit bili su uglavnom vrhunski alpinisti. U svom su sastavu imali 16 pripadnika koji su savladali uspon na Himalaju, a devetorica su bili članovi ekspedicija na Mt. Everest. Hrvatske planine bile su njihov drugi dom, a tijekom 1991. godine mitska planina Velebit postala je opasna bojišnica.
Jerko Kirigin bio je zapovjednik i najvažnije ime, motor ove postrojbe. Nažalost, on je preminuo, stoga smo uz jednoga od njegovih zamjenika, dozapovjednika postrojbe Dragutina Baruškina – Rusa rekonstruirali početke djelovanja Planinske satnije Velebit. Izbijanjem oružanih sukoba po cijeloj Hrvatskoj organiziraju se brojne postrojbe dragovoljaca. U Zagrebu se osnovao „Združeni športski odred“ iz kojega je ustrojena Planinska satnija Velebit.
Planinska satnija za odlazak na Velebit pripremala se kao da kreće u ekspediciju, znajući da će se dugo zadržati na planini. Uz iskusne svjetske alpiniste, predvođene Jerkom Kiriginom, zapravo je cjelokupan sastav dragovoljačke postrojbe vrlo poseban. Činili su je ljudi razne dobi, od najstarijeg, pokojnog alpiniste Nedjeljka Jakića (1932.), do Petra Kirigina, u to doba ni punoljetnog mladića (1973.). Od 99 pripadnika postrojbe iz 1991. godine, njih 51 imalo je visoko obrazovanje, nekoliko ih je bilo pred magisterijem ili doktoratom, a dio pripadnika bili su studenti. Posebno zanimljivo, imali su četiri liječnika sa svim potrebnim planinarskim i GSS znanjima. „Četiri naša pripadnika u civilstvu su bili liječnici, a po hobiju planinari. Šignjar Radovan, on je bio pukovnik JNA i za prvi odlazak na Velebit uzeo je godišnji odmor u Vojnoj bolnici koja je još bila pod JNA. Također, u Vojnoj bolnici radio je dr. Mladen Frketić, mislim kapetan. S nama je u prvoj turi došao Mihajlo Strelec, ginekolog. Mi smo ga zvali ‘picolog’, radio je u Petrovoj bolnici. I Nenad Stuparić, anesteziolog, inače je radio u Vinogradskoj bolnici.“ Na žalost suboraca, 14. srpnja 1992. poginuo je Ozren Lukić, zapovjednik voda. „Dočekali su ga u zasjedi, kod Malovanskog jezera. Inače je bio na položaju u Ivinim Vodicama, ali tad je dolazio s Buljme. Vraćao se stazom prema Ivinim Vodicama. A s Bunjevca isto ima staza koja je spoj s ovom stazom. I tu su ga sačekali, dobio je 17 metaka“, prisjeća se Baruškin. U čast Ozrena Lukića, speleolozi su najdubljoj spilji na Velebitu, i među 15 najdubljih na svijetu (dubine 1431 metar), dali ime Lukina jama.“
Opširnije o Planinskoj satniji Velebit čitajte u najnovijem broju VP-a, magazina za vojnu povijest, koji je u prodaji na svim kioscima za samo 19,99 kuna.
