Na granici Kazahstana i Uzbekistana, usred azijskih stepa koje su nekoć pripadale Sovjetskom Savezu, ribarska flota hrđa na površini koja je nekad bila Aralsko jezero. Deseci ribarskih brodova nasukani su kilometrima od obale tog, nekad četvrtog najvećeg jezera na svijetu, kojeg je ostalo jedva 10% nekadašnje površine. Sada je to Aralska pustinja jer vode tamo odavno nema. Šezdesetih godina sovjetske vlasti preusmjerile su rijeke Amu Darju i Sir Darju, koje su natapale jezero, kako bi ovdje uzgajali rižu, lubenice, žitarice i, ponajviše, pamuk.
Najveći proizvođači pamuka
No veliki projekt preusmjerava- nja vode namijenjene Aralskom jezeru za navodnjavanje poljoprivrednih površina u Kazahstanu, Uzbekistanu i Turkmenistanu pretvorio je nekad sušne krajolike u farme, ali i smanjio količinu vode koja je stizala do jezera, s razornim rezultatima. Sovjetski planeri željeli su pretvoriti regiju u najvećega svjetskog proizvođača pamuka te je 80-ih godina tada sovjetski Uzbekistan tu kulturu proizvodio više nego ijedna druga zemlja svijeta.
Naraštaji školaraca i studenata provodili su dio godine pomažući na plantažama pamuka. Uzbekistan je i danas među pet najvećih svjetskih proizvođača pamuka i to mu je, uz plin i zlato, jedan od tri najvažnija izvozna proizvoda. Polja pamuka, međutim, upila su s vremenom veći dio od 97,5 kubičnih kilometara vode, koliko je na godinu Amu Darja nosila do Arala. Proizvodnja pamuka cvjetala je, ali Kremlj je ignorirao problem.
Uništili su jezero. Lokalni stanovnici primijetili su nestanak mora i bilježili ga uz pomoć štapova koje su zabijali u zemlju kako bi mogli vidjeti koliko je vodene površine nestalo, ali uzalud. Idućih godina Aralsko jezero smanjivalo se, ispočetka za 20, a kasnije i do 90 centimetara godišnje. Istodobno s nestajanjem vode za pet puta povećala se koncentracija soli koja je ubrzo zatrovala većinu flore i faune. Propala je ribarska industrija, zahvaljujući kojoj je preživljavalo lokalno stanovništvo, a brodovi kojima su se pokušali vratiti do mora ostali su nasukani u mulju. To je područje postalo groblje brodova koje je, tako isušeno, ostavilo stanovnike tog područja bez glavnog izvora hrane i prihoda.
Oko 67.000 četvornih kilometara vode, na mjestima i do 40 metara duboke, isparilo je pred njihovim očima. Uz to, kako se jezero smanjivalo, voda je postajala sve zasićenija golemim količinama pesticida i insekticida, sve dok riba nije uginula. Zbog otpada koji se ispuštao u rijeke zemlja je ostala neplodna, s nestankom ribarske industrije rasla je nezaposlenost, a veći se dio stanovništva iselio.
Okoliš opasan za zdravlje
Oni koji su ostali platili su visoku cijenu. Prašina koja je puhala s izloženih korita jezera, zagađena poljoprivrednim kemikalija- ma, postala je opasnost za javno zdravlje. “Respiratorni problemi, tuberkuloza i problemi s bubrezima bili su rašireni. Donedav- no je mnogo djece umiralo od proljeva”, rekao je dr. Juldašbaj Dosimov koji je prvi put na ovo područje došao tijekom 80-ih, kada je obala već bila udaljena 20 km. Kontaminirana voda za piće uzrokovala je niz ovakvih problema, što se i nastavilo pogoršavati. Usporeni rast, smanjenje plodnosti, problemi s plućima i srčani problemi tek su neke od razornih posljedica, a zabilježen je i porast oboljenja od raka. Sve te bolesti bile su javna tajna.
Ekološka katastrofa imala je i tragičan utjecaj na klimu toga kraja: gubitkom umjerenog utjecaja tako velikog vodenog tijela zime su postale hladnije, a ljeta toplija i sušnije. Naposljetku, ono što je bilo jedno jezero najprije se razdijelilo na dva slana jezera – Veliki Aral na jugu, u Uzbekistanu, i Mali Aral na sjeveru, u Kazahstanu. Veliki Aral potom se rascije- pio na istočni i zapadni bazen. No u listopadu 2014. istočni bazen je nestao. Ostali su samo Mali Aral i zapadni bazen Velikog, ukupno jedna desetina površine nekadaš- njeg jezera. Nestanak Aralskog jezera vlasti su priznale tek nakon raspada Sovjetskog Saveza pa se proteklih godina pokušava pro- naći rješenje koje bi, nadaju se, uvelike promijenilo kvalitetu života tamošnjih ljudi.
Pokušava se provesti ambiciozan projekt sadnje milijuna stabala. Kako bi se zaustavio vjetar koji zagađeni pijesak iz isušenog tla širi atmosferom, sije se sjeme drveća koje bi trebalo postati prva linija obrane od klimatskih promjena u Uzbekistanu. “Jedno potpuno uzgojeno drvo može ‘popraviti’ gotovo 10 tona tla oko njegovih korijena”, objašnjava Orazbay Allanazarov, šumarski stručnjak, ne krijući svoje oduševljenje mladim biljkama koje su narasle na oko pola metra visine. Riječ je o dugotrajnom procesu sadnje započetom prije pet godina. Strojevi marljivo rade na morskom dnu koje je prije 40 godina bilo 25 metara ispod vode. Do sada je oko pola milijuna hektara pustinje prekriveno tim stablima, no još je puno posla pred njima budući da bi stabla trebala biti zasađena na više od tri milijuna hektara. Tim tempom, do razvoja prave šume trebat će proći 150 godina.
Danas se svako skretanje vode iz jednog sliva u drugi rješava međunarodnim ugovorima. Nije dozvoljeno područja neke države ostaviti bez vode kako bi se druga država okoristila. Jugoslavija je svojedobno imala međunarodni problem prilikom izgradnje projekta Mavrovo u Makedoniji.