Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Kako danas djeci objasniti važnost fiće?

Bile su to godine koje su me formirale, kaže Zvonko Maković svjestan da su danas traperice nešto sasvim drugo, vrijedno priče u muzeju
13. travnja 2018. u 19:09 26 komentara 1937 prikaza
Fićo
Foto: Igor Šoban/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Hrvatska je u političkom, društvenom i gospodarskom uzletu, jača industrija, nezaposlenih gotovo nema, stambeno pitanje lako se rješava, nema gladi, izumljena je antibebipilula, fićo je želja svakog stanovnika..., kratko bismo mogli rezimirati šezdesete, koje su tema središnje ovogodišnje izložbe zagrebačkog MUO-a “Šezdesete u Hrvatskoj: mit i stvarnost” koja se otvara 26. travnja. Opsežan postav obuhvaća razdoblje od 1958. do 1971., dakle godine o kojima uvijek pišemo da su kultne. Ali po čemu, što je u vezi s njima mit, a što stvarnost objasnio nam je Zvonko Maković, autor koncepta izložbe.

Akcija čišćenja ureda Glasačke kutije iz Jugoslavije bačene u kanal Sava – Odra

Snažan kulturni potencijal

– Na šezdesete svatko gleda drukčije. Ja sam sa svojim timom želio donijeti što realniju sliku toga vremena poštujući činjenice. Polazio sam od toga da je Hrvatska bila dio jednoga kompleksnijega političkoga sustava, da je to bilo vrijeme jednostranačja, ali da se unutar same partije, u odnosu na ranije vrijeme, težilo liberalizaciji, da se nakon 1966. i pada Rankovića javlja težnja za većom autonomijom republika i jačanju federalizacije, što će se najbolje prepoznati tijekom Hrvatskoga proljeća s liberalnim i pametnim političkim vođama kao što su Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar. Šezdesete su vrijeme gospodarskoga procvata, vrlo dobro riješenoga školskoga, zdravstvenoga, mirovinskoga, stambenoga sustava, vrijeme kada se redovito plaćalo za obavljene poslove, kada se maksimalno ulagalo u kulturu i rezultati su vidljivi na svakome segmentu. Nikada u Hrvatskoj, kao i u Jugoslaviji, nije stvoren tako snažan kulturni potencijal kao tada, a kada kažem „kulturni“, mislim podjednako na kulturu u najširem smislu te riječi, od one visoke, do popularne i kulture svakodnevice. Ono što treba istaknuti, to je da su tada stvorena djela koja su na relevantan način korespondirala s aktualnim kulturnim i umjetničkim događanjima u svijetu – objašnjava Maković.

Petnaest godina rada

Na izložbi će nastojati pokazati sve te aspekte širokim izborom artefakata, od umjetničkih do industrijskih i zabavnih, a koncipirana je u 18 segmenata koji će biti vidljivi i u reprezentativnoj monografiji.

– Svaki dio radi stručnjak za kojega smo smatrali da je najkompetentniji, a te sadržaje čine društveno-politički kontekst, kultura svakodnevice, likovne umjetnosti, arhitektura, grafički i industrijski dizajn, keramika, fotografija, književnost, kazalište, ples, film, Muzički bijenale, pop, rock i jazz-glazba, moda i modna fotografija te tiskani i elektronički mediji. Uz originalne izloške bit će mnogo pratećih, fotografija i filmova koji trebaju dopuniti značenje konkretnoga izloška. Danas je teško nekome tko je rođen u 21. stoljeću objasniti značenje i društveni pa i politički status jednog malog automobila kao što je fićo ili sva značenja jedne naoko naivne pjesmice koju su 1958. na Opatijskome festivalu pjevali Ivo Robić i Zdenka Vučković, a u kojoj se ponavljaju stihovi „tata, kupi mi auto, bicikl i romobil“. No, trudimo se da starije posjetitelje podsjetimo na ono što je bilo i bolje im protumačimo, a one mlade da podučimo – kaže Maković čiji opsežan posao još traje.

– Na toj izložbi radim više od 15 godina, a započeo sam 2004. kada sam realizirao izložbu posvećenu pedesetima. Shvatio sam da su pedesete iznimno važne, ali da se u njima počinju artikulirati ideje koje će se do kraja realizirati desetljeće kasnije. Ova izložba počinje s 1958. godinom kada je održan VII. kongres SKJ na kojemu se partija počinje smekšavati, donekle liberalizirati, a završava s prosincem 1971. kada okončava Hrvatsko proljeće. Kada sam dovršio projekt, ponudio sam ga Muzeju za umjetnost i obrt, a on ga je prihvatio, pa smo zajedno izabrali autorski tim koji čine: Ante Batović, Igor Duda, Maroje Mrduljaš, Lovorka Magaš-Bilandžić, Koraljka Vlajo, Marina Bagarić, Dunja Nekić, Krešimir Nemec, Ana Lederer, Maja Đurinović, Tomislav Šakić, Seadeta Midžić, Hrvoje Horvat, Katarina Nina Simončič, Marija Tonković, Inoslav Bešker, Nada Zgrabljić Rotar, zatim sam tu i ja koji sam obradio likovne umjenosti, te odličan tim koji postavlja izložbu, a čine ga Nikola Radeljković uime grupe arhitekata i dizajnera Numen, Maša Poljanec i Ivana Borovnjak iz tima Oaza. Urednica monografije-kataloga je Miroslava Vučić iz Školske knjige, a dizajner Tomislav Vlainić autor je grafičke opreme monografije. Dakako, ravnatelj MUO Miroslav Gašparović glavni je organizator projekta, a njegove izvanredne suradnice Vesna Ledić i Adriana Prlić vode ga do najsitnijih detalja. Sve u svemu, to je veliki tim od sedamdesetak ljudi.

Posjetitelji izložbe će u pregledu videomaterijala na 23 ekrana dopunjavati ono što se konkretnim djelima, od stolca do umjetničke slike, novina ili glazbenoga djela ne može predočiti u punom značenju. Prikazivat će se i inserti iz filmova te razgovori s protagonistima toga vremena, kao što su Gabi Novak, Veljko Bulajić, Đuro Seder, Vjeran Zuppa, Nikša Gligo, Matko Meštrović...

Maković šezdesete, godine svoje mladosti, pamti od djetinjstva do studentskih dana kada su se događali bitni momenti koji su ga formirali i obilježili.

– Pamtim pjesme koje sam slušao, od Arsena do Beatlesa i Roling Stonesa. Traperice koje sam kao momak nosio i što je taj danas banalni odjevni predmet značio za moju generaciju, pamtim 1968. i 1971., da i ne spominjem knjige koje su me formirale, filmove i kazališne predstave. Na šezdesete gledam kao na svoje vrijeme u kojem sam se u svakom pogledu formirao, ali nisam želio o njemu govoriti sentimentalno – govori pa u kontekstu prijelomnih društvenih trenutaka u Hrvatskoj u to vrijeme nastavlja:

– Prijelomni bi društveni, ali i politički momenti bili u tome što se tada javlja samosvijest o vlastitoj vrijednosti, a potkraj šezdesetih to se iskazivalo na svim razinama. Hrvatska druge polovice 60-ih dobiva političko vodstvo koje jasno pokazuje otklon od dogmatskoga socijalizma i uvažava pozitivne vrijednosti socijaldemokratskih stranaka na Zapadu, a ima tu i nečega što ćemo 70-ih naći u eurokomunizmu. Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar i krug oko njih stvaraju klimu u kojoj se javljaju klice višestranačja s jasnim otklonom od vladajuće politike, a koje se prepoznaju u krugu oko Matice hrvatske i studentskome pokretu iz 1970. /1971.

Pitamo ga i kakav je status hrvatska kultura imala tada?

– Na kulturu se nije gledalo kao na parazita, na nešto što slijepo treba pratiti tendencije u politici i gospodarstvu, nego kao iznimno važan faktor koji osnažuje i politiku i gospodarstvo. Često me pitaju hoću li se, nakon što sam obradio pedesete i sada šezdesete u Hrvatskoj, prihvatiti i sljedećega desetljeća, no odgovor je uvijek – ne, neću. Za nešto takvo treba mi mnogo vremena, a svjestan sam svojih godina. To treba učiniti netko drugi, a budu li mu moje dvije izložbe neka referencija, nitko sretniji od mene. 

Josip Broz Tito, ilustracija Najveća vojna tajna Počinje obnova luksuznog Titova bunkera: dvije vrste klime, bazen... Tito Sukcesija Titovo ime prodaje kuću od 50 milijuna dolara Josip Broz Tito SUKOBI U BRAKU Tito joj je znao zalupiti vrata jer je prisluškivala
Vrtovi Hrvatske
Mala škola imuniteta:
Koji vitamini i minerali brane naše tijelo?
PBZ
#OSTAJEMDOMA
Plaćaj račune i upravljaj svojim financijama online: savjeti za organizaciju bez odlazaka u poslovnicu banke
  • zadar1:

    nisam vidio funkcionere onoga doba u fici.....sjecate li se par nepar...redova za kavu..kruh....telefon kod mene je mogao imati samo suradnik milicije....struje vise nije bilo nego sto je....drzava koja je zivila na dug i laž i strah....ljudi nije bilo prirodno i ... prikaži još! raspalo se....gradite sad svoje drzave i ne gledajte druge....to je proslost i neka tako ostane....😀😀😀😀

  • Malenkost:

    Ovo pisu JU i Komunisticki narastaji. Moj otac je 1965 otisao u Njemacku jer nije imao sanse da se zaposli. Mi u dalmatinskoj zagori bili smo na nivou Europe tamo negdje 1910. Struja dolazi 1967, voda kasnije, Asfalt 1974. Na ... prikaži još! selu nije bilo higijene, nuzda se vrsila oko kuca ili u stajama kod stoke. Nase bake su bile krnjave, alat za zemljodjestvo rucni, stroja nije bilo, oralo se s konjima, nakon zetve vrsilo se s konjima da bih de odvojila zrna psenice ili jecima, nakon toka cekalo se malo vjetra da bih s s drvenom lopatom zito bacali u zrak da se odvoje zrnja od pljeve. Kao djeca radili smo po poljima s motikama, narocito u vinogradima, s lopatom nabadacom prevrcali bi zelju u vrtu i sadli biljke. Zagreb i Split, Rijeka, Osijek, veci gradovi, bili su puni mudraca koji su nas na selu ostavili svojoj siromasnoj sudbini. U skolu sam isao nakon sto sam rucno pomuzao kravu. Ismijavali su me jer sam mirisao po "staji". Drugovi Ucitelji bili su neravnomjerno ljubazni s nama seljacima i nepartijcima, a naravno drugacije s "Komunistickim princevima, sinovima drugova iz Komiteta se narocito upadljivo udvaralo". Mi koji nismo pjevali komunisticke pjesme i skladali drugu Titu hvalospjeve za njegov rodendan, znali smo i osijecali da nas "drugovi" preziru. I ja sam otisao iz tadasnje JU van. Danas sam razocaran s HR. Srtava-Crosklavija. Citai ove clanke je imati osjecaj da citas "Hrvatsku Pravdu" u 21 stoljecu. Drugovi, bez ispaljenog metka dobili ste HR Drzavu. Cestitam vam.

  • Deleted user:

    Tako je bilo dobro da su 2 500 000 jugovića otišla van u zapadne zemlje raditi.