Promjene su dobre, ako to nisu promjene nagore. Izbor Zorana Milanovića bio je promjena, kao i izbor Tomislava Tomaševića u Zagrebu. Jesu li to bile promjene nabolje ili nagore, nek' odgovori svaki za sebe. Giulio Andreotti, talijanski premijer u čak sedam vlada, svojedobno je rekao da je demokracija velikodušna. Zašto? Zato, kazao je, što svaka budala ima pravo javnosti i dodao "ali kad dođu huda vremena, ipak moramo biti demokrati na način primjeren trenutku".
U Hrvatskoj vlada demokracija i bilo bi logično da oni koje biramo primarno budu demokrati. Da su usvojili ta načela, da ih poznaju i prepoznaju. Pomalo je apsurdno da dobar dio njih vlada svojim političkim strankama i opcijama na upitno demokratski način. Obično se pri tome kao primjer spominje HDZ, zato što vlada gotovo u kontinuitetu desetljećima. On je po defaultu i ovdje u fokusu, premda realno na toj unutarnjoj demokratskoj ljestvici zapravo spada u demokratskije vođene stranke. Izbacuje samo lidere koji izgube izbore, neistomišljenici se povlače na margine, poput D. Stiera i Mire Kovača, ili odlaze iz stranke poput I. Penave. Stil vladanja, istina, jest autoritaran, demokratski centraliziran.
Grbin je unistio vlastitu stranku, to dovoljno govori i njemu a o Tomasevicu da i ne govorimo, toliko nesposobnosti,diletantizma i praznih fraza, toliko nerada, da je u upropastavanju grada nadmasio cak i Bandica, za sto sam mislio da je nemoguce.