Naslovnica Vijesti Hrvatska

Kajkavska autoironična fikcija koja nas vraća u burno vrijeme zrinsko-frankopanske urote

Mjesto radnje je Koprivnica, dakle urbano i organizirano područje itekako ugroženo turskim osvajačkim pothvatima kojima se uime kršćanske, i to tragično škrte, uskogrudne i nezahvalne Europe koja tako neodoljivo podsjeća na nesposobnu Europsku uniju, suprostavljala hrvatska mitska plemićka obitelj Zrinski.
17. travnja 2017. u 09:34 1 komentara 375 prikaza
Knjige i čitanje
Foto: Kronike VG

Kruno Lokotar, nakon knjiga Kristiana Novaka i Željke Horvat Čeč, uredio je još jednu knjigu napisanu na kajkavskom dijalektu. Poslije Međimurja, na red je došla Podravina pa se iskusni urednik dohvatio romana ambicioznog koprivničkog autora Marka Gregura “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz”, povijesnog štiva koje je u potpunosti napisano na kajkavskom pa je izdavač Hena.com na kraju romana objavio i kratki priručni rječnik manje poznatih kajkavizama i arhaizama.

No ima u romanu i pravopisnih arhaičnih začkoljica pa je tu riječ o pravoj maloj kutijici blaga iz kajkavske jezične povijesti koja ipak ne mora biti interesantna samo znanstvenicima i jezikoslovcima. Zahvaljujući rječniku, čitatelji kojima kajkavština nije bliska mogu saznati što znače riječi fara, kača, hudič, rešt ili zubače. Rječnik je priredio Mario Kolar, dok je za povijesnu dimenziju knjige zaslužan i povjesničar Hrvoje Petrić. Treba istaknuti da je Gregur u pisanju ove knjige konzultirao i povijesne izvore, među njima i očito zanimljive i nimalo zastarjele Zapisnike poglavarstva grada Koprivnice 1639.-1700. kako bi roman bio što utemeljeniji u povijesnim činjenicama.

No, “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” nije nekakva povijesno-znanstvena literarna gnjavaža, nego neobuzdana pa čak i (auto)ironična fikcija u čijem je središtu ljubav malog čovjeka koji pokušava biti častan i pošten u ono opasno vrijeme zrinsko-frankopanske urote u drugoj polovici 17. stoljeća. Mjesto radnje je Koprivnica, dakle urbano i organizirano područje itekako ugroženo turskim osvajačkim pothvatima kojima se uime kršćanske, i to tragično škrte, uskogrudne i nezahvalne Europe koja tako neodoljivo podsjeća na nesposobnu Europsku uniju, suprostavljala hrvatska mitska plemićka obitelj Zrinski.

Zrinskima su se, zbog obiteljskih, ali ne samo obiteljskih razloga, pridružili i moćni Frankopani, ali i drugi hrvatski prosvijećeni velmože tog vremena. Mladi ali ambiciozni (inače iz siromašne obitelji) gradski pisar Paulus Aytich stjecajem okolnosti nađe se u središtu koprivničkih lokalnih političkih zbivanja u kojima presvetli Trombetassicz u borbi za prestižnu fotelju suca želi pobijediti oholog štajerskog plemića i ratnika Ehrenreicha Trautmansdorfa. Pritom naivni i povodljivi Aytich, koji se u međuvremenu strastveno zaljubljuje u lijepu Jellu, upada u podmuklu mrežu gradskog fiskusa Nicolausa Natulie te, misleći da pomaže antihabsburšku, domoljubnu pobunu bana Petra Zrinskog i njegova šogora Frana Krste Frankopana, zapravo upada u zamku u kojoj gubi i status i slobodu. I svoju nevinu ljubav, naravno. Gregur, oslikavajući Aytichevu propast, oslikava i tužnu povijest hrvatske političke i vojne naivnosti, povijest jednog naroda koji stalno kaska za događajima boreći se za tuđe interese, i to kako u 17. stoljeću tako i danas, u vrijeme NATO carstva.

Naravno, današnji strani vlastodršci ne dolaze više na ratničkim konjima i s hladnim oružjem, nego su iskvarcani i namirisani, ali podjednako pokvareni i opasni kao i nekad. Uz to, školovani Hrvati (a i njih je i nekad, baš kao i danas, zapravo jako malo) nemaju povjerenja jedni u druge, lako ih je razjediniti i podijeliti te na kraju i okrenuti jedne protiv drugih. Gregurov roman zabavan je u trenucima kada nas, ponekad čak i na rubu karikiranja, podsjeća na sličnost između nekadašnjih i današnjih političkih manira i načina vladanja u manjim gradskim sredinama u kojima se osiliti mogu lokalni đilkoši, uvijek u dosluhu s nekim središnjim centrom moći.

Uostalom, tehnike vladanja nad ljudima proteklih stoljeća uopće se nisu promijenile. Mijenjaju se samo tehnološke mogućnosti. No, prije svega, Gregur je dokazao da se i u 21. stoljeću može cijeli roman napisati na kajkavskom (o kakvom se tu kajkavskom radi, treba priupitati stručnjake za kajkavski dijalekt), te da i takav roman može naći ne samo izdavača, nego i čitatelje. Tako Gregur omogućava daljnji život kajkavštine koja posljednjih godina s pravom ima sve više poklonika koji se bore protiv svih vrsta jezičnih, a onda i kulturalnih globalizatorskih unitarizama. 

>> Cjelogodišnja potpora – nikome

>> Predsjednica Grabar-Kitarović odlikovala postrojbe za junaštvo u Domovinskom ratu

VIP izdvaja za Vas

  • Avatar Gilles Auguste Kremer
    Gilles Auguste Kremer:

    Sanjamo dan kad će se kajkavski dijelovi odvojiti od ove kamenjarske Hrvatske i osnovati nešto slično Beneluxu. Republika Zagorje, Republika Međimurje, Republika Podravina!