Sicilijanska Cosa nostra 1992. u dva je odvojena bombaška atentata ubila talijanskog heroja u borbi protiv mafije suca Giovannija Falconea te dva mjeseca poslije i njegova najboljeg prijatelja, suradnika i nasljednika Paola Borsellina. Napadom je orkestrirala obitelj Corleone. Na autocesti u blizini Palerma u svibnju su ubijeni Falcone, njegova supruga i petorica policajaca koji su ga čuvali, a u srpnju je eksplodirala automobilska bomba postavljena ispred kuće u kojoj je živjela Borsellinova majka kojoj je svake nedjelje odlazio na ručak.
S Borsellinom su poginula i petorica njegovih osobnih stražara. Ti događaji, koje su mnogi već i zaboravili, zauvijek su obilježili karijeru slovenske novinarke i spisateljice Mojce Širok (na glavnoj fotografiji).
– Bila sam tada mlada novinarka, tek sam počinjala svoj novinarski put. Studirala sam na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i radila kao spikerica na Radiju Student. Činilo mi je nezamislivim da se u zemlji poput Italije, s razvijenom demokracijom, suosnivačici Europske unije, jednoj od sedam najvećih ekonomskih sila na svijetu, može na tako užasan način ubiti suce koji su među najzaštićenijim osobama u zemlji. Zašto ih država ne može zaštititi? Ne želi ih zaštititi? Bila su to pitanja koja su me motivirala.
Mafijaši nisu nadljudska bića
Prve izvještaje sa Sicilije napisala sam za tjednik Mladinu, u kojem sam bila novinarka do 1998., a zatim sam otišla na RTV Sloveniju. Tamo sam mogla dodatno istraživati talijansku mafiju kao dopisnica iz Italije i Vatikana punih 13 godina – kaže nam Mojca, koja je godine istraživanja sažela u knjizi “Vlast bez lica”, pričama o talijanskoj mafiji.
Pisala je o vrstama, strukturi i načinu djelovanja kriminalnih organizacija koje svoje korijene imaju u južnim talijanskim pokrajinama – mafiji na Siciliji, u Camorri, Napulju i okolici, ‘Ndrangheti u Kalabriji i Sacre Corone Uniteu u Apuliji. Većina ljudi nešto o mafiji zna iz filmova, i to američkih, hollywoodskih. U nekima je mafija prikazana romansirano, gotovo kao da je riječ o nekoj velikoj obiteljskoj tvrtki, obiteljskom mafijaškom gospodarstvu na čelu s gazdom koji samo želi najbolje svojoj obitelji i partnerima. Tu i tamo nekog ubiju, ali Bože moj...
– U svakom od tih filmova ima ponešto istine, iako su doista romantizirani, no ne smijemo zaboraviti da su mafijaši ljudi, a ne neka natprirodna neuništiva bića. Ljudi su sa svojim slabostima kao i svi mi. A mafija nije kulturni fenomen, kako se dugo mislilo u Italiji, ograničena na jug, na Siciliju i nikamo se ne širi. U Italiji, još u šezdesetima, utjecajni političari na nacionalnoj razini tvrdili su da mafija zapravo ne postoji, da je to izmišljotina iz američkih filmova. U zamjenu za izborne glasove, s njom su se sklapali dogovori. Mafija nije supkultura, nije fenomen, mafija je organizacija. ‘Kriminalna organizacija’, kako je uvijek govorio Giovanni Falcone. Organizacija koja ima svoj početak i koja će imati svoj kraj – kaže M. Širok, čiji je posljednji objavljeni roman “Ugovor”, krimić u kojem piše o temi koja joj je dobro poznata.
Nisu mi prijetili
Tu su ubojstvo u prestižnoj rimskoj četvrti, u vili jednog od najuspješnijih odvjetnika, prometna nesreća na drugom kraju Rima, samoubojstvo mafijaškog šefa u zatvoru, istraga koja vodi u mafiju s kriminalcima, novinarima, tužiteljima i političarima kao glavnim likovima čije su ljubavne i prijateljske veze isprepletene s njihovim poslovima, a granica između države i mafije teško je uočljiva.
– Prije tog romana o tradicionalnim mafijaškim organizacijama talijanskog juga pisala sam u publicističkoj knjizi „Vlast bez lica“, za koju sam istraživala više godina. U romanu sam koristila mnoge stvarne događaje, uključujući stvarne ljude kojima sam samo zamijenila imena. Priča u “Ugovoru”, naravno, izmišljena je, ali temelji se na stvarnim, poznatim povijesnim događajima. Junaci u romanu nisu pravi ljudi, ali tu su zagonetke stvarnih ljudi koje sam upoznala tijekom svog novinarskog rada – objašnjava.
Je li dobivala prijetnje i koliko su novinari koji pišu o mafiji uopće zaštićeni?
– U Italiji su mnogi novinari imali policijsku zaštitu jer im je mafija prijetila smrću. Čak i među žrtvama mafije ima mnogo novinara, posebno 1970-ih i 1980-ih, kad je sicilijanska Cosa nostra ubijala novinare koji su pisali o njoj. Baš kao što je bilo i ubijanja političara, sindikalista, sudaca i policajaca. Napadom na Falconea i Borsellina mafija je otišla predaleko i država je tada snažno uzvratila, što nikad dotad nije učinila. Meni nikad nitko nije prijetio. Doživjela sam neke neugodne trenutke hodajući mjestima na kojima je mafija i te kako prisutna, ali ništa strašno. Nikad se nisam uplašila jer nisam istraživala mafijaške aktivnosti koje su još u tijeku. To me nije ni zanimalo. Nikad me nije zanimalo zašto je zločinac jer mislim da je to posve jasno. Zbog novca, moći i egocentrizma. Zanimalo me razaranje koje iza sebe može ostaviti zločinačka organizacija na području na kojem djeluje. Tražila sam odgovore od tužitelja, razgovarala sa sucima, novinarima, rođacima žrtava mafije, s onima koji su na ovaj ili onaj način bili njezine žrtve. Postavljala sam pitanja sucima koji su 24 sata dnevno, svih sedam dana, okruženi zaštitarima samo zato što istražuju mafijaške poslove, obilazila ljude koji žive na području pod kontrolom mafije i nemaju izbora kad je riječ o donošenju svakodnevnih odluka. Recimo, najbanalniji primjer: ako trebate unajmiti traktor, ne možete samo pogledati oglasnik i izabrati neki. Morate uzeti neki od tvrtke koju nadzire mafija. A kako znate koja je to? Sve ostale će vam reći da nemaju traktore na raspolaganju. U supermarketima na tim prostorima postoji samo jedna marka mlijeka. Marka tvrtke koja ima dozvolu lokalne mafije da tamo prodaje – dodaje.
Mafija i njezine inačice u drugim dijelovima Italije mijenjale su se kroz povijest i prilagođavale. Mafija je dugo bila zatvorena na jugu Italije, no ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, kad se snažno uključila u trgovinu drogom, proširila je svoje krakove po cijeloj zemlji.
– Zapravo je prokrijumčarila toliko droge da više nije mogla oprati sav taj novac na Siciliji. Zbog toga ga je ulagala u fiktivne poslove diljem zemlje. Napuljska Camorra posebno je poznata po kupnji zemljišta i nekretnina nakon pada Berlinskog zida u nekadašnjem istočnom bloku, čak i ako to tada nisu bile vrijedne nekretnine. No kasnije su postale hoteli, velika stambena naselja i drugi objekti preko kojih je nezakonito stečeni novac postao dio legitimnog posla. Kalabrijska ‘Ndrangheta, danas najmoćnija mafijaška organizacija na talijanskom jugu, još jača od sicilijanske Cosa nostre, snažno je prisutna ne samo u sjevernoj Italiji nego i u sjevernoj Europi, primjerice u Njemačkoj. Za staru mafiju ključno je bilo to što je ukorijenjena na nekom teritoriju koji je kontrolirala. To je u današnjem svijetu vrlo teško. Globalizacija se dogodila i na zločinačkom polju. Više nema ekskluzivu u trgovini oružjem, drogom ili ljudima. Tu je sve jača konkurencija – napominje.
Prisjeća se i 2012., kad su u javnost izbile informacije da tužiteljstvo u Palermu istražuje navodne pregovore mafije i državnih dužnosnika. Mafiju je zanimalo što može dobiti zauzvrat ako prestane ubijati. U travnju 2018. nekoliko talijanskih političara, visokih policijskih dužnosnika i mafijaša osuđeno je na zatvorske kazne od osam do 28 godina. Kako mafija funkcionira danas? Kao i inače, samo nešto sofisticiranije. Novac od kriminalnih aktivnosti ulaže se u zakonite tvrtke preko poduzeća bez zaposlenih, često u poreznim oazama.
– U tome joj pomažu s njom povezani političari, dužnosnici i poduzetnici. U kriznim vremenima, kako su mi rekli istražitelji na Siciliji, većina se nije pitala odakle novac, bilo je samo važno da ima gotovine. Takav novac ne poznaje krizu, a danas ga u optjecaju ima toliko da može postati zakonit bez većih problema nakon što se prebaci iz jedne kutije u drugu. Granica između mafije i legalnih poslova danas je vrlo zamagljena i teško ju je detektirati. Talijanski političari tvrde da je mafija pobijeđena i da je u obliku u kojem smo je poznavali više nema. To što smo gledali u 80-im i 90-im godinama prošlog stoljeća, kad su leševi ležali na cesti, to je prošlost. Ljudi misle da, ako ne vide tijelo na cesti, mafija više ne postoji, što je potpuno krivo. Kad nema leševa po cestama, tada je mafija najjača. Kad vlada prividni mir, to nas mora zabrinuti. Kad vidimo leševe na cestama, mafija je slaba jer se vode ratovi za prevlast – govori i ističe da mafija ne može djelovati bez pomoći politike.
Trebaju joj ljudi koji joj pomažu mimo zakona, koji okreću glavu kad obavlja nezakonite poslove, treba ljude koji će je uključiti u one legalne.
– Na Siciliji mafija i danas upravlja velikim brojem glasova birača i ne treba se zavaravati da ih neće, kao i u prošlosti, usmjeravati prema onim političarima za koje zna da će s njom dobro surađivati. Možda je manje toga na nacionalnoj razini, ali na lokalnoj razini, i to ne samo u Italiji, utjecaj mafijaških organizacija na politiku i život ljudi i dalje je vrlo snažan – smatra.
Pisala knjigu i o papama
Italija, tvrdi, ima najbolje protumafijaške zakone u Europi, samo ih treba provoditi ako je želi iskorijeniti. Mojca je trenutačno dopisnica RTV Slovenije iz Bruxellesa i piše o europskim temama. U ovome trenutku sve su, naravno, povezane s borbom protiv pandemije novog koronavirusa.
Objavila je, uz ostalo, i knjigu „Od Benedikta do Franje”, u kojoj piše i o tome zašto su kardinali izabrali Franju za papu, zašto je Benedikt podnio ostavku te o problemima koji prate Katoličku crkvu, od pedofilskih skandala do financijskih nepravilnosti. U knjizi “Posljednji rimski cezar” pisala je o Silviju Berlusconiju, čovjeku s novcem i medijima koji je želio i političku moć. N
jezin suprug Marko Jamnik profesionalni je fotograf, a to je zanimanje zbog promjena u tehnologiji i digitalizaciji u priličnim problemima. Bio je zato prisiljen potražiti nešto drugo, a kako je, kaže Mojca, vrlo kreativan, a i veliki ljubitelj piva, počeo je istraživati tajne pivarstva. Danas je suvlasnik i glavni pivar ljubljanske craft pivovare Tektonik.
