Kada je u ožujku 1930. policija došla u zagrebačku tvornicu čokolade JE-KA, od vlasnika je tražila objašnjenje o sudbini omota na kojima je, uz natpis „Najfinija narodna čokolada“, bilo otisnuto lice Stjepana Radića. Vlasnici su tvrdili da su tu čokoladu prestali proizvoditi čim je kralj Aleksandar proglasio diktaturu, a da su preostale omote potkraj godine spalili. Policija je svejedno pretražila tvornicu, a po nalogu tadašnjeg Ministarstva unutrašnjih poslova za čokoladom se tragalo u svim kotarevima Savske banovine.
U lipnju su žandari posjetili i Grgu Draženovića, koji je na zagrebačkoj Maksimirskoj cesti vodio željezariju, kako bi mu zabranili prodaju kosa za travu s Radićevim likom. Sljedećeg jutra u trgovinu je došlo deset policijskih službenika koji su zaplijenili sve kose koje su ondje zatekli, a onda i zatražili imena kupaca kojima je prodao ostale.
Nepunih pet mjeseci nakon Radićeva ispraćaja, na koji su došli ljudi iz svih krajeva Hrvatske, kralj je raspustio Skupštinu u kojoj su hrvatski političari bili smrtno ranjeni. Vlasti su tada i uredno zapečatile sjedište Hrvatske seljačke stranke, a Radićevi su se pristaše otad i zbog fotografije svojega vođe mogli naći pred sudom.
Više o Stjepanu Radiću, atentatu na njega te sudbini njegova lika i tijela u novoj epizodi Podcasta projekta SNOVI govori dr. sc. Stipica Grgić, znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.
Kako su braća Radić pridobila hrvatska sela
Malo je hrvatskih političara 20. stoljeća o kojima se pisalo i koji se slave koliko Radić. Grgić po broju biografija uz Radića izdvaja tek Tita, a rođendan braće Antuna (1868.) i Stjepana Radića (1871.), 11. lipnja, i dalje obilježava kao Dan Sisačko-moslavačke županije, na čijem je području rođen.
S režimom se počeo sukobljavati još kao gimnazijalac kad je iz rodnog Desnog Trebarjeva došao u Zagreb, gdje je zbog kritiziranja tadašnjeg bana Khuena-Héderváryja imao problema s policijom. Kasnije će diplomirati politologiju u Parizu nakon što je izbačen sa sveučilišta u Zagrebu, Budimpešti i Pragu. U periodu nakon studija Radić će živjeti od svojeg pisanja te se njime nastaviti baviti i kada će voditi stranku.
„On je stvarno nastojao razne teme čitati i obraditi kao dopisnik raznih novina, bilo iz Beča, bilo iz Budimpešte, bilo iz Praga, bilo iz Hrvatske. Objavio je jednu ekonomsku analizu položaja Hrvatske u tadašnjoj monarhiji, pisao je i o temama poput slavenskog jedinstva, od Baltika do Jadrana i tako dalje“, kazao je Grgić.
S vremenom se uspio profilirati kao političar u koalicijama na samom početku 20. stoljeća, kada je s bratom Antunom već počeo razrađivati planove o zasebnoj stranci koja bi mogla ponuditi rješenja za hrvatske probleme.
Krajem 1904. osnovali su Hrvatsku pučku seljačku stranku, potaknuti činjenicom da su u to vrijeme otprilike četiri petine hrvatskog stanovništva živjele po selima i da je imovinski cenzus seljacima ograničavao pristup biralištima i sudjelovanje u politici.
Savez s radikalima
Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca podvrgnula je krajeve s različitim zakonima i političkim tradicijama jednoj središnjoj vlasti. U tom su periodu Radićevi zastupnici, koji su osvajali mandate iz protesta odbijali zauzeti svoja mjesta u Beogradu, tražeći pravo Hrvatske da odlučuje o vlastitoj sudbini, uključujući i mogućnost izlaska iz zajednice.
Ipak, 1925. Radić je procijenio da se i unutar Kraljevine može izboriti za autonomiju. Njegova je dotad republikanska stranka priznala Ustav i dinastiju Karađorđević te pod imenom Hrvatska seljačka stranka (HSS) sklopila kratkotrajni sporazum s Narodnom radikalnom strankom. U vladi radikala i „radićevaca“, poznatoj po kratici RR, Radić je postao ministar prosvjete, što je, po Grgićevim riječima, i najviše želio, vjerujući da je prosvjeta, tj. obrazovanje, temelj za daljnji kulturni, društveni i gospodarski razvoj. No, ubrzo se pokazalo koliko je teško iz vlade mijenjati centralističko uređenje države pa su se u koaliciji počele pojavljivati prve pukotine, a time i sve iskreniji govor s kolegama u skupštini.
„Zapravo, kada je konačno došao taj kobni datum za njegov život, on je već odslužio kaznu koja mu je bila propisana zbog otvorenijeg govora protiv njegovih kolega poslanika. Više je sjednica morao pauzirati i nije mu bilo dopušteno govoriti u Narodnoj skupštini. Budimo iskreni, ni taj dan uopće se nije javljao za riječ“, objasnio je dr. Grgić.
Pucnjava u Skupštini
Dana 20. lipnja 1928. godine predsjednik Skupštine dao je riječ Puniši Račiću, koji se zatim popeo na govornicu i započeo svoj govor. Nakon nekoliko upadica iz redova HSS-a izvadio je revolver i počeo pucati. Za razliku od nekih drugih zastupnika koji su uspjeli zaleći iza klupa, Stjepan Radić zbog velikih problema s vidom nije ni znao što se događa. Dok su Pavle Radić i Đuro Basariček na mjestu podlegli ranjavanju, Stjepan Radić bio je pogođen u trbuh, a s njim su ranjeni Ivan Pernar i Ivan Granđa, sve zastupnici HSS-a. Stjepan Radić prevezen je u bolnicu zajedno s drugom dvojicom ranjenih.
„On je bio još pedesetak dana živ. Na svoje je inzistiranje prebačen iz Beograda u Zagreb, gdje mu je priređen jako veliki doček. Ljudi su se penjali da ga vide, da se onda rukuju s njim i tako dalje. Čini se da je taj povratak iscrpio njegov organizam, a uz nezacijeljenu ranu i šećernu bolest, koju je imao, bilo mu je iz dana u dan sve lošije. Početkom osmog mjeseca znalo se da mu se bliži kraj. Preminuo je 8. kolovoza 1928. godine“, kazao je Grgić.
Vijest o pucnjavi prenijele su novine diljem svijeta. Dok se u dijelu tiska pisalo ponajprije o šoku koji je izazvao oružani napad usred parlamenta, u hrvatskim su gradovima ljudi izašli na ulice. U sukobima s policijom, žandarmerijom i vojskom bilo je poginulih, a prosvjedi su se nastavili i na ispraćaju dvojice ubijenih zastupnika.
Kasnije na suđenju će Račić tvrditi kako je ubojstvo koje je počinio bilo odgovor na ličnu uvredu te kako je kao dobrovoljac Prvog svjetskog rata uvijek sa sobom nosio revolver pa čak i da je to normalno za njega kao Crnogorca.
Cenzura Radićeva profila
HSS je u vrijeme Radićeve smrti razmatrao kako trajno sačuvati uspomenu na svog vođu. Zbog kolovoške vrućine tijelo bi mu se teško sačuvalo za dulje izlaganje pa su mu pri obdukciji potajno izdvojeni srce i mozak, a tijelo je pokopano u mirogojskim arkadama. Grgić odluku o čuvanju organa povezuje s planovima za velebni nacionalni mauzolej, smješten vjerojatno u Zagrebu, u koji bi ljudi dolazili odati počast Radiću, slično kao što se u Moskvi dolazilo pred Lenjinov odar, no taj plan nikada nije ostvaren.
Tri godine nakon njegove smrti policija je dobila dojavu o Hrvatskom seljačkom domu na zagrebačkom Zrinjevcu, gdje su policajci u zidu stana pronašli Radićeve posmrtne ostatke. Vlasti su od obitelji tražile da ih pokopa, nastojeći slučaj zadržati podalje od novina.
Nikada nije pouzdano utvrđeno gdje su naposljetku završili.
Mauzolej nikada nije izgrađen jer tada već zabranjena stranka za taj pothvat nije imala novca, a vlasti su tokom Šestosiječanjske diktature 1929.-1935. priječile čak i podizanje kipa ili imenovanje zgrade po Radiću. Tko je htio sačuvati njegov lik, mogao ga je nositi na olovci ili na poleđini džepnog zrcala.
„Postoje značke, ogledala i drugi predmeti kojima su ljudi opet, kroz svakodnevnu upotrebu, pokazivali taj otpor“, objašnjava Grgić.
Vlasti su osobito sumnjičavo gledale na Radićev portret kad bi se pojavio uz hrvatsku trobojnicu.
Kiparica Mila Wod izradila je Radićev spomenik za Petrinju još 1929., ali je na gradskom trgu otkriven tek 1936., kad je pritisak vlasti popustio. Bio je to prvi javni spomenik u Hrvatskoj koji je izradila žena. Od brojnih spomenika kralju Aleksandru u hrvatskim je gradovima malo što ostalo, a na Radića su se za Drugoga svjetskog rata pozivali i režim Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i partizani. Među partizanskim su postrojbama bile i brigade nazvane po Stjepanu i po braći Radić.
U samostalnoj Hrvatskoj čovjek čiji je portret policija nekoć tražila na omotima čokolade dobio je mjesto na novčanici od dvjesto kuna.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
Otvori KEKS Pay
