Čini se da stanje u javnom zdravstvu opet postaje top tema, ali sada na drugi način. Vlada više neće ostavljati aktualnog ministra Nevena Ljubičića da se sam bakće s restrikcijama koje bi mogle smanjiti gubitke u zdravstvu, nego u tu temu kreće obrnutim putem. U prvom je koraku obavljen dogovor unutar vladajuće stranke.
Nakon toga predstavnici Vlade o svojim će planovima razgovarati s koalicijskim partnerima koji je podržavaju u parlamentu. Pa s udrugama pacijenata i zdravstvene struke. Naposljetku, razgovarat će s opozicijskim strankama, jer u promjene koje diraju u prava zdravstvene zaštite teško je ići bez konsenzusa. Vladajući će opoziciji vjerojatno reći ovako: ako sada ne podržite našu reformu, možda ćete sutra morati pokrenuti još oštriju.
I taj argument stoji. Prema procjenama makroekonomskih stručnjaka koji možda ne znaju puno o zdravstvu, ali zato znaju sve o nacionalnim računima, ako se sada ništa ne poduzme, u zdravstvu će se do kraja godine nakupiti oko dvije milijarde neplaćenih obveza. Proračunski deficit neće biti 3,3, nego 4,3 posto bruto domaćeg proizvoda. Vanjski analitičari već godinama tvrde da zdravstvo u Hrvatskoj odnosi prevelik udio BDP-a. Vladini dužnosnici tome dodaju otprilike ovakvu ocjenu: neodrživo je da država za zdravstvo toliko daje, a da pacijent tako malo dobiva.
Specifikum hrvatske situacije jest i odnos državnog zdravstva te njihovih dobavljača. Dobavljači su osuđeni na dugo čekanje isplata, a zdravstvo tu komociju otplaćuje kroz visoke marže trgovaca lijekovima. Osiguranik koji je zdrav zna samo da cijeli radni vijek izdvaja zamašne iznose za zdravstvo, i to prije nego što ugleda svoju neto plaću. Kad se razboli, onda ugleda takvu sliku zdravstva da bi gotovo zaključio kako je njegov novac bačen.
MMF-ovci tvrde da reforma zdravstva nije nikakav "uvjet iz Washingtona", nego da je hrvatsko zdravstvo u tako jadnom stanju da je sadašnja situacija neodrživa. Neodrživa je, kažu, kratkoročno, jer ako se ništa ne poduzme, Vlada će morati odustati od ciljeva ekonomske politike za ovu godinu. O sanaciji stanja u zdravstvu ovisi i održivost ekonomske stabilnosti na srednji rok.
Zašto se čekalo s novim mjerama ako toliko gori? Zdravstvena reforma politički je najosjetljivija od svih reformi. Iskustvo usporedivih tranzicijskih država govori da su na reformama zdravstva politički padali i vrlo sposobni ministri. U HDZ-ovoj vladi to znaju. I zato je vjerojatno reforma postala aktualna tek u drugoj polovici mandata, što se smatra vrlo netipičnim tajmingom za početak bilo kakvih reformi. Zato ta reforma, tvrde neki nezavisni promatrači, neće biti onako duboka kako bi morala biti da se stanje sanira brzo.
Teško je zamisliti da bi Sanader išao na ukidanje "političkih" bolnica u područjima koja su najviše stradala u ratu, ali čini se da neće odustati od zamjene originalnih lijekova generičkima. Kao i da se neće pomiriti s podatkom da 2,5 milijuna građana ne plaća participaciju, iako se smatra da bi ta olakšica trebala uključivati samo najsiromašnije, djecu, trudnice... Procjene su i da će promjene u neku ruku proširiti preventivnu zdravstvenu zaštitu, posebno s obzirom na sve češće obolijevanje od raka.
Idući dani i tjedni bit će u neku ruku test zrelosti opozicijskih stranaka i stručnosti Vladinih predlagača. Ali čak kad se iskristalizira konačan Vladin prijedlog, i uz pretpostavku da Vlada pridobije potporu političkih stranaka, što bi bilo idealno, ostaje još uvjeriti javnost i pridobiti liječničku struku.
Otvori KEKS Pay
