Od povijesnog ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke 3. listopada 1990. prošlo je 36 godina, no proces integracije još uvijek traje. Iako je pad Berlinskog zida stanovnicima bivše komunističke države donio dugo iščekivanu slobodu, ekonomske reforme i modernizaciju infrastrukture, medalja ima i drugu stranu. Istočne tvornice uglavnom nisu preživjele šok otvorenog tržišta, više od 80 posto poduzeća prodano je zapadnonjemačkim ili stranim investitorima što je među istočnim Nijemcima stvorilo osjećaj ekonomske kolonizacije. U samo pet godina nestalo je sedamdeset posto radnih mjesta, a nezaposlenost je eksplodirala. Odljev mozgova bio je nezaustavljiv, istok je napustilo više od dva milijuna mahom mladih i visokoobrazovanih ljudi. Građani bivšeg istočnog dijela i danas raspolažu znatno manjom imovinom i slabo su zastupljeni na vodećim pozicijama u saveznoj administraciji, ali i u vojsci, sudstvu te velikim korporacijama, zbog čega se više od polovice istočnih Nijemaca u anketama i danas izjašnjava da se u vlastitoj zemlji osjećaju kao građani drugog reda.
Korjen podjele Njemačke seže u doba Drugog svjestsko rata kada je, nakon pretrpljenog poraza u zemlja za kaznu bila podijeljena na četiri okupacijske zone koje su bile pod kontrolom Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza. Uz snažnu financijsku injekciju Marshallovog plana zapadne su se zone u svibnju 1949. godine ujedinile utemeljenjem Savezne Republike Njemačke koja je bila ustrojena kao stabilna, liberalna parlamentarna demokracija čiji je temelj činilo brzorastuće socijalno tržišno gospodarstvo. S druge strane Željezne zavjese, u listopadu iste godine sovjetska je zona transformirana u Njemačku Demokratsku Republiku, jednostranačku komunističku državu s planskom ekonomijom koja je bila pod strogom kontrolom Moskve.
Kako su godine prolazile jaz između ta dva sustava postajao je sve očitiji i sve dublji, da bi u konačnici kulminirao 1961. godine izgradnjom Berlinskog zida kojim je fizički bio zaustavljen masovni bijeg Nijemaca iz istočnog u prosperitetniji zapadni dio zemlje. Zid koji je tada razdvojio brojne njemačke obitelji i prijatelje ubrzo je postao i najmračniji simbol hladnoratovske podjele ne samo njemačkoga naroda, nego i čitavog europskog kontinenta. Zlokobna betonska barijera ojačana bodljikavom žicom, osmatračnicama i minskim poljima, pretvorila se u smrtonosnu prepreku na kojoj je, u pokušaju da se domognu slobode i boljeg života, na stotine očajnih ljudi tragično skončalo život.
Iako su istočna i zapadna Njemačka s vremenom uspostavile diplomatske odnose te su obje 1973. godine postale članice Ujedinjenih naroda, stvarna vizija njihova ponovnog ujedinjenja činila se kao nedostižan san. No, pri samom kraju osamdesetih godina prošlog stoljeća politička se klima na europskom kontinentu počela ubrzano i dramatično mijenjati, što je u najvećoj mjeri bio izravan rezultat pokretanja dubokih reformskih politika glasnosti i perestrojke koje je na čelu Sovjetskog Saveza ambiciozno inicirao Mihail Gorbačov. Upravo je njegova odluka da napusti Brežnjevljevu doktrinu te da dopusti istočnoeuropskim zemljama da slobodno odlučuju o svojim unutarnjim pitanjima označila početak kraja Istočnog bloka.
Snažan okidač za kolaps istočnonjemačkog režima dogodio se u svibnju 1989. godine kada je reformistička mađarska vlada počela uklanjati ogradu na granici prema Austriji. Kada je u kolovozu iste te godine nedaleko od grada Soprona bio organiziran Paneuropski piknik, trideset tisuća građana Istočne Njemačke iskoristilo je tu prigodu kako bi se preko Mađarske dočepali Zapada. Zatečen i zgrožen egzodusom vlastitog stanovništva, ali i reformama u Moskvi, tadašnji istočnonjemački vođa Erich Honecker pokušao je zabraniti putovanja i pojačati cenzuru, no time je samo još više razbuktao nezadovoljstvo ljudi koji su pokrenuli tzv. Mirnu revoluciju. Očajni, bijesni i željni promjena okupili su se na masovnim demonstracijama u Leipzigu i drugim gradovima te su, hrabro prkoseći policiji i tajnoj službi Stasi, zahtijevali demokratske reforme, slobodu putovanja i ukidanje monopola vladajuće Socijalističke stranke jedinstva.
Pritisak na ulicama koji je postao neizdrživ doveo je sredinom listopada 1989. godine do smjene Honeckera, kojeg je u očajničkom pokušaju spašavanja režima tada zamijenio Egon Krenz. No, tada je uslijedio potpuni obrat – u večernjim satima 9. studenog 1989. godine, na televizijskoj konferenciji za novinare, komunistički dužnosnik Günter Schabowski greškom je najavio da će građanima Istočne Njemačke biti omogućeno slobodno putovanje na Zapad, dodavši da ta odluka stupa na snagu "odmah, bez odgode". Ta šokantna izjava izazvala je pravi potres u javnosti. Na granične prijelaze slile su se rijeke ljudi, deseci tisuća istočnih Berlinčana željeli su prijeći u zapadnu Njemačku, a suočeni s tom nepreglednom masom ljudi i bez jasnih zapovijedi, zbunjeni su graničari jednostavno otvorili rampe.
U potpunoj euforiji, sa suzama radosnicama, građani su počeli masovno prelazili na Zapad, a taj je potresni prizor ubrzo dobio i nastavak. Nekoliko trenutaka kasnije na vrhu zida već su bili ljudi oboružani čekićima i dlijetima, koji su i doslovno počeli razbijati i rušiti građevinu koja je gotovo tri desetljeća razdvajala njemačke obitelji.
Osim što je potpuno i nepovratno uništio autoritet istočnonjemačke države, pad Berlinskog zida pokrenuo je i ubrzani proces koji će u manje od godinu dana dovesti do brisanja Njemačke Demokratske Republike s političke karte svijeta. Nakon otvaranja granica, pod strateškim vodstvom saveznog kancelara Helmuta Kohla, Zapadna Njemačka je brzo i odlučno preuzela političku inicijativu te je javnosti i međunarodnim partnerima predstavila plan u deset točaka za postupno i mirno ujedinjenje Njemačke.
U ožujku 1990. godine, kada su građani Istočne Njemačke po prvi, a ujedno i posljednji put u povijesti te države izašli na slobodne, višestranačke i demokratske parlamentarne izbore, taj je proces dobio i snažan demokratski legitimitet. Uvjerljivom pobjedom koalicije predvođene istočnim krilom Kohlove Kršćansko-demokratske unije poslana je glasna poruka da građani ne žele nikakav reformirani socijalizam, nego brzu integraciju sa Zapadom.
Zbog ponovnog rađanja snažne i velike Njemačke u srcu Europe duboku su zabrinutost tada izrazile Velika Britanija pod Margaret Thatcher i Francuska pod Françoisom Mitterrandom, dok su s druge strane Sjedinjene Američke Države na diplomatskim pregovorima snažno podržavale Kohla. No, ključnu je ulogu opet odigrao potez Gorbačova koji je pristao povući više od tristo tisuća sovjetskih vojnika iz Istočne Njemačke te je prihvatio da ujedinjena zemlja ostane članica NATO saveza, uz uvjet uvažavanja poslijeratnih granica s Poljskom.
Kako bi se zaustavio masovni egzodus stanovništva i spriječio potpuni kolaps istočnonjemačkog gospodarstva, 1. srpnja 1990. godine na snagu je stupila monetarna, ekonomska i socijalna unija. Odluka da se istočnonjemačka marka u omjeru jedan za jedan zamijeni zapadnonjemačkom markom bila je politički iznimno popularna, no na ekonomskom planu potpuno razorna. Plaće i troškovi života na istoku potezom su pera, doslovno preko noći, bili izjednačeni sa zapadnima, no kako je produktivnost istočnonjemačkih tvornica bila tek na trećini zapadnoeuropskih, taj je potez potpuno uništio konkurentnost istočnog gospodarstva. Na stotine tvornica, od kojih su mnoge bile tehnološki zastarjele i ekološki neprihvatljive, nije preživjelo šok otvorenog tržišta, čitavi industrijski kompleksi su pozatvarani, a regije poput Bitterfelda, nekoć središta kemijske industrije, doživjele su potpunu socijalnu katastrofu.
Iznimno složen i krajnje osjetljiv zadatak privatizacije cjelokupnog bivšeg državnog gospodarstva bio je tada povjeren saveznoj agenciji Treuhandanstalt, posebnoj instituciji koja je preko noći preuzela kontrolu nad tisućama poduzeća te je postala najveća holding kompanija na svijetu.
Njezin se pristup temeljio na brzoj tranziciji prema tržišnom gospodarstvu, pri čemu je najčešće potpuno zanemareno dugoročno očuvanje industrijskih kapaciteta. Nakon što je više od osamdeset posto poduzeća prodano zapadnonjemačkim ili stranim investitorima, među istočnim Nijemcima stvorio se snažan osjećaj ekonomske kolonizacije. U samo pet godina nestalo je sedamdeset posto radnih mjesta u industriji na istoku, a nezaposlenost je eksplodirala, no osim što su izgubili izvor prihoda, mnogi su radnici potpuno izgubili i svoj profesionalni identitet i društveni status, zbog čega su se osjećali potpuno obezvrijeđeno. Ta traumatična tranzicijska iskustva, obilježena valovima masovne nezaposlenosti, naglim gubitkom profesionalnog ugleda i sveopćim socijalnim deklasiranjem, ostavila su neizbrisiv i trajan pečat na sudbinama čitave jedne generacije. U pokušaju da ublaži razorne posljedice tog ekonomskog udara te spriječi daljnje produbljivanje socijalne krize, savezna je vlada pokrenula opsežne programe prijevremenog umirovljenja i organizirala široku mrežu subvencioniranih javnih radova. No, to nije moglo zaustaviti masovni odljev mozgova - u potrazi za boljim životom gotovo dva milijuna mahom mladih i visokoobrazovanih ljudi napustilo je tada istok.
Na današnji dan, 3. listopada 1990. godine formalno-pravno je provedeno ujedinjenje istočne i zapadne Njemačke, čime je kroz formalno samoraspuštanje Njemačka Demokratska Republika prestala postojati kao zaseban politički i pravni entitet. Službeno i bez donošenja novoga zajedničkog ustava njezinih pet novooživjelih saveznih pokrajina – Brandenburg, Mecklenburg-Zapadno Pomorje, Saska, Saska-Anhalt i Tiringija, pristupilo je pravnom poretku Savezne Republike Njemačke.
Uz svečanu ceremoniju ispred Brandenburških vrata u Berlinu pred stotinama tisuća građana u ponoć je podignuta zastava ujedinjene države. Bio je to trenutak ponosa i nade, no politička obećanja kancelara Kohla o procvatu istočnih krajeva ipak su se pokazala pretjerano optimističnima i nerealnima u okvirima ekonomske stvarnosti.
Kako bi osigurala golema proračunska sredstva nužna za financiranje stalnih i obilnih transfera kapitala prema opustošenom gospodarstvu na istoku, savezna vlada bila je primorana uvesti posebna fiskalna davanja i dodatna financijska opterećenja, među kojima je bio i takozvani solidarni prirez. No, iako su tijekom godina za obnovu i modernizaciju prometne, energetske i javne infrastrukture bila investirana golema financijska sredstva, gospodarska konvergencija i izjednačavanje životnog standarda tekli su iznimno sporo.
Nevidljivi ‘zid u glavama’
Osim snažnih ekonomskih turbulencija, ujedinjenje je za posljedicu imalo i duboke psihološke i kulturne promjene. Dok je na zapadu svakodnevni život nastavio teći gotovo nepromijenjeno, građani bivše Istočne Njemačke morali su se doslovno preko noći prilagoditi potpuno novom pravnom, društvenom i obrazovnom sustavu. No, da za stvarno brisanje granica nije dovoljno samo potpisivanje političkih ugovora potvrdio je i društveno-psihološki fenomen tzv. "Zid u glavi", koji je dugo nakon fizičkog rušenja granice poput snažne psihološke barijere nastavio dijeliti naciju. Zapadne Nijemce doživljavalo se kao arogantne i materijalistički orijentirane, dok su građani istoka bili etiketirani kao pasivni i ovisni o državnoj pomoći. Taj osjećaj marginaliziranosti, nagli gubitak dotadašnje egzistencijalne sigurnosti i sveprisutno razočaranje novonastalom stvarnošću potaknuli su na istoku zemlje razvoj specifičnog sociokulturnog fenomena poznatog pod nazivom Ostalgija. Iako to nije nužno značilo želju za povratkom diktature, bila je to nostalgija za određenim aspektima socijalne sigurnosti, stabilnosti i osjećajem zajedništva iz vremena komunističke države.
Otvaranje dosjea Stasija otkrilo je šokantne podatke
Uz potporu snažne državne infrastrukture vrtića i dnevnih boravaka u školama stopa zaposlenosti žena u komunističkom sustavu bila je iznimno visoka. Prelaskom na zapadni model, koji je u to vrijeme još uvijek favorizirao tradicionalnu ulogu muškarca kao glavnog hranitelja obitelji, brojne ustanove za skrb o djeci bile su zatvorene zbog nedostatka sredstava te su mnoge žene bile prisiljene napustiti tržište rada. Prema statistikama, upravo su žene i činile veliki dio novonastale vojske nezaposlenih.
Bolan proces bilo je i suočavanje s mračnom ostavštinom zloglasnog Ministarstva za državnu sigurnost, poznatijeg kao Stasi, koji je bio sveprisutan aparat istočnonjemačke tajne policije. Otvaranje dosjea otkrilo je šokantne podatke o nadzoru nad građanima - ljudi su tada saznali da su ih godinama špijunirali njihovi susjedi, kolege s posla, pa čak i najbliži članovi obitelji, što je izazvalo duboke emocionalne traume i narušilo povjerenje unutar istočnonjemačkog društva.
Iako su zahvaljujući sustavnim i obilnim financijskim transferima sa zapada prema istoku zemlje bile temeljito modernizirane prometnice i željeznički koridori te revitalizirana zapuštena povijesna središta brojnih gradova, ponori u raspodjeli materijalnog bogatstva i akumuliranog kapitala i dalje su ostali zabrinjavajuće duboki.
Građani bivšeg istočnog dijela u prosjeku raspolažu znatno manjom imovinom, rjeđe nasljeđuju nekretnine i slabo su zastupljeni na vodećim pozicijama u saveznoj administraciji, ali i u vojsci, sudstvu te velikim korporacijama. Taj nedostatak u strukturama lokalne upravljačke elite konstantno pojačava ionako jak osjećaj otuđenosti, zbog čega se više od polovice istočnih Nijemaca u anketama i danas izjašnjava da se u vlastitoj zemlji osjećaju kao građani drugog reda.
Ekonomska neizvjesnost, osjećaj nepravde, iznevjerenih očekivanja i društvene marginalizacije izravno su se prelili i na političku sferu te su s vremenom stvorili plodno tlo za bujanje dubokog političkog nezadovoljstva i sustavnog nepovjerenja u institucije. Birači u istočnim saveznim pokrajinama počeli su se sve više okretati prema radikalnijim i populističkim opcijama, dok su tradicionalne etablirane stranke, poput Kršćansko-demokratske unije i Socijaldemokratske partije, uz sve manji broj članova, počele bilježiti mnogo slabije rezultate na izborima.
Ulogu glasa nezadovoljnih istočnjaka u prvim je desetljećima nakon ujedinjenja preuzela izravna nasljednica bivše komunističke partije, Stranka demokratskog socijalizma. Ona se kasnije integrirala u stranku Ljevica, koja se uspješno pozicionirala kao zaštitnica radničkih prava i kritičarka surovog kapitalizma tranzicijskog doba, redovito osvajajući dvadeset posto glasova biračkog tijela na istoku. No, nakon migracijske krize 2015. godine politički pejzaž doživio je dramatičnu transformaciju. Krajnje desna Alternativa za Njemačku, koja je tada pridobila pozornost razočaranih birača i danas je najsnažnija politička opcija u gotovo svim bivšim istočnonjemačkim pokrajinama, a ruralna područja, poput pograničnih sela u saveznoj pokrajini Tiringiji, koja su doživjela dramatičan demografski pad, postala su prava uporišta ekstremne desnice, što u čitavoj Europi izaziva zabrinutost.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
Znači, stranka Ljevica, koja je pod drugim nazivom 45 godina porobljivala istočnu Njemačku, nije opasna, samo je AfD opasan? Za koga? Ja sam radio u "istočnoj", nisam prmijetio da me tretiraju drugačije od bilo kojeg Nijemca, a sve AfDovci.