Premijer Gadget osoba je koja tehnologijom nadilazi vlastite objektivne mogućnosti i nedostatak ideja, koja jedino jutjub, fejsbuk, tviter koristi da bi općio i “ukazao” se biračima i narodu, koji sve radi naizgled suvereno jureći od problema do problema, od akcije do akcije, ali zapravo je zapeo u bezizlaznoj vrtnji kružnog toka iz kojeg ne može izaći ni u jednom smjeru. Već 20 godina početkom svakog siječnja gledamo na televizijama iste slike i slušamo iste rečenice kada na istim graničnim prijelazima u istim kolonama stoji istih 240 tisuća ljudi koji odlaze na ista skijališta. U istim automobilima pokazuju nam iste “bakine sarme” i table špeka uz iste izgovore i otplate na desetak istih rata pokušavaju od vlastitog skijanja napraviti sindikalni izlet. Onda se mi isti koji ostajemo kod kuće i isti novinari koji su i lani pratili isti “megadogađaj” čudimo kao pura dreku prebrojavajući je li ove godine otišlo deset ljudi više ili manje. Naravno, sve to prate ista razglabanja jesmo li bogati ili siromašni, koliko dođe ista sindikalna košarica, a koliko skijaški aranžman. Da ti se život smuči. Taj život u predvidljivoj kolotečini jednoličnosti, ustajalosti, podle plošnosti i površnosti. A da stvar bude puno gora, sve mi se to nudi pod navodnom namjerom da me se informira. To što ćemo i sljedećeg siječnja gledati potpuno iste scene neće nikome zasmetati. Neka ljudi idu na skijanje ili ne idu, neka jedu sarme ili uživaju u luksuzu hotela, samo čini mi se da bi bilo vrijeme da nas svih 4,5 milijuna ode van. Makar i na skijanje. U bijegu od repriza tipkao sam po programima, shvaćajući usput da se i Bozanić i Jovanović mogu postaviti na glavu, ali da su nam Božić i Novu godinu ukrale televizije. Grozničavo se držeći daljinca kao slamke koja me treba izvući iz živog LCD blata, nekako sam se doteturao i do programa s filmom “Inspektor Gadget”. Sjećate se one prigluposti s detektivom koji sve slučajeve rješava tisućama spravica skrivenih po sebi. One mu daju gotovo natprirodne moći i on, u nedostatku osobnih kvaliteta, tehnologijom tuče zlo. Zadržao sam se na tom filmu dovoljno dugo da me počne podsjećati na nešto blisko što je u prvi mah bilo teško definirati.
No nakon nekoliko minuta više nisam mogao imati ni jednu jedinu dilemicu; inspektor Gadget u mojoj je zemlji radio kao premijer. Postao sam ponosan na tu asocijaciju, kao i na činjenicu da se hollywoodska djetinjarija kod nas osmjehnula neočekivano predivnom stvarnošću zbog koje više ne može biti sumnji u sretan završetak ove tisućljetne hrvatske drame. Argumenata je bilo na pretek. Premijer Gadget osoba je koja tehnologijom nadilazi vlastite objektivne mogućnosti i nedostatak ideja, koja jedino jutjub, fejsbuk, tviter koristi da bi općio i “ukazao” se biračima i narodu, koji sve radi naizgled suvereno jureći od problema do problema, od akcije do akcije, ali zapravo je zapeo u bezizlaznoj vrtnji kružnog toka iz kojeg ne može izaći ni u jednom smjeru. On se prema najbližim suradnicima, ali i svim ostalim ljudima odnosi tek kao prema korisnim spravicama koje aktivira u prikladnom trenutku da bi ostvario svoj cilj i ostao u igri. Uživa sudbinu svih superjunaka; ankete pokazuju da mu popularnost u javnosti pada jer suvremenici ne razumiju dalekosežnost njegovih poteza i dubinu stremljenja i zbog toga ga mrze i proklinju, ali na kraju on zna da će uspjeti i da će narod progledati.
Zato ustrajava na svome putu čak i onda kada to izgleda posve melodramatski neinteligentno i iritantno. Inspektor Gadget je spreman za dobro dugoročnosti vizije upotrijebiti, potrošiti, žrtvovati sve svoje spravice koje ima na raspolaganju i one koje će mu se na raspolaganje staviti. Inače, mnogi su svojevremeno više brige pokazivali za tamagočija no on za svoje ljude. Spreman je promijeniti cijeli narod i tražiti od njega da se mijenja, spreman je to čekati dva ili tri mandata, ne objašnjavajući puno, gotovo uopće ne govoreći u javnosti, izdvojivši se u one visine Olimpa vlasti u kojima se čuje samo eho dubine vlastite misli. Inspektor Gadget ne sumnja u sebe, on sumnja u sve ostale. On ne vjeruje da će narod živjeti bolje, on zna da narod ne zna bolje živjeti. On ne želi površnim emocijama pokrivati dubinu problema, on dubinu problema smatra površnom emocijom. Inspektor Gadget nije vjernik, ali vjeruje da se čuda mogu događati. Tehnološka čuda. Ima puno toga lijepoga što bi se o Gadgetu još moglo reći. Uostalom, svatko od nas nosi nekog svog idola iz djetinjstva.
Meni će biti neobično drago i važno ako inspektor Gadget postane moj idol pod ove sredovječne dane. Dubina moje spoznaje tako će nadići puku mladalačku zaluđenost vodeći me iskrenim poštovanjem prema osobi koja je rijetka, ali koja doista postoji. Jer da se nije otjelovila kao inspektor Gadget, osobu premijera u mojoj zemlji mogao bih svesti jedino u sferu izmišljenog prijatelja. Nitko ne bi vjerovao da on postoji, kada bi bio sa mnom u istoj prostoriji, nitko ga osim mene ne bi vidio, samo bih ja čuo kako govori i kako nam se smije što znači da mi tada nitko ne bi vjerovao da ova zemlja doista ima premijera.
Otvori KEKS Pay
