Kad inkluzivnost mjeri Svjetski ekonomski forum, nešto opasno smrdi. Možda nije baš politički korektna verbalizacija, no ova je institucija po svom habitusu vrlo slična Rimskom klubu čiji su utemeljitelji bankar Rockefeller, industrijalac Peccei i znanstvenik King, pripadnici establišmenta koji upravo generira goleme razlike u bogatstvu načinom na koji kroji globalnu ekonomiju. Oba “think-tanka” neoliberalne ekonomije djeluju pod motom poboljšanja stanja u društvu, no jako paze da ta poboljšanja ne implodiraju u njihove pozicije moći.
U diskursu im je riječ inkluzivnost iznimno dobila na popularnosti pa je njezino pomanjkanje uz porast nejednakosti bilo glavna tema prošlogodišnjeg sastanka u Davosu, a čak je i godišnja skupština EBRD-a održana pod nazivom Dostizanje zelenog i održivog rasta. To stvarno dobro zvuči, a ocjenjivanje razvijenosti društva indeksom inkluzivnosti uistinu je kvalitetnije od mjerenja stopom rasta BDP-a, no rješenja koja nakon priznanja povijesno rekordne nejednakosti u bogatstvu i prihodima predlažu “opinion makeri” iz Davosa nisu dovoljno uvjerljiva.
Floskule poput unapređenja javno-privatnih partnerstava, povećanje društvenog utjecaja kroz korporativno djelovanje i strateškog dijaloga i previše vuku na formalizirani DOP – društveno odgovorno poslovanje svedeno na donacije uz malo “zelenog” folklora. Istinskim podizanjem kvalitete života već se neko vrijeme bave znanstvenici koji zagovaraju ekonomiju sreće čiji cilj nije zadovoljiti interese kapitala, nego građana, što je i odgovor na temeljno pitanje postojimo li mi radi ekonomije/rasta ili ekonomija radi nas.
Promašenost teorija neograničenog rasta u svijetu ograničenih resursa pokazalo je jučer jedno drugo istraživanje: Oxfam, međunarodna mreža nevladinih udruga, objavila je kako se jaz između bogatih i siromašnih 2017. dodatno povećao; 82% proizvedenog svjetskog novca pripao je 1% najbogatijih. To zvuči realnije nego podatak da je Hrvatska 7. najinkluzivnija zemlja na svijetu među rastućima, s tim bismo prije mogli u rubriku “vjerovali ili ne”.
Oxfam nije međunarodna mreža nezavisnih udruga već radikalno lijeva organizacija koja manipulira podacima kako joj paše. Dovoljno je malo rastegnut statistiku plus novinarka s agendom i onda imamo ovakvu vijest. 82% proizvedenog novca? Novinarka je bar mogla pročitat što ta manipulativna studija tvrdi i prenijet točno. Čak ni to nije u stanju.