U hrvatskoj verziji jednostranačja postoje samo dvije frakcije iste stranke. Zato su deplasirane sve priče i sva nagađanja o stvaranju nekakve imaginarne velike koalicije u svrhu formiranja vlade nacionalnog spasa. Teško da ovu državu može spasiti bilo koja vlada, ali i ta “velika koalicija” nije moguća iz jednostavnog razloga; igra gubi smisao. Privid da građani nešto biraju i to između dviju suprotstavljenih opcija ključ je za opstanak demokratske fatamorgane. U biti i Milanović i Karamarko imaju samo jednog glasača koji im je važan i od kojeg strepe – “Todorića.” I u stvarnom i u prenesenom značenju. SDP i HDZ su osigurači kapitala, Karamarko i Milanović poslušnici, sporedne uloge u velikoj predstavi otimanja novca koju režiraju dečki iz sjene i koji su instalirali svoje šaptače da političarima, u ključnim trenucima igrokaza, prišapnu što moraju reći. Moć odavno ne stanuje u Banskim dvorima niti simboli hrvatske državnosti opravdano krase urede državnih institucija. Hrvatska državnost u ovom je trenutku ponovno svedena na folklorne termine, a oni kojima je bila povjerena na čuvanje transmisijski su je predali poslovnom sektoru, i to uglavnom stranom. Dobro, prihvaćanje države kao poduzeća koje zbog neuspjeha može i propasti uopće nije loša stvar. Zapravo, država kao civilizacijski koncept odavno je bankrotirala i ona danas mora postojati tek kao okvir unutar kojeg se stvaraju pretpostavke za ozakonjenje otimačine. I to je, tek naizgled, najveći paradoks; oni koji sve vide kao racionalni posao i matematički definiranu zaradu, podržavaju iracionalni koncept države za narodnu zabavu.
Privid političkog djelovanja
Demokratske institucije, premijeri, opozicije, zastupnici, sindikalisti, crkva, pravosuđe, vojska i policija korumpirana je kulisa koja generira hrvatsku i svaku drugu šutnju i ima jedan jedini zadatak – u prividu političkog djelovanja paziti da se stvar ne otme kontroli. Sve ostalo je rutina. U tom prividu za zabavu naroda koplja se lome samo oko “važnih” pitanja. Pa nazovi hrvatska politička ljevica i nazovi politička desnica svoja određenja traže na retrotemama, na ustašama i partizanima, na odnosu prema Jugoslaviji, na tome treba li obilježavati ustanak u Srbu ili prve pucnje sisačkog partizanskog odreda, na Titu i Paveliću, na definiciji braka, na gej imperativima... Dakle, na svim onim potpuno besmislenim pitanjima kojima nas zamaraju cijelo stoljeće samo zato da se ne bismo sjetili da smo na rubu gladi, da nas pola milijuna ne radi, da stotinjak tisuća radi i ne prima plaću, da djeci nemamo za knjige, da su kamate na kredite rasle po potpuno nesuvislim razlozima koje nitko nije znao opravdati, da benzin i dizel imaju istu cijenu, da je kopanje po kontejnerima postalo dijelom hrvatske socijalne tradicije, da je srednji sloj ubijen promišljenim i izravnim pucnjem u glavu. I dok vi raspravljate o tome je li bolje za Hrvatsku da su pobijedili ustaše ili partizani, stvarni pobjednik trlja ruke što ova jeftina dimna bomba toliko dugo uspješno traje. U njezinoj zavjetrini kapitalizam, politika, crkva i Thompson pronašli su savršenu nišu za lagodan život.
Mač prema Bruxellesu?
A što ako postoje i oni kojima se podjednako gadi Pavelićev koncept države za samo jedan narod i Titov koncept države za samo jednog čovjeka? Što ako su takvima Milanović i Karamarko odavno pročitane lake note domaće turbo-folk političke opsjene? Što ako takvi čekaju da netko jasno artikulira njihovu volju i njihov glas pretvori u autentičnu političku snagu koja će rušiti laž ne da bi došla na vlast nego da bi imala što jesti? Uopće nije sporno da takvi postoje, ali u njihovo ime danas nitko ne govori. U taj prostor malo tko želi ući jer je strah za trenutačne osobne privilegije mnogo veći od straha za opću budućnost. “Ljevica” i “desnica” će se i dalje igrati rata i bilo bi dobro da stvarno konačno odu u šumu i tamo se poigraju sami sa sobom. Ne nazire se i neka organizirana alternativa, tek više pojedinačni pokušaji unutar laburističkog koncepta. Ali ma koliko se Vuljanić trudio pokrenuti stvar, cijelu priču u ler vraća Vukšić, očito tehnomenadžerska frakcija unutar laburista. Bi li Josipović mogao reći poneku lijepu riječ u njihovo ime? Apsolutno i možda je baš pozicija predsjednika dušu dala za hrabrije stupanje u prostor prezrenih i onih koje mori glad. Jer ako ništa ne poduzmemo danas, time generacijsku krivnju hrvatskog neuspjeha legitimiramo nerazumljivom bezvoljnošću. Pa zar ćemo dopustiti da nam potomci, u ne tako dalekoj budućnosti, kip bana Jelačića i njegov mač ponovno okreću u ljutnji i ogorčenju na neprijateljski centar moći i da ga ovaj put moraju okrenuti prema – Bruxellesu?
I dok vi raspravljate o tome je li bolje da su pobijedili ustaše ili partizani, politika, crkva, kapitalizam i Thompson našli su nišu za lagodan život
Otvori KEKS Pay
