Šteta je što je trebalo nekoliko dana, ali dobro je, vrlo dobro što je napokon nešto stiglo od dupeta gradonačelnika Zagreba do glave Tomislava Tomaševića okrznuvši mu možda i srce okovano u političku funkciju i liberalno-kapitalističke mantre, nespojive s njegovim nekadašnjim aktivizmom i zeleno-crvenim svjetonazorom.
Ako hoćete, zovite njegovo oblačenje časne smetlarske uniforme i zavlačenje na dno kontejnera demagogijom i populizmom. Ja ću takvu vrstu demagogije i populizma uvijek podržati. Stati u tuđe cipele, u ovom slučaju smetlarske, udahnuti smrad i zaprljati ruke smećem da bi se razumjelo i shvatilo ljude koji su svaki dan do grla u tom smeću, ako je samo i gesta, plemenita je, korisna i preporučljiva u rješavanju svakog nesporazuma, spora i sukoba. Gradonačelnik koji, bilo osobno, bilo kroz usta svojih možemaških drugarica i drugova, propituje zakonitost bunta i insinuira njegovu političku pozadinu i manipulaciju nezadovoljstvom radnika, meni je kao čovjek tuđ i zazoran. Tomislav Tomašević koji odrađuje smjenu sa svojim sugrađanima smetlarima mene podsjeća na onog Tomislava Tomaševića na čiji sam poziv i inicijativu izlazio na ulične prosvjede, ne pitajući se i ne propitujući jesu li prijavljeni i zakoniti, zato što sam ih smatrao pravednima. Takvom gradonačelniku pobunjeni su smetlari povjerovali i pristali vratiti se svom čemernom poslu.
Ključno pitanje je - tko to može platiti?