Naslovnica Vijesti Hrvatska

Hrvati su ćirilicom pisali katoličke tekstove, djela na čakavici...

U Dubrovniku, Istri, Slavoniji, u BiH gdje su i franjevci pisali ćiriličnim pismom...
14. listopada 2013. u 19:00 1 komentara 1998 prikaza
'21.05.2013., Zagreb - U Matici Hrvatskoj akademik Stjepan Damjanovic, prof. dr. Ivo Pranjkovic, Zeljko Jurcic i Ante Bicanic predstavili su knjigu Pregled povijesti, gramatike i pravopisa Hrvatskog j
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

U vrijeme kada je pitanje ćirilice u Hrvatskoj ispolitizirano do usijanja, Hrvati kao da su ponovno zaboravili da je ćirilica jedno od tri hrvatska povijesna pisma (uz latinicu i glagoljicu). Uostalom, lani je u studenome baš krovna hrvatska znanstvena i umjetnička institucija Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti na dvodnevnom skupu u Zagrebu pokušala ćirilici, dakle pismu kojim su se u povijesti služili i Hrvati i pismu na kojem su napisana (i objavljena) neka važna djela hrvatske književnosti i povijesti, izboriti bolji i pravedniji društveni status. No, akademskim časnim znanstvenim namjerama unatoč, ćirilici se u Hrvatskoj stavlja neprijateljski predznak, ona je mnogima i dalje tek pismo agresora koje dio javnosti uporno izjednačava i poistovjećuje samo sa Srbima, ali i s pravoslavljem. A skup u HAZU, koji je puno više (i to negativnih) odjeka imao u Srbiji nego u Hrvatskoj, u kojem je tek oprezno i s blagim odmakom zabilježen, bio je potaknut obilježavanjem petstote godišnjice objavljivanja prvog hrvatskog ćiriličnog prvotiska i to dubrovačkog molitvenika "Od blažene gospođe ofičje" s pridruženih "Petnaest molitava svete Brigite" odštampanih u Veneciji 1512., a čiji se original čuva u Parizu.

Propaganda i nasilje

Pokretač međunarodnog skupa održanog u HAZU bio je akademik i ugledni sveučilišni profesor (ali i potpredsjednik Matice hrvatske) Stjepan Damjanović, kojeg pitamo zbog čega jedan dio Hrvata nikako ne prihvaća činjenicu da je ćirilica i hrvatsko pismo? – Dio Hrvata ne zna ništa o svojoj povijesti, pogotovo ne zna da su Hrvati jako puno svojih tekstova (u mnogim stoljećima i na mnogim prostorima) napisali ćirilicom. Dio tih tekstova pisan je posebnim tipom ćirilice koji rado zovemo bosančicom. Pisali su njome bosanski franjevci, Dubrovčani, Dalmatinci, Slavonci... Pisali su liturgijske katoličke tekstove, vjeronaučne, pravne, beletrističke... Dio ljudi to ne zna, a dio neće da zna jer svojim strastima daju prednost pred traženjem istine. Iz toga je kroz povijest oblikovana svijest da je ćirilično uvijek srpsko. Na ćiriličnoj "Tabli za dicu" iz 1560. pisanoj čakavštinom (dakle idiomom koji Srbi nisu nikada svojatali) piše da je tiskana srpskim jezikom jer je ćirilična. A još je za nas zanimljivije to da su neke inozemne biblioteke u naše vrijeme sve latinične knjige (i kad su srpskoga jezika i srpskoga autora) stavljale pod oznaku "hrvatski", a sve ćirilične pod oznaku "srpski". Isti su se pisci kadšto našli u dva korpusa. Neznanje i komocija jako se međusobno pomažu, a kad se još umiješa i zla namjera, nikad kraja nesporazumima – kaže za Večernji list akademik Damjanović. Akademika pitamo i zašto jedan dio Srba i na samo spominjanje hrvatske ćirilice tvrdi da je to neopravdano posezanje za tim pismom. – Dio odgovora na vaše drugo pitanje nalazi se u prvom odgovoru. Važan dodatak je, mislim, ovo: Srbi su brojem veći od svih svojih slavenskih susjeda. U velikom dijelu njihovih političkih i kulturnih elita razvija se želja da se sve to ujedini, a kadšto i uvjerenje da se to kombinacijom propagande i nasilja može učiniti. Povijest pokazuje da to nije moguće jer nikome ne možeš narediti da pripada ovamo ili onamo, on sam ti mora reći što je on... Ćirilica je po podrijetlu grčko pismo koje se upotrebljavalo na širokim slavenskim prostorima i poprimilo u različitim krajevima različite posebnosti – objašnjava akademik Damjanović. A je li po mišljenju akademika Damjanovića lanjski skup iz HAZU o ćirilici ipak urodio plodom i senzibilizirao hrvatsku javnost prema jednom od hrvatskih povijesnih pisama – ćirilici?

– Za bitan pomak u senzibiliziranju hrvatske javnosti daleko je premalo jedan znanstveni skup. Ali malenu sam i dobrodošlu promjenu primijetio kod hrvatskih filologa: dio njih potaknuli smo da se sjete nečega što su zaboravili. Kao i u mnogočemu, nedostaje nam plan, upornost, rad na duge staze – kaže akademik Damjanović. Jedan od sudionika lanjskog skupa u HAZU, sveučilišni profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Mateo Žagar još je lani u razgovoru za Vijenac Matice hrvatske istaknuo da ćirilica Hrvatima nije služila kao neko rezervno pismo, samo gdjegdje i to u odabranim prilikama. – Upravo suprotno, bila je ona u određenim funkcijama dominantno hrvatsko pismo na široku prostoru istočno od rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno (osobito starijih stoljeća) i zapadnije. Naposljetku, znamo za ćirilična slova i usred Istre, na Supetarskom ulomku iz Svetog Petra u Šumi, iz 12. stoljeća. Pa ako je odgovor tako jednostavan, odakle onda zazor koji sam spomenuo? Odakle spremnost za odricanje pisma i Povaljske listine i praga, Humačke ploče, Dubrovačkoga molitvenika koji sada slavimo, znatnog dijela franjevačke književnosti (bosanske, hercegovačke i dalmatinske) sve do 19. stoljeća – pitao se profesor Žagar. I odmah je odgovorio da je osnovni razlog tom hrvatskom zazoru prema ćirilici koncepcija filologije 19. stoljeća. Tada je, podsjeća profesor Žagar, stvaranje nacionalnih filologija bilo glavni oslonac u konstituiranju nacija, pa su u to vrijeme uspostavljanja nacionalnih okvira prevladavale koncepcije jedne države čvrstih granica u kojoj živi jedan narod, jednoga jezika i pisma. – U okviru tada oblikovane serbokroatistike provela se razmjerno jednostavna podjela, koju je inaugurirao još Vatroslav Jagić, a preuzimali brojni filolozi sljedećih naraštaja, prema kojoj je srednjovjekovni glagoljički korpus s ovih prostora pripao hrvatskoj filologiji, a ćirilični srpskoj. Takva pretpostavka kao da je destabilizirala i pogled na novovjekovnu ćiriličnu produkciju, pa čak i na ona djela koja su nastajala u okvirima Katoličke crkve – izjavio je profesor Žagar Vijencu prošle godine.

Stigla južnim putem

A prema leksikografskom tekstu iz Hrvatske književne enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže koji potpisuje baš profesor Žagar, ćirilica je do Hrvata dospjela u XI. i XII. stoljeću i to takozvanim južnim putem širenja ćirilometodske baštine te se proširila sve do unutrašnjosti Istre što potvrđuju u ćirilična slova u glagoljaškim natpisima i to Kninskom ulomku, Plastovskom ulomku iz okolice Skradina, Supetarskom ulomku iz Sv. Petra u Šumi. S vremenom se, piše profesor Žagar u enciklopediji, ćirilica proširila na istočne hrvatske prostore kao što su istočna Bosna, Zahumlje te jugoistočni dio jadranske obale s otocima te razvila svoje posebne regionalne tipove (bosanski, poljički i dubrovački), najčešće objedinjene pod nazivom bosančica (bosanica, bosanska ćirilica, hrvatska ćirilica).

A u istoj enciklopediji u tekstu o bosančici, tj. hrvatsko-bosanskoj ćirilici ili pak poljičici, još jedan ugledni zagrebački sveučilišni profesor i jezikoslovac Ivo Pranjković ističe da je to posebna inačica ćirilice koja se od XV. stoljeća upotrebljavala u Bosni, Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji, na nekim otocima (osobito na Braču) te da je posebno bila njegovana na području Poljica. Piše profesor Pranjković da je naziv bosančica uveo Ćiro Truhelka u djelu "Bosančica" iz 1889. te navodi da su u Bosni bosančicom svoja djela tiskali franjevci kao što su M. Divković, S. Matijević, P. Posilović, P. Papić...

U Dubrovniku je tim pismom bila tiskana diplomatika, Dubrovački lekcionar s početka XVI. stoljeća, Libro od mnozijeh razloga, a u srednjoj Dalmaciji i Poljički statut iz 1440., ali i Papalićev prijepis Hrvatske kronike, Statut poljičke bratovštine sv. Kuzme i Damjana... Pranjković ističe da je to kurzivno pismo uz lokalne specifičnosti bilo u živoj uporabi puna četiri stoljeća te da je praćenje različitih oblika bosančice moguće pratiti još od XI. stoljeća i to u pisanim spomenicima kao što su Humačka ploča ili Listina Kulina bana iz 1189. U Dalmaciji su to i Povaljski prag, omiški natpis kneza Miroslava, Povaljska listina, List omiškog kneza Đure Kačića Dubrovačkoj općini. Bosančicu su dobro poznavali i hrvatski glagoljaški pisci, a njome su se u osobnoj prepisci služili i neki hrvatski velikaši iz najznamenitijih obitelji kao što su to Zrinski, Frankopan, Jurišić, Keglević... I umjesto da nam ćirilica danas služi na ponos kao povijesno tradicijsko pismo koje čuvamo u riznicama, arhivima i muzejima kao živi spomen na pretke, to je pismo sredstvo prljave političke borbe koje je osiromašenim građanima bačeno kao stara kost za glodanje. Doista žalosno.

>>Kajin: Ćirilica je koliko srpsko toliko i hrvatsko pismo

Muslimani ćirilicu nazvali begovica &nbs

Muslimani ćirilicu nazvali begovica

 Zanimljivo je da su se u Bosni i Hercegovini, ali i Dalmaciji nakon dolaska Turaka bosančicom uz katolike služili i muslimani koji su to pismo zvali begovicom. Uostalom, piše profesor Pranjković, provincijali čuvene franjevačke provincije Bosne Srebrene u XVIII. su stoljeću čak zabranjivali latinicu i propisivali subraći da materinski jezik poučavaju na materinskom pismu, dakle na bosančici koja je u to vrijeme bila važan element čuvanja nacionalne svijesti. Na bosančici su pisani epigrafski spomenici, zakonski tekstovi, kodeksi, akti bosanske kraljevske kancelarije i sultanski dokumenti.

Elipso

  • zvstra3:

    Hrvati pisali navodno cirilicom i onda je se odrekli...ludilo!