Krastavci, salata, rajčice, koji su se lani u ovo vrijeme bacali ili prodavali u bescjenje, ovih se dana na hrvatskim tržnicama ponovno cijene kao suho zlato. Sve manje prodavača iz prve ruke, a sve više nakupaca i švercera koji ovih dana sezonsku robu nude i 150% skuplje nego što su je platili proizvođačima, očito dobro znaju kako je prodati, čak i uz činjenicu da Hrvatska pada u sve dublji recesijski ponor te da je samo u travnju u odnosu na isti mjesec lanjske godine maloprodaja realno pala vrtoglavih 7,3%.
Lani bacali krastavac
Rajčice koje se, zbog straha od E.coli, lani početkom lipnja nisu mogle prodati ni za 2-3 kune, pa ih je delegacija na čelu s bivšim ministrom poljoprivrede Petrom Čobankovićem degustirala po plastenicima pokazujući kako je “domaće” zdravo, sada se na vukovarskoj tržnici prodaju i za vrtoglavih 20 kuna, dvostruko skuplje nego na nekoj od veletržnica. Krastavci, pak, koje lani građani nisu htjeli ni “mukte”, na zagrebačkoj se tržnici Trnsko prodaju i za 15 kuna, 200% više od veleprodajne cijene od 5 kuna, pa nije čudno što građani u Večernjakovoj anketi na tržnicama u 10 hrvatskih gradova tvrde kako je sve nerealno skupo.
Poslovično najnerealnije u našem je najistočnijem gradu – Vukovaru, a najjeftinije, barem kad je u pitanju naša košarica – u Slavonskom Brodu, potom u Karlovcu. U Vukovaru, gdje proizvodnje voća gotovo i nema – a nedostaju i brojni trgovački centri i skladišni prostori koji bi robu mogli “pojeftiniti” – kupci očito nemaju puno izbora. Roba do njih najčešće prolazi i nekoliko ruku od zagrebačke veletržnice, pa je voćna košarica tamo i 30-ak kuna skuplja nego u Varaždinu, Rijeci ili Zagrebu. Vukovarci i svježi sir plaćaju tri puta više nego potrošači u Karlovcu, a litru vrhnja tri i pol puta više nego, primjerice, Riječani.
Kilogram češnjaka najskuplji je pak na zagrebačkoj tržnici Kvatrić, gdje košta čak 50 kuna, a u Slavonskom Brodu samo 12 kuna. Nemaju deklaracije, a ako je vjerovati udrugama proizvođača, vjerojatno su i jedan i drugi kineski, kojim je po dampinškim cijenama prvo uništena domaća proizvodnja, a sada se i njemu, u skladu s potražnjom, cijena penje u nebo. Lani smo tako, prema podacima HGK, uvezli češnjaka za čak 12 milijuna dolara, dok je domaća proizvodnja u sferi Dossiera X. Hrvatska, naime, uopće nema upisnik proizvođača voća i povrća – kako bi se znalo koliko se čega posadi ili posije i na kraju ubere – nego trgovaca, u koje se ubraja i one koji nikada baš ništa nisu proizveli.
Ne plaćaju ni PDV
– Uz pomoć ARKOD-a, odnosno Agroneta, moglo bi se točno provjeriti što je svaki proizvođač posadio na svojim njivama i koliko – kaže Zoran Kovač iz odbora za povrćarstvo HPK, no na tržnicama i dalje nema nikakve kontrole tko i kako prodaje. Ozbiljni proizvođači po novom zakonu moraju plaćati i doprinose sezonskim radnicima, dok prekupci na tržnicama u nekoga fiktivno unajme pola hektara zemlje zarasle u šikaru, upišu se u registar i s nje, bez ijednog zaposlenog, “ubiru” tisuće kilograma različitog voća i povrća, a u stvarnosti švercaju i preprodaju tuđe.
– Ne plaćaju ni PDV – tvrdi Kovač. S druge strane, u strahu od trgovačkih lanaca pravi proizvođači već 10-ak godina drže istu veleprodajnu cijenu svojih proizvoda, dok radna snaga po novom zakonu njihovu cijenu podiže dodatnih 10%. Gorivo je u tih 10 godina poskupjelo 150, a gnojivo i 200%.
Zlatko Zagorec, predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara, kaže da nema bolje robe od domaće, no RH i dalje uvozi robu sumnjive kakvoće, posebno preko “mekih” granica iz BiH i Srbije. Proizvođači čak ne moraju poput naših i EU proizvođača voditi evidenciju o uporabi pesticida, ali mi nemamo registriranih laboratorija koji bi to dokazali.
(surađivali: M. Pejković-Kaćanski, T. Opačak-Klobučar, M.Škalić/VLM, I.Barišić/VLM, I. Beti/VLM, M. Vipotnik/VLM, V. Balen/VLM, R. Peharda/VLM, B. Bradarić/VLM, M. Bakić/VLM, I. Radić).
Šta ,da im švercer tutne nešto u đep ?? Za drugo oni ni nisu. Oni uhvate nekog ako im donese priznanje da radi protizakonito ovjereno kod javnog bilježnika.