Daytonski sporazum punoljetan je već više od dva mjeseca! Kada su ga u jesen 1995. godine slagali, nitko nije očekivao da će toliko dugo postojati u istom obliku. Glavni cilj tada mu je bio smiriti strasti, zaustaviti rat i krvoproliće te poslužiti kao okvir za normalizaciju života u poslijeratnom razdoblju, odskočna daska za formiranje i uhodavanje institucija vlasti...
Već nakon pet godina svima koji su sudjelovali u tom procesu bilo je jasno da bi trebalo napraviti neki veći korak naprijed, nešto promijeniti. Već tada bilo je potpuno jasno da sporazum koji je okončao rat Bosnu i Hercegovinu neće moći pretvoriti u funkcionalnu državu koja će moći nesmetano funkcionirati bez intervencija izvana i bez neke vanjske čvrste ruke koja će odlučno lupiti o stol u trenucima kada se djeca zaigraju i nešto pođe po zlu.
Već tada daytonsku BiH međunarodna zajednica tretirala je kao dijete s posebnim potrebama koje nikada neće moći samostalno funkcionirati i brinuti se samo o sebi.
'Hladni mir'
BiH je već tada utonula u nešto što bismo mogli nazvati razdobljem “hladnog mira”, što je svojevrstan limb, čardak ni na nebu ni na zemlji...Ključni događaj koji je u stoti plan stavio brojna krizna žarišta, pa i Bosnu i Hercegovinu, bio je teroristički napad 11. rujna koji je naglavačke okrenuo mnogo toga.
Prioriteti, osobito američki, potpuno su se promijenili, a BiH je postala zanimljiva isključivo u trenucima kad bi se otkrilo da je postala poligon za obuku islamskih militanata i terorista. To je ujedno bilo i vrijeme kada je Washington vrlo otvoreno Europljanima dijelio zadatke. Nepun mjesec nakon 11. rujna George Bush objavio je da je bliskoistočni mirovni proces sada u rukama britanskog premijera Tonyja Blaira. Odlaskom Jacquesa Paula Kleina s mjesta visokog predstavnika zapravo prestaje intenzivniji američki angažman u BiH.
Bush je u nekoliko navrata dao do znanja da je ta zemlja u Europi i da je sve što se tamo događa – europska odgovornost. Do 2005. još je i bilo nekih pomaka, no nakon toga postaje jasno da kola polako kreću nizbrdo. Iako se puno govorilo o potrebi da se osuvremeni Daytonski sporazum kako bi se tu državu diglo na jednu novu razinu funkcionalnosti i samostalnosti, čini se da nikome nije bilo u interesu umočiti prste u tu vrelu kašu.
Propuštena prilika
Bruxelles je čekao da Washington nešto učini, a Washington je imao vlastitih briga o Iraku i Afganistanu. No kada se sve stavi na hrpu, vrlo je jasno da je Europska unija propustila priliku uložiti trud u BiH i osposobiti je za europske integracije, i to prije Srbije. Još u prosincu prošle godine šefica hrvatske diplomacije Vesna Pusić na ministarskom sastanku šefova europskih diplomacija pokušala je svoje kolege navesti da se pozabave nizom disfunkcionalnih država u našoj regiji. Prva od njih svakako je BiH, ali tu su i Makedonija, Albanija... Nije joj uspjelo.
Ni sada kada je situacija takva da je ta balkanska krčma u situaciji da netko samo što se nije naslonio na prekidač za svjetlo, neki dosta bitni europski političari i dalje kažu da su mir, stabilnost i prosperitet u BiH odgovornost i zadatak koji moraju obaviti tamošnji političari koji su, u njihovim očima, isključivi krivci zato što je zemlja utonula u ovakav problem i beznađe. No, ako se svjetlo zaista ugasi i ako u mraku sijevnu noževi, sve će biti puno složenije i teže rješivo nego dosad. Hrvatska bi tu mogla odigrati važnu ulogu i kao jedna od potpisnica Daytona, ali i kao susjedna zemlja kojoj je itekako u interesu da s one strane više od tisuću kilometara duge granice bude – mirna Bosna!
>> Stipe Mesić: Bosansko proljeće moglo bi postati zima
Ta Bosna nije vrijedna trosenja papira da se piše o njoj. Basket case.