Pokloni za beskućnike su zapakirani, kuharice Željka Ćališ i Marija Lukinić dogovaraju posljednje detalje svečanog ručka u pučkoj kuhinji na Svetom Duhu, zagrebačkoj pučkoj kuhinji koja radi na – Božić. Lani su 25. prosinca, točno u 15 sati, za korisnike, ljude teških sudbina, ispekli 15 odojaka i podijelili im stotine porcija francuske salate, a zatim zajedno guštali u kolačima koje su donijeli susjedi.
– Ne želim da itko bude gladan ikada, a za Božić nitko ne smije biti gladan! – govori fra Vladimir Vidović, voditelj pučke kuhinje na zapadu grada. Rade oni ovdje svakoga dana, bez prestanka, no božićni ručak je poseban.
U skladištu Mijo Svetec priprema sve što gospođama u kuhinji treba, a vozač Branko Šmaguc pali kombi.
– Upadajte, idemo po robu. Za Božić pečemo odojka, a za Badnjak još kuharice moraju odlučiti, ili oslić ala bakalar ili srdele – govori Večernjakovim reporterima i spušta se od Svetog Duha broj 33 dolje prema Ilici.
U isluženom Mercedesovom Sprinteru kojim se vozimo na sjedalima Dinamovi šalovi.
– Nema bez Dinama! Pa ja sam s 10 godina već bio na utakmicama Dinama i Partizana, igrali su tad Čerček, Rora, Vabec... Čajkovski je bio trener. Danas su mi 62 godine, i nedavno sam bio na derbiju, kad je Dinamo dobio Hajduk 4:1. Meni su plavi draži od svega! – priča Branko Šmaguc.
Koliko je kilometara prevalio kombi pučke kuhinje sv. Antuna?
– Čekajte da vidim... 293.179 kilometara. Kombiju je 17 godina, dobro bi nam došao novi. A ne mora ni biti novi, može i pet godina star, ali ovaj je već dao svoje. Odem ja i do Ogulina po kiselo zelje, po donacije dobrih ljudi gdje god treba. Dnevno napravim i 200 kilometara – govori Branko pa se šali:
– Znaš, skladištar Mijo i ja, vozač smo ti "Donji dom", a kuharice Željka i Marija su "Gornji dom", mi ti njih slušamo, što god one vele da im treba, nas dvojica rješavamo. Red se mora znati – govori.
Na povratku na Sveti Duh 33, već gužve, korisnici dolaze u pučku kuhinju po obroke. Dočekuje ih, među ostalim, i – volonter Ian Barton (53), ni više ni manje, nego iz – Manchestera.
Tko vam je najdraži, David Beckham ili Eric Cantona?
– Ma kakav Beckham, kakav Cantona... Ja sam navijač Manchester Cityja! Oni su nam rivali, moj je heroj Kevin de Bruyne, Cityjev broj 17! To je igrač... – smije se Barton.
Otkud vi na zapadu Zagreba, u pučkoj kuhinji kao volonter?
– Pukim slučajem, supruga Faith dobila je posao u Zagrebu, tu smo 15 tjedana, a kad se spuštala prema Ilici, vidjela je da je ovdje pučka kuhinja. Znate, bio sam siroče, mladost sam proveo kao beskućnik na ulicama Manchestera. U kasnim dvadesetima počeo sam ponovo živjeti, oženio se, završio fakultet, pronašao vjeru u Bogu. I tad sam počeo raditi kao volonter po cijeloj Engleskoj na ovakvim mjestima, u noćnim skloništima za beskućnike, pučkim kuhinjama i u Manchesteru, centru Londona, manjim gradovima poput Bournemoutha... To je moj poziv. Volontiranje, pomaganje onima kojima je to najpotrebnije. Evo, danas dijelim staklenke maslina u Zagrebu – govori Barton.
Kako ste se snašli?
– Pomaže tko god stigne, ima ovdje možda i stotinu volontera, a prekrasno je vidjeti i mlade i stare koji žele pomoći beskućnicima. Neki dan bila je neka glumica iz vašeg kazališta, dolazi i jedna gospođa iz Rusije, druga iz Južne Amerike, eto ja sam iz Engleske... Još se snalazim, naučio sam reći na hrvatskom: "Ja sam iz Engleska", "Ne razumijem vas", "Molim vas kavu s mlijekom"... Dan po dan učim, ali kavu s mlijekom volim – smije se Ian pa na mobitelu pokazuje naslovnicu britanskog tabloida "Good News" tamo s kraja devedesetih sa svojom fotografijom i naslovom "Ian se vratio na ulicu, bivši beskućnik sada pomaže onima kojima je potrebno".
Idemo do kuhinje. Nećemo smetati kuharicama koje vrijedno rade ne bi li svatko tko se popne uz baziliku sv. Antuna Padovanskoga dobio obrok, pa nas kuhinjom provodi vitalna Marica Budimir (76), koju zovu jednostavno – baka Marica. Marica je godinama bila šefica kuhinje razvikanog zagrebačkog restorana Dubravkin put, uostalom kuhala je za Badnjak i za – Franju Tuđmana. Idemo redom.
– Najstarija sam volonterka! A i ja sam bila nekad sportašica, igrala sam rukomet u svom Kalinovcu nedaleko od Đurđevca. Imala sam i 25 krava o kojima sam se sama brinula, a vozila sam sve što se može voziti, jedino avion i vlak nisam – smije se Marica.
Potvrđuju to i cure iz kuhinje pa dodaju:
– Baka Marica vozi nas doma kad završimo s volontiranjem.
Koliko ste dugo bili šefica kuhinje u Dubravkinom putu?
– 14 godina, šef mi je bio Zdravko Perčin, otac Jelene Perčin, ona je krasna djevojka.
A tko je sve dolazio u to doba na Tuškanac, za koga ste sve kuhali?
– A tko će ih sve znati, bila je tada cijela Vlada, sve ljudi koje smo viđali na televiziji. Sjećam se da je gost bio i Franjo Tuđman, a kasnije i Ivo Sanader. Za Tuđmana sam posebno, sama, pripremala za Badnjak dva zubaca, škampe na grillu i rižoto od škampa. I to sam im nosila kući...
Tuđmanovima ste bakalar pješice nosili u Nazorovu od Tuškanca?
– Ma kaj pješice?! Autom, pa rekla sam vam da cijeli život vozim, ako treba, mogu i šleper dovesti do cilja – smije se Marica.
Kako vam je ovdje, volontirati, i vi ste u mirovini?
– Ljepše nego doma! Pričamo, pomažemo drugima, mi se družimo. Ja vam se volim zafrkavati. I nitko se na nikoga ne ljuti! A svaka čast fratrima što nas tu trpe (smijeh), a bez fra Vladimira Vidovića to ne bi bilo to – govori.
Voditelj i dobri duh ovog mjesta je upravo Fra Vlado, kako zovu fratra koji godinama brine o tome da nitko ne ostane gladan. U timu glavnu rolu ima i fra Vilček Novački koji je zadužen za podjelu hrane. Kod Vilčeka su u ruci šeflja, a ispred njega – kotao pa puni, vrijedno, jednu po jednu posudu i pruža gladnim susjedima.
– Ljudi koji dolaze u našu pučku kuhinju, jednu od četiri u metropoli, sve je više. Nikad nismo ljude brojali, nemamo brojače kao na stadionu, no znamo po obrocima koje smo podijelili koliko ih je otprilike. Fratri su od početka, tamo od 1995. godine kada je kuhinja otvorila vrata, zaključili da se neće raditi popisi. Broj je nekad bio i do 700 obroka dnevno, pa se smanjio na 200 ili 300, no sad nakon potresa i pandemije imamo redovito 400 obroka dnevno. U ovo blagdansko vrijeme, a slično je i za Uskrs, ima i više ljudi. Neki dan smo ispekli dvije palete pizza. Ako ćemo se šaliti, mi ovdje ispečemo više pizza tijekom prosinca i studenog nego najbolje zagrebačke pizzerije zajedno – govori fra Vlado.
Potvrđuju to i korisnici:
– Ponedjeljkom vam je pizza ovdje, može se birati, ili margarita ili pizza sa salamom. Četvrtkom je, svakoga tjedna, grah! Znaju biti i fileki... Ručak je u 12 sati, a tko dođe i do 13.30, neće ostati gladan – govore u redu za klopu.
Fra Vlado objašnjava:
– Kuharici Željki je do 2020. godine trebalo 35 kilograma graha svakoga četvrtka. Kad je prošao prvi lockdown, kaže Željka: "Trebam 50 kilograma graha!". Danas radimo u dva velika kotla grah, svaki ima po 150 litara, ovaj smo četvrtak podijelili 300 litara graha. Sve je više gladnih.
Tko vam donira, konkretno, grah?
– Sponzor nam je Marjan voće, on nam doveze tonu graha pa kaže: "Kad potrošite, dođem opet." Tvrtka Jasenska donira nam kupus, kelj, cvjetaču, jabuke, mandarine, naranče, Alka umake i začine, Dukat jogurt, mlijeko, namaz, sireve, a Podravka kisele paprike, krastavce, paštete, pomaže i niz OPG-ova... A najdraže su nam konzerve! Jer, imamo dvije linije, jedna je topli obrok i kruh, a druga su donacije – voće, povrće, sir, masline, što god mogu ljudi ponijeti sa sobom kući. I konzerve, one su spas! Jer, ako tko i dođe kasnije, a kuhinja radi do 13.30, mi ga ne možemo ostaviti gladnog. Tu nam konzerva pomogne, no njih uvijek nedostaje – govore u kuhinji.
Najskuplje je, dakako, meso?
– Jest, velike količine mesa trebaju u svakoj kuhinji, a gdje neće kod nas u pučkoj kuhinji. Mnogi doniraju, hvala tim ljudima, pa onda s donacijama odemo u dućan i kupimo meso. Samo za paštašutu treba barem 80 kilograma mljevenog mesa, a za gulaš barem stotinu kilograma svinjetine.
S kojim namirnicama obični građani, mi susjedi, možemo pomoći?
– I jednom litrom ulja! Kilogramom brašna ili riže. Nekima se to čini malo, ali jedna litra ulja, pa druga, deseta, ostat će novca za kupiti nešto drugo. Za meso, tjesteninu, evo jaja su opet poskupjela... U subotu je došlo pet umirovljenica iz Prečkog, ostavilo kuvertu i reklo nam: "Nemamo ni same novca, ali ovo je naš skromni prilog, skupile smo koliko je koja mogla, možda će nekome uljepšati Božić." To su lijepe stvari.
Ivo je jedan od najstarijih korisnika kuhinje. Dulje od 20 godina dolazi svakog dana ovdje i kaže:
– Ne bih bio živ bez ove kuhinje...
Vole ga ovdje, donio im je nedavno, na dvadesetu godišnjicu kako se poznaju i – poklon. Drvo života.
Koji je profil korisnika Pučke kuhinje?
– Šarolik je. Dakako, tu su beskućnici, no u posljednje vrijeme i "novi siromašni", ljudi koji imaju primanja, ali nisu dovoljna da si plate obrok. Oni koji imaju minimalne mirovine. Tužne su to priče, netko tko je bio vrijedan i marljiv cijelog života na njegovu kraju ne može uživati dostojanstveno i u plodovima svoga rada. Mnogo je i onih koji su u invalidskim mirovinama pa nemaju primanja. Oni kojima su se dogodile teške stvari u životu.
U novoj godini planiraju ponovo organizirati i odlazak na more!
– Prije tri godine bili smo na ljetovanju, u franjevačkom samostanu sv. Frane na Cresu. U autobusu je bilo nekoliko beskućnika, ali i ljudi koji nisu vidjeli more 30 ili 40 godina. Čak i neki koji su prvi put u životu bili na moru. I to ćemo ponoviti! Tu sreći nema kraja....
Koji pokloni očekuju korisnike za Božić?
– Javio nam se jedan stari prijatelj i uplatio novac za božićne pakete. Otišli smo u Metro i tamo kupili 600 paketa za naše korisnike. Skromni su to, dakako, pokloni, ali uvjereni smo da će veseliti sve one koji dođu. Lijepo su zapakirani, unutra su čokolada, keksi, bomboni, štapići, grickalice, sok. Namjera je bitna!
Poklon je ovo društvo poslalo i samom – papi.
– Zagrebački fratar fra Zvonimir Pervan bio je na privatnoj audijenciji kod pape Franje te mu odnio naš bestseler "Vječni zaljubljenik", a riječ je o životopisu svetog Franje, koji je pisao fra Ivon Ćuk. Ovdje je i naša izdavačka kuća Veritas, inače najstariji vjerski časopis, uskoro ćemo slaviti šest desetljeća. Dom svetog Antuna, uz pučku kuhinju i Veritas, ima i studentski dom, u kojem žive studenti iz Đakova, Šibenika, Vođinaca, Busovača, Žepča, Mostara...
Fra Vladimir Vidović i fra Vilček Novački za Božić rade – sami.
– Volonterima svakog Božića kažemo: "Ostanite kod kuće sa svojima, Božić je obiteljski blagdan", a mi fratri dijelimo ručak, kuhamo vino. Dečki iz župe će i zasvirati, jedan svira violinu, drugi gitaru, treći klavijature. Pjevat ćemo božićne pjesme. Božićni se duh mora osjetiti kako treba. Svima nam bude toplo oko srca...
I pučka kuhinja Grada Zagreba radi 365 dana u godini te danas dijeli bakalar. Sutra će imati Božićni ručak koji će se sastojati od juhe, mlinaca i purice, salate i kolača. Jela se djele na lokacijama - Branimirova 35, Alfirevićeva 6, Cerska 3, te Dobri dom u Kosnici.
svaka cast divnim ljudima, nek im je blagoslovljen Bozic svima