Naslovnica Vijesti Hrvatska

Drevna metropola u kojoj se 
vodio i nevjerojatan kulturni život

U donjo-panonsku državnu tvorevinu, od Pribine do Braslava, Uključivale su se zemlje koje danas pripadaju modernim državama Sloveniji i Slovačkoj, baš kao i Hrvatskoj
06. lipnja 2019. u 22:00 18 komentara 1406 prikaza
Pogledajte galeriju 1/5

Prije nekoliko tjedana hrvatsku je javnost zainitrigirala vijest o otkriću hrvatskog kneževskog groba iz vremena oko 800. godine u Bojni na Banovini južno od Topuskog. Večernji list je vrlo sadržajno i profesionalno popratio nalaz i popratnu izložbu u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Arheološko nalazište Brekinjova Kosa u Bojni najvažnije arheološko nalazište Knez iz Bojne bolje se hranio od ostalih, jeo je i ribu, a u njegovu naselju bilo je političko središte

Da podsjetimo: među nalazima ističe se luksuzna oprema karolinške provenijencije – srebrne, pozlaćene ostruge s garniturom za pričvršćivanje, privjesak s gorskim kristalom, zlatni novac bizantskog cara Konstantina V. Kopronima, odjeća protkana zlatnim nitima te karolinški mač kakav se poklanjao samo saveznicima kršćanima. Materijal i njegova kvaliteta na razini su onoga iz kneževskog groba na Crkvini u Biskupiji kod Knina iz približno istog vremena (grob oca domovine Kneza Borne?), jednog od najznačajnijih središta ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine. Otkrića s Bojne ukazuju na postojanje snažnog političkog središta na području današnje Banovine, pod upravom krštenog vladara i franačkog federata. Time se otvara novo poglavlje u poznavanju najranije hrvatske povijesti, posebice na kontinentu, u Donjoj Panoniji. Vrijeme će pokazati koja je bila povijesna uloga novopronađenog kneza, no nije isključeno da se radilo o rivalu Ljudevitu „Posavskom“, što bi ukazivalo na unutarnji otpor njegovoj protufranačkoj politici i na priklanjanje prozapadnom stavu Borne, bez kojeg nas ne bi danas bilo u ovom dijelu svijeta.

Mozaik osoba, događaja i položaja u Panoniji 9. stoljeća pravi je povijesni labirint ne samo u lokalnom već i u općeeuropskom smislu. Nalaz u Bojni je dobar poticaj da se to misteriozno klupko hrvatske prošlosti počne barem malo razmatati.

Romualdova pećina NAJSTARIJE SLIKE U HRVATSKOJ Romualdova pećina naša je Altamira, a u Istri ima još lokacija koje pomiču granice povijesti

Hrvati u kampanji protiv Avara

Europa kakvu danas poznajemo postoji 1600 godina, od oko 400. do danas. Rani srednji vijek, ono mračno razdoblje o kojem „ništa ne znamo“ traje nevjerojatnih 700 godina, od 400. do 1100. To je, kažu nam, Europa ladanja, sela i nomada, barbarstva, rušenja i migracija. Na područjima Zapadnog Rimskog Carstva nastaju kraljevstva barbarskih poglavica Franaka, Ostrogota, Vizigota, Burgunda, Anglosasa, Langobarda. Slavenski narodi zapadne Europe, zapadnog kršćanstva, debitiraju u povijesti te porušene Europe otprilike oko 600. godine. U srcu Europe stvorilo se 800. godine Franačko Carstvo, novi Imperium Romanum Christianum, na čelu kojeg je barbarski poglavica, rimski car i franački kralj Karlo Veliki. Do 1100. to je carstvo dobro uhodano u smislu njemačke države – Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti – Kraljevstva Franaka u Galiji i niza barbarskih kraljevstava (odnosno regalnih konglomerata) na rubnim područjima Europe: država Hispanaca, Islanđana, Iraca, Anglosasa, Škota, Norvežana, Danaca, Šveđana, Poljaka, Čeha, Mađara, Hrvata i Dukljana. Ne uvijek u istom sastavu, obliku i pod istim imenom, ipak sve su te zemlje do danas zadržale neki oblik suverenosti. Radoslav Katičić je sjajno primijetio da si je onaj koji se do 1000. godine upisao u političku geografiju Europe osigurao prepoznatljivu državnu budućnost. Ono što se „upisalo“ između 5. i 11. stoljeća, uvelike vrijedi i danas.

 | Autor : Blatnograd, Zalavar, ostaci svetišta iz sredine 9. stoljeća

Oko godine 600. Slaveni se pojavljuju u prepoznatljivu obliku u istočnim Alpama, na istočnom Jadranu i u Panonskoj nizini vezano uz migracijske pritiske raznih stepskih azijskih naroda, prvenstveno Avara. Dvjesto godina kasnije, od Avara nema gotovo ni traga, ali zato slavenske kneževine stvaraju neprekinut lanac od Jadrana sve do s druge strane Karpata – Hrvatska, Donja Panonija, Karantanija, Velika Moravska, Malopoljska. Na Jadran Slaveni prodiru već oko 600. godine, kad se bilježe provale Slavena i Avara u Istru. Te selidbe u smjeru Jadrana uz vijesti o podršci bizantskog cara Heraklija (610. - 641.) uvode pitanje doseljenja i smještanja Hrvata na Jadran, u njegovo zaleđe i u panonski bazen. Takvi se pomaci mogu daleko bolje iščitati kojih dvjesto godina kasnije kad Hrvati nesumnjivo sudjeluju u velikoj općeeuropskoj kampanji protiv Avara u Panoniji i na Balkanu. U okviru tih događaja doseljavaju se na područje istočnog Jadrana i Panonije ljudi koji vrlo vjerojatno nose hrvatsko ime i kao aktivni, boljarsko-vojnički segment društva čine okosnicu teritorijalne formacije koja predstavlja početke hrvatske države. Na Jadranu i u njegovu zaleđu afirmiraju se tri geografske cjeline, tri prepoznatljive političke jedinice, Dalmatia, Croatia et Slavonia, koje će kao „regna“ postati sastavni dijelovi cjeline koja se zove Trojedna Kraljevina – Hrvatska.

Knez iz Bojne Novi vladar Panonske Hrvatske Tek otkriveni knez iz Bojne ući će u udžbenike povijesti

Jedna takva državna tvorevina koja je stala u rep za suverenitet, stekla ga, izgubila i kasnije ponovno ostvarila u potpuno promijenjenim uvjetima je Donja Panonija – Pannonia Inferior – ranosrednjovjekovnih listina. Naša „domoljubna“ historiografija, ona koja nas je u prošlosti nerijetko gurala (a to se zbiva i danas) na Balkan i u Jugoslaviju, sjajno je odradila svoj posao glede te „Panonske Hrvatske“ i njezina kneza Ljudevita. Ljudevit, Liudewitus, se kao „dux Pannoniae Inferioris“ pojavljuje u franačkim izvorima. Dukat, kneževina, je formalno autonomno područje pod vlastitom dinastijom podložno Franačkom Carstvu. Povijesnim falsifikatom Donja Panonija preimenovala se u „Panonsku Hrvatsku“ a njezin čelnik u Ljudevita Posavskog koji je kao branitelj naroda od zle i reakcionarne Europe postao preteča borbe za bratstvo i jedinstvo. Tako je donjopanonski labirint naroda i političkih tvorevina nastao nakon sloma Avara dodatno zamućen u modernom pisanju povijesti.

Nesumnjivo je u Panoniji pod franačkom vlasti uspostavljena državna tvorevina njihovih federata u ratu protiv Avara, a tu su vojno najznatniji bili Hrvati. Moguće ih je vodio slavenski poglavica Vojnimir kojeg spominju franački anali 796. pri osvajanju središnjeg avarskog hringa u Potisju. Već na povratku s tog vojnog pohoda biskupi su odlučili da şe oslobođeni teritorij crkveno podijeli do Drave Aquileji, od Drave do Raabe Salzburgu, a sjeverno od Raabe Passauu. Mirovna konferencija u Aachenu 811. odlučila je da Pannoniae Provinciae postanu dio Franačkog Carstva. No ta tvorevina nije nosila hrvatsko ime. Ljudevitu, knezu Donje Panonije (810. - 823.), kojeg se vlast taj čas stere do Dunava i obronka Karpata, prijestolnica je bila u Sisku. No prava metropola Donje Panonije bit će Blatnograd knezova Pribine (oko 833. do oko 861.) i Kocelja (861. do oko 875.). Koloplet događanja između naše Panonije Savije, Donje Panonije, Rastislava, Svetopluka, Franaka, Mađara, Ćirila, Metoda, Liuprama i Wichinga jedan je od najzapletenijih labirinata lokalne pa i općeeuropske prošlosti. Veze Pannoniae Saviae, dakle onoga što bismo danas nazvali sjeverozapadnom Hrvatskom, s blatnogradskom kneževinom pokazuje ime brežuljka Kocilj sjeveroistočno od Bisaga na sjajnom strateškom položaju, te vrha Nadkrižovski Kocilj sjeverno od Macelja u Sloveniji. Braslav (oko 884. do 896.), zadnji slavenski knez koji je vladao od jugozapadne Panonije do Karpata, moguće opet iz Siska, upisao se u krajobraz u Braslovču sjeveroistočno od Laškog, ali i u Bratislavi.

Arheološko nalazište kod Bojne TAJNA GROBA BROJ 4 Senzacionalno otkriće: Nepoznati hrvatski vladar iz 8. st. otvara novo poglavlje povijesti

Prodorom Mađara na samom kraju 9. stoljeća puca neprekinuti lanac slavenskih principata od Jadrana do Baltika. Potaknut mađarskom opasnošću, hrvatski kralj Tomislav početkom 10. stoljeća intervenira u međurječju i osigurava Hrvatskoj zapadni dio Panonije južno od Drave, gdje će se oko 1000. pojaviti drugi hrvatski regnum, onaj Slavonije, pod upravom Svetislavića, grane kraljevske hrvatske dinastije Trpimirovića. U to je doba Donja Panonija – Pannonia Inferior – prošlost. Njezin suverenitet naslijedit će osvajači – Regnum Hungaricum. Nametnut će s vremenom svoj jezik, ali genetika nas uči da danas Mađari imaju više od 50 posto slavenske krvi.

 | Autor : Blatnograd, ostaci tornja u svetištu

U močvarama uz južni vršak Blatnog jezera sagradio je Pribina, franački saveznik i izgnanik iz moravske Nytre, prijestolnicu teritorija koji drži kao feud franačkih vladara (od 838.) pa zatim kao nasljednu kneževinu (od 847.). Otkriće kneza iz Bojne na području Hrvata, uz pretpostavku da se radi o franačkom savezniku, u ovom slučaju početkom 9. st., možda daje naslutiti slične „igre prijestolja“ u kontinentalnoj Hrvatskoj nekoliko desetljeća ranije.

Središte kneževine

Blatnograd (Mosaburg, Mosapurc, Zalavar) kao središte donjopanonske kneževine Kocilja i Pribine, dakle u rasponu od oko 830. i 875. mjesto je nevjerojatne kulturne aktivnosti. Prema poznatom spisu Conversio Bagoariorum et Carantanorum (Pokrštenje Bavaraca i Karantanaca), napisanom u Salzburgu oko 870., sagrađeno je i posvećeno u Blatnogradu i okolici u tom razdoblju 37 crkava! Samo su tri istražene, a jednu poznajemo iz starog crteža. Neke od njih su spektakularne!

„Naša“ strana južno od Drave jako je malo istražena no i ovdje postoje iznenađenja u materijalnom smislu, kao što je knez iz Bojne u političkom. Budući da je Karlo Veliki na Jadranu ušao u konfrontaciju s Bizantom, trebalo je osigurati južnu Panoniju i dalmatinsko zaleđe od pretenzija istočnobalkanskih sila, Bizanta i Bugara. Sjajan primjer karolinške prisutnosti u Panoniji Saviji je tvrđavni i sakralni kompleks Lobora u središnjem Zagorju. Strateški izvanredni položaj Sv. Marije Gorske sjeverno od Lobora služi kao utvrda od ranog brončanog (1600. - 800. pr. Kr.) do mlađeg željeznog doba (300. - 15. pr. Kr), pa je i Rim obnavlja u 2. stoljeću u ozračju provala Quada i Marcomana. U kasnoj antici, u 5. i 6. stoljeću, podiže se prostrana trobrodna bazilika s krstionicom uz zapadnu fasadu. Taj kasnoantički kompleks ruše Slaveni i Avari.

U pećini u Istri otkriveno paleolitičko pećinsko slikarstvo staro preko 30.000 godina Senzacionalno otkriće U istarskoj pećini otkrivene prapovijesne slikarije stare više od 30.000 godina

Prvi trag kršćanske, zacijelo karolinške obnove, bilježi se početkom 9. stoljeća podizanjem jednobrodne drvene crkve (11x6 m) s pravokutnom apsidom, dakle u obliku poznatom europskom sjeveru kako u drvu tako i u trajnim materijalima, a nerijetko pripisanom irskim monasima koji su u to vrijeme uvelike pokrštavali Europu. Crkva na Loboru moguće je jezgra jedne od prvih karolinških misija u Donjoj Panoniji.

Do nje se nešto kasnije podiže monumentalna trobrodna crkva s tornjem uz zapadnu fasadu, moguće s ravnim istočnim završetkom. Vrijedni istraživač Lobora Krešimir Filipec predlaže nekoliko faza 9. i ranog 10. stoljeća, čemu bi odgovarao i niz faza bogatog pleternog uresa zgrade. Vrsni poznavatelj pleterne skulpture Nikola Jakšić smatra da su pleteri Lobora (odnosno barem neki od njih) nastali pod utjecajem skulpture iz vremena oko 800. na sjevernom Jadranu, a i poznati na Loboru davno nađeni ulomak s natpisom „SUMME(TRINITATIS)...“ kao zazivanje Sv. Trojstva ukazuje na ranije karolinško razdoblje. I ulomci pletera iz Siska naginju uradcima iz sjevernojadranske zone te bi se mogli povezati s djelatnošću zidara koje je Fortunat, probizantski patrijarh grada, slao Ljudevitu kao ispomoć pri utvrđivanju Siska tijekom kneževe pobune protiv Karolinga 819.- 823. Karolinšku prisutnost u sjeverozapadnoj Hrvatskoj možda potvrđuje i samo ime Lobor, tj. burg (C)lovisa, Lovisa, Lovisbor, Lobor. Clovis-Lovis bio bi Karlov sin Luj Pobožni, a utvrda na Loboru, kako ona vjere, tako i karolinške vlasti, čini se logičnom u doba Ljudevitove pobune, odnosno pacifikacije koja slijedi.

Crkve u Blatnogradu

Prostrana utvrda Blatnograda (dovršena do kraja četrdesetih godina 9. st.) sastojala se od tri dijela, južnog s kneževim dvorom, sjevernog sa stanovima klera i boljara, te istočnog, vanjskog, grada puka i utilitarnih djelatnosti. Do sredine šestog desetljeća naselje je dostiglo format urbanog središta.

Uz dvor stajala je crkva sv. Marije dovršena oko 850., poznata iz crteža 16. stoljeća, trobrodna bazilika koja podsjeća na antičke građevine, posebice na aule sekularnih vladara. Još tri crkve su djelomično istražene.

Pod paskom, ako ne i po nacrtu, salzburškog nadbiskupa Liuprama gradi se velika crkva, grobnica i proštenište sv. Hadrijana. Zgrada je doista fenomenalna. Dugačka je 50, široka 24 metra, a sama je lađa veličine 22x15,5x17 m. Glavni brod završava polukružnom apsidom, dok se bočni nastavljaju oko nje kao deambulatorij (ophod), na koji se vežu tri manje i četiri veće prostorije. Tijelo martira ležalo je vjerojatno negdje u svetištu i moglo mu se pokloniti iz ophoda. Manje prostorije su možda bile kapele, a veće grobnice odličnih mjesnih rodova. Ispred tijela crkve je petobrodno dvokatno predvorje (14 x 21) a uz njegov zapadni zid, izvan osi prema jugu, kružni je toranj s tragom spriralnog stubišta. Crkva se nalazila sjeverno od palače i imala je obrambenu palisadu. Parafraziram mog velevrijednog mađarskog kolegu Belu Zsolta Szakacsa: „Budući da je datum nastanka zgrade sigurno u 9. stoljeću, ovo se može smatrati prvim deambulatorijem s radijalnim kapelama koji prethode svim poznatim primjerima (Clermont-Ferrand, Tournus, Tours, svi u Francuskoj)“. Szakacs ispravno zaključuje da periferni položaj Blatnograda ne isključuje maštovitog arhitekta koji uspješno rješava dan mu zadatak: prošteničku crkvu s dostupnim grobom martira, te grobnice elite u blizini svetoga tijela. Odsutnost bilo kakve mjesne tradicije bila je ovdje veliki plus. Crkva nije imala nikakva odjeka, a nekoliko desetljeća kasnije ležala je u ruševinama. „No,“ kaže Szakacs, „iako se noviteti crkve u Zalavaru nisu prelili u međunarodni mainstream, to ne umanjuje vrijednost inventivnog arhitekta koji je inspiriran ambicioznim nadbiskupom i vladarom stvorio predivnu crkvu na samoj granici zapadnog kršćanstva“. Sv. Hadrijan u Blatnogradu anticipira veliku Europu za više od stoljeća.

Minimalni tragovi drvene crkve s ravnim svetištem i narteksom (17x7) otkriveni su na otoku Zalaszabor-Borjuallas. Moguće je da se radi o crkvi koju je na Wittmarovu posjedu kraj Blatnograda na Božić 865. nadbiskup Adalwin posvetio sv. Stjepanu Mučeniku. Radi se o poznatom tipu crkve koji u manjim dimenzijama imamo na Loboru.

Andrea Pintar i Vedrana Glavaš intervju Arheolozi sve češće zovu pse da 'pronjuškaju teren'

Konačno, tu je i „Pribinina crkva“ na položaju Receskut, trobrodna, troapsidalna građevina s apsidama utopljenim u ravni završni zid, s trodijelnim zapadnim aneksom i stubištem na njegovu južnom kraju. Po svemu tome Pribinina bi se crkva mogla povezati s istarsko-sjevernojadranskim tipom s ravnim završetkom i apsidama skrivenim u masi ziđa. Očito, ovdje se radi o skupini izvanrednih zgrada na rubu zapada koje još čekaju definitivnu ocjenu.

Da dvorovi davnih vladara na rubovima Europe nisu bili gnijezda divljaka pokazuju i ostaci crkve sv. Cecilije, koju je u hrvatskoj kraljevskoj rezidenciji, Villi regalis (danas Biskupija kod Knina), oko 880. gradio knez Branimir, i koja na zapanjujući način spaja ideje suvremene karolinške arhitekture s mjesnom rimskom i ranokršćanskom baštinom te anticipira ranoromanička rješenja europskog zapada za više od jednog stoljeća.

Blatnograd je dosegao svoj vrhunac potkraj Pribinine i početkom Koceljeve vladavine, dakle kasnih šezdesetih, kad je tamo boravio jedan od Svete Braće, apostola Slavena, Sv. Metod, i to u času kad ga je papa Hadrijan II. potvrdio kao srijemskog nadbiskupa (869.).

 | Autor : Ulomci 
ranosrednje-
vjekovnog 
prozorskog stakla 
u crkvi Sv. Hadrijana

Zadnji donjopanonski slavenski knez, Braslav (oko 880. – oko 897./8.) spominje se kao „dux“ između Save i Drave 884. Te je godine posjetio u Tullnu cara Karla Debelog, s kojim je bio u očito dobrim odnosima, a 892. njegovog nasljednika Arnulfa u Hengistfeldonu kraj Wildona. Ovaj posljednji dao je 896. Braslavu na upravu Prekodravlje i Balaton. Braslav i njegova supruga Ventenscela upisani su u Čedadski evanđelistar, svetu knjigu koja se čuva u Cividaleu, gdje su se potpisali i neki drugi hrvatski i ini vladari europskog jugoistoka, na primjer, Branimir sa suprugom Marušom, Trpimir, Zdeslav. Netom potkraj stoljeća Mađari ponovno provaljuju u Donju Panoniju i pobjeđuju Braslava koji gubi život i vlast. Tama se spušta na donjopanonski labirint do godine 1000., do pokrštavanja Mađara pod kraljem Sv. Stjepanom.

Na istočnom kraju Međurječja, u Srijemu, postoji možda još jedan važan kutak panonskog labirinta. Treba ga razmatrati u okviru rasprava koje su potaknula istraživanja mađarskog povjesničara Imre Bobe o Moravskoj u vrijeme misije sv. Ćirila i Metoda. Pažljivim iščitavanjem postojećih izvora Boba je zaključio da je moguće tumačiti „Moravu“ ćirilometodske misije kao jugoistočnu Panoniju, konkretno Srijem/Sirmium. Metod je bio 869. potvrđen kao nadbiskup Sirmija, a navodi se da je sahranjen u katedrali grada Morave. Bobi nije izmakla pojava imena „Morava“ u obližnjoj Srbiji (doduše, Morava je svaka blatnjava voda, a takvih ima napretek). Bobina rasprava došla mi je u ruke oko 1980., kad sam počeo ozbiljnije ulaziti u kompleks romanike u južnoj Panoniji. Već prije toga objavio sam tekst o crkvi Majke Božje u Moroviću. Tu prekrasnu kasnu romaniku datirao sam oko 1300., uz mogućnost da njezina neobično „prikvačena“ sakristija sa širokom izvana zaobljenom i iznutra poligonalnom apsidom, popločena rimskim opekama, može biti ostatak ranije crkve. Do danas to nije istraženo pa tako naša saznanja o crkvi stoje, koliko ja znam, tamo gdje smo bili 1981. kad sam u East European Quarterly objavio tekst „Moravia’s History Reconsidered, the Tomb of St. Methodius, and the Church of Our Lady at Morović” (Revizija moravske povijesti, grob sv. Metoda i crkva Majke Božje u Moroviću), koji je fundacija Delta Tau Kappa nagradila kao najbolji prilog istočnoeuropskoj povijesti u SAD-u 1981. godine. Bobin prilog je svakako revolucionaran i radikalan, no slijedeći ga s dužnim oprezom vidi se da nije potpuno neutemeljen, tj. da donosi novo svjetlo na neke stare i nikad sasvim riješene probleme. Takvi se, naravno, sustavno guraju pod tepih, pa se tako dogodilo i s Bobinim prijedlogom. Zamislite „darmar“ u europskoj historiografiji kad bi se Bobin prijedlog pokazao točnim i vodio reviziji djelovanja SS. Ćirila i Metoda!!! Ne spominji, „ne talasaj“! Isto se dogodilo s mojim člankom na koji se u Hrvatskoj, iako sam ga dijelio uokolo, nitko nije osvrnuo.

Psi otkrili nalazište PRVI TAKVE VRSTE Znanstveni rad o hrvatskim psima 'arheolozima' izašao u uglednom međunarodnom časopisu

Je li Morović Morava?

Predložio sam da postoji mogućnost da se u Moroviću, dobro zaštićenom položaju u slivu Save i Bosuta nalazio grad Morava gdje je Metod imao svoju stolicu, i da je u katedrali, od koje je ona apsida u Moroviću zadnji trag, i pokopan. Zastrašuje da nikad nije napravljena barem jedna sonda pa baš da se potpuno odbace Bobine teze i moje dogradnje. To i dalje ostaje crna točka ranoslavenske arheologije.

Pa tako i labirint panonskog ranosrednjovjekovlja u hrvatskim povijesnim znanostima. Ne radi se o beznačajnoj epizodi europske povijesti. Upleteni su ovdje vrhovi političke elite, franački carevi Karlo Veliki, Luj Pobožni, Karlo Debeli, Arnolf Koruški i njihovi bizantski suparnici poput cara Konstantina V. Kopronima. Vrhovni vjerski učitelji, apostoli Slavena sveti Ćiril i Metod, danas službeno među „stvarateljima Europe“. Poglavari gentilnih kneževina na istočnom rubu Franačkog Carstva, bez obzira bili saveznici ili protivnici Carstva, Borna, Ljudevit, Pribina, Kocilj, Braslav, Rastislav, Svatopluk, povijesne su ličnosti izuzetnog formata. Isto tako i crkveni velikodostojnici poput salzburških nadbiskupa Liuprama i Wichinga. Svi su oni na svoj način gradili ono što će do danas ostati kao predziđe europskog Zapada.

 | Autor : Lobor, Sv. Marija Gorska, ulomak pletera uzidan u današnju zgradu

Iako je pitanje nacionalne ili etničke pripadnosti u ranom srednjem vijeku jako rastezljivo, ipak je neobično da mi danas „ne znamo“ tko su bili stanovnici „Donje Panonije“. U školi su me učili da su Rastislav i Svatopluk bili „Moravljani“, Pribina i Kocilj, „slavenski knezovi“, Braslav se nije ni spominjao, a kroatiziralo se Ljudevita „Posavskog“ kao doprinos budućem jugoslavenstvu. Tvrditi da su stanovnici Pribinine kneževine bili Hrvati bilo bi besmisleno, ali sasvim je sigurno da je dobar dio njih pripadao među potomke onih slavenskih skupina koje su s Karlom i Vojnimirom rušile avarski poredak u Panoniji. U donjopanonsku državnu tvorevinu, od Pribine do Braslava, uključivale su se zemlje koje danas pripadaju modernim državama Sloveniji i Slovačkoj, baš kao i Hrvatskoj. I ako se mi ne trudimo da prepoznamo naš doprinos i našu ulogu u panonskom labirintu, neki od naših susjeda su daleko manje stidljivi. Na internetskoj stranici www.hervardi.com/slovenskivladarji.php navode se Ljudevit, Pribina, Kocelj i Braslav kao slovenski vladari.

Posjedujemo bogatu povijest i kulturu. Tuđe nam ne treba. Ali nismo toliko bogati da bismo mogli lakoumno i širokogrudno razbacivati svoje nasljeđe. Možda nas zasad anonimni knez iz Bojne ipak potakne da malo više razmislimo o raspetljavanju panonskog labirinta. 

Fotografije: Zsolt Sakacs, Vjekoslav Jukić

VR Pole
EU FONDOVI
“Odlučili smo spojiti virtualnu stvarnost s turizmom i ponuditi svima pogled u prošlost”
  • Deleted user:

    Izgubismo od jednih Azijata (Avara, Madara) Panoniju a od drugih (Turaka) Bosnu

  • Jania:

    Zanimljiv članak. Nije ni čudo da tako malo znamo o hrvatskoj povijesti, budući da se "naši" vrli povjesničari s FFZG već generacijama bave politikanstvom umjesto znanošću. Čast iznimkama.