Dok policija tvrdi da je Marinko Antunović, jedan od heroja obrane Vukovara, počinio samoubojstvo, javno su izrečene sumnje prema kojima je on žrtva smišljene likvidacije kako bi se spriječila objava kompromitirajućih dokumenata o Vukovaru. Sjenku sumnje na službenu verziju o samoubojstvu bacila je i privatna istraga njegovih suboraca koji redom govore da je Marinko previše volio život da bi ga sam i okončao. U službenom se priopćenju tvrdi kako sumnje da je Antunović počinio samoubojstvo nisu upitne.
Uostalom, policija nije isključila ni pretpostavku o ubojstvu tijekom kriminalističke obrade, ali nije potvrđeno da bi prošle srijede, 5. prosinca, netko drugi ispalio hitac iz pištolja u Antunovićevu glavu. No dvojbe oko toga tko je ispalio kobni hitac iz pištolja počele su još dok su liječnici Odjela neurokirurgije zagrebačke Kliničke bolnice Sestre milosrdnice pokušavali spasiti Antunovićev život kojeg su do ponedjeljka ujutro, kada je u 7.15 sati službeno umro, na životu održavali uređaji.
Dan ranije sjedio na livadi u mraku
Završna životna drama vukovarskog heroja počela je prošlog tjedna. U utorak, 4. prosinca, oko 22 sata na livadi između Predovečke i Ulice Braće Domany na zagrebačkim Srednjacima, na kojoj je dan kasnije nađen prostrijeljene glave, vidjela ga je jedna žena.
- Vidjela sam u crno odjevena muškarca kako sjedi pokraj šahta. Bilo mi je čudno što sjedi u mraku, nasred livade. Kad sam se odmaknula, više ga nije bilo. Danas (u srijedu 5. prosinca,op. a.) doznala sam da se s njim nešto dogodilo na livadi - ispričala je našem novinaru žena koja je vidjela Antunovića živog.
Osim onih koji tvrde da je Antunović žrtva nepoznatog ubojice, neki njegovi znanci i prijatelji ne dovode u sumnju službenu policijsku verziju o samoubojstvu. Za njih je njegova smrt još jedna tragična priča o samoubojstvima hrvatskih branitelja. Prema analizama stručnjaka, vrijeme uoči blagdana za osobe sklone samoubojstvima doba je pojačanog rizika.
Još proljetos iznesen je podatak da se u proteklih šest godina ubilo 1500 hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a. Bilo je to rečeno u povodu samospaljivanja Mladena Gadaneca 27. veljače ove godine u Drnju pokraj Koprivnice. Tada je upućen i dramatični apel za pomoć braniteljima. I Udruga branitelja liječenih od PTSP-a rekla je kako su podaci o 1500 samoubojstava procjena, a ne rezultat temeljitijeg praćenja. Među njima, kako je naglašeno, nije bio nijedan lažni branitelj ili invalid Domovinskog rata.
Podsjećamo, u samo mjesec i pol od prosvjeda branitelja u početku ove godine, desetorica su, prema našim istraživanjima, počinila samoubojstvo. Od svibnja 1998. do svibnja 1999. godine, prema istraživanju napisa u dnevnom tisku, došli smo do 27 javnih pokušaja samoubojstava hrvatskih branitelja. U 14 su slučajeva, kao i Antunović, pucali u sebe iz pištolja, a njihovi motivi izravno su ili neizravno bili povezani s ratom, razočaranošću zbog birokracije, nepravdi, socijalne ili obiteljske situacije. U 1998. godini ubilo se 90 hrvatskih branitelja.
Svi iz Vukovara imaju neke simptome
Mile Dedaković Jastreb, nekadašnji zapovjednik obrane Vukovara, rekao nam je da je iznimno dobro poznavao Antunovića. On je, veli, uistinu legenda obrane Vukovara.
- Većim dijelom bio je na položajima u Borovu naselju. Najprije je bio zapovjednik desetine pa onda i voda te je bio jedan od stupova interventnih skupina vukovarske obrane. I upravo zato što ga svi znamo u vrlo smo velikoj nedoumici nakon što je objavljena vijest da je nađen s propucanom glavom. Znam da je bio jako nezadovoljan odnosom prema braniteljima ali i prema cijelom Domovinskom ratu. Pokušavao je ujediniti sve braniteljske udruge, u čemu je imao potporu samih branitelja i žestoko je branio svoje stavove. Potporu, međutim, nije imao kod vlasti kao ni kod predsjednika pojedinih braniteljskih udruga kojima je važniji položaj od dobrobiti branitelja - smatra Dedaković.
Antunović nikad, nastavlja, nije odavao čovjeka koji bi digao ruku na sebe.
- Ne znam je li bolovao od PTSP-a ili od nečeg drugog, ali morate znati da svi mi koji smo prošli Vukovar u sebi nosimo neke simptome, bilo u duši, na srcu ili jetri. Za sve nas to je bio strašan stres koji je negdje morao izaći. No Antunović nije izgledao poput čovjeka koji bi bio spreman dići ruku na sebe. Svi smo ga zvali Bosanac jer je rodom iz Tuzle, a obrani Vukovara pridružio se na samom početku i kasnije je prošao sva ratišta, do Bljeska i Oluje, te u mirovini završio sa činom pukovnika HV-a. Prošao je sve što je ratnik u ratu mogao proći. Bio je iznimno vezan za generala Kapulara koji mu je bio ratni zapovjednik - prisjeća se Dedaković, te zaključuje:
- Bez obzira na to koji će nakraju biti uzrok njegove smrti, to je samo još jedan primjer neljudskog odnosa prema hrvatskim braniteljima. Valja očekivati da će se ovakvi slučajevi i dalje događati. Osnovni krivac za takvo stanje jest sadašnja vlast koju ovom prilikom pozivam da promijeni odnos prema braniteljima.
Samoubojstava će biti još
I Dedakovićev nasljednik u obrani Vukovara Branko Borković, Mladi Jastreb, zatečen je i šokiran smrću Marinka Antunovića.
- Marinko je bio izvanredan vojnik, iznimno hrabar a njegovom je zaslugom u obrani Vukovara na nekoliko mjesta došlo do preokreta u našu korist. Recimo, na sam dan pogibije Blage Zadre, Marinko je spriječio jugoagresora da presiječe vezu između Vukovara i Borova naselja. Tako se nastavio boriti i na drugim ratištima, u mirovini je završio kao ratni vojni invalid, a u vezi s njegovom smrću, ne znam što bih rekao. To je jednostavno rezultat političke situacije i nebrige prema braniteljima. Antunović je samo jedan u nizu onih koji su tako završili svoj život. I bit će ih još - naglasio je Borković.
Tomislav Merčep nije tako dobro poznavao Antunovića kao Dedaković i Borković, ali se s njima slaže u mišljenju zašto branitelji tako tragično završavaju svoj život.
- U sređenom se društvu takve stvari ne događaju često. Naše društvo, međutim, nije sređeno, pravna država ne funkcionira, nema kvalitetne potpore tim ljudima te oni tako rješavaju svoje patnje. U samoubojstvu nalaze olakšanje i za sebe i za okolinu - smatra Merčep.
Pišu Zvonimir Despot i Dušan Miljuš
