Fiziološki je u čovjeka umanjena plodnost, a niz bolesti, okolinskih i drugih čimbenika dodatno pridonosi neplodnosti. Najvažniji su dob žene iznad 35 godina, muškarca iznad 42 godine, posljedice endometrioze, spolno prenosivih bolesti, debljine, pušenja duhana i prekomjernog pijenja alkohola. Zato je i u našoj zemlji 15 posto parova neplodno, a glavni razlog neplodnosti je muškarac.
U nas je u posljednjih 40 godina složenim liječenjem neplodnosti rođeno više od 40 tisuća djece. Medicina nije svemoguća te kod 20-30 posto parova nismo u mogućnosti postići uspjeh.
Četiri prednacrta zakona
Izvantjelesna oplodnja (IVF i ICSI) danas je najčešći i najuspješniji oblik liječenja 70 posto uzroka neplodnosti. Hrvatska je još 1983. godine postigla senzacionalan uspjeh tom metodom, što je izazvalo euforiju nacije, čuđenje te zavist bogatijih zemalja. No, ubrzo se na struku zaboravilo i – bez ikakva ulaganja – ona je stagnirala. Ipak, i u tim uvjetima dosad je IVF-om rođeno gotovo 12 tisuća Hrvata. Sjećanje na struku izazivale su samo povremene afere i kritike.
U posljednjih 15 godina struka je sudjelovala u izradi četiri prednacrta Zakona. Nuđene su standardne, liberalne i preliberalne opcije, ali nijedna vlada ih nije željela finalizirati. Ostali smo među rijetkim zemljama bez ikakva zakona. Konačno smo u srpnju 2009. dobili Zakon o medicinskoj oplodnji čije su smjernice izazvale burne rasprave. No, ističu se samo negativnosti i ograničenja. Što je zapravo potaknulo nastanak takvog zakona? Rad bez kontrole, kvalitete i rezultata, bezakonje, uspjeh od 12 do 45 posto, potpuno zapuštena struka s aparaturom starijom od 20 godina, neulaganje u doedukaciju stručnjaka... Većina IVF centara nije radila cjelokupni program liječenja (zamrzavanje, ICSI i slično), ali je bilo visokorizičnih IVF postupaka za žene i djecu, nedopustiva stopa komplikacija (5,4 posto), visoka stopa višeplodne i neurorizične djece (21 posto), bolan IVF bez anestezije...
Kod nas ne postoji donacija spermija i jajnih stanica, koriste se agresivni protokoli liječenja, gomilaju se ostavljeni zamrznuti zameci u spremnicima (ondje ih je više od 11 tisuća), neriješeno očuvanje plodnosti onkoloških bolesnika, liste čekanja na liječenje protežu se i do 12, pa čak i do 18 mjeseci.
Temeljem toga, kao i zbog poimanja da je začeće početak života, te da je embrio živo biće čiji dignitet i životnost treba poštovati, donesen je Zakon koji je ograničio primarnu oplodnju na 3 jajne stanice, svi stvoreni embriji (zameci) prenose se u maternicu, a preostale, suvišne jajne stanice (oocite) obveza je zamrznuti i pohraniti za eventualni sekundarni postupak.
Time je izbjegnuto zamrzavanje embrija i njihovo kasnije korištenje za tzv. krioembriotransfer. Zakon je izazvao agresivne kritike, a pri tome su ostali nevažni rizici i brojni zamrznuti embriji.
Neprestano se traži promjena zakona kao što je to “učinjeno u Italiji”, no manje je poznato da ni sličan talijanski zakon – nije promijenjen. Vrhovni sud je uvrstio dvije povlastice za najsloženije oblike neplodnosti. Liječnik je dobio više autonomije, ali uz kontrolu Ministarstva. I naš Zakon dopušta zamrzavanje i čuvanje zamrznutih zametaka, kada je prijenos zametaka rizičan i kontraindiciran. Struka je prihvatila Zakon jer bi sve drugo vodilo anarhiji, a podržala ga jer je dugo očekivan i izazovan.
Prije i poslije Zakona
Struka je početkom rujna dobila obvezu da u roku od 6 do 8 mjeseci prikaže i usporedi rezultate medicinske oplodnje (MO) prije Zakona s razdobljem otkad je Zakon u punoj primjeni. Pokazalo se da usporedna razdoblja nisu sukladna zbog prerane analize, pa je uspoređen optimalan period prije Zakona s razdobljem prilagodbe na novi Zakon. IVF centri koji obavljaju trećinu postupaka nisu radili da i pol mjeseca u razdoblju poslije Zakona, a dio IVF centara usmjerio se na preblage postupke što znači da su dobili manje oocita, radili manje embriotransfera, ali i izbjegavali zamrzavanja oocita. Klinički embriolozi su 2009. obavljali doedukaciju, a prije Zakona, IVF centri – koji su davno prije pohranili golem broj zamrznutih zametaka – koristili su više odmrzavanja najperspektivnijih.
Medicinska oplodnja u RH poslije donošenja Zakona postigla je 659 trudnoća. Poslije Zakona za dva posto su bolji rezultati inseminacije, IVF-a u prirodnom ciklusu i IVF-a žena starijih od 40 godina, a kojih je 16 posto više. U mlađih žena postignuto je poslije Zakona 30,5 posto trudnoća, a 29,3 posto prije Zakona. Međutim, utvrđeno je da se u razdoblju poslije Zakona raspolagalo prosječno manjim brojem oocita i embrija te su zbog toga obavljena 182 embriotransfera manje nego u prijašnjem periodu. Razlozi su dosta jasni i razumljivi: nekontinuirani rad velikih IVF centara,
preblagi protokoli, svjesno izbjegavanje suvišnih oocita i njihova zamrzavanja. Zato se i pojavila razlika u apsolutnim brojevima trudnoća u ta dva nekompatibilna razdoblja (599/578 trudnoća), no razlika nije statistički značajna.
Zbog nesklada uspoređenih razdoblja, Nacionalno povjerenstvo za MO obavilo je dodatnu usporednu analizu za prva 4,5 mjeseca 2009. i 2010., kada su svi IVF centri optimalno radili. U najvećim IVF centrima u 4,5 mjeseci ove godine postignuto je 40 trudnoća više nego lani. Vjerodostojnost analize potvrdila je struka. Udio zamrzavanja u samo 6 centara je vrlo nizak. Rezultati zamrzavanja oocita su odlični i ako se nastavi takav trend u prvoj godini, rodit će se prvi put 1081 dijete. To bi bio udio od 2,5 posto novorođene djece u RH, što je puno bolje i usporedivo s EU.
Zaključci struke
Struka je zadovoljna odličnim rezultatima MO – 30,5 posto iz svježeg IVF-a i 25,7 posto iz odmrzavanja oocita. Neočekivano brz uspjeh iz zamrzavanja oocita rezultat je doedukacije stručnjaka i ulaganja u tehnologiju. U samo 10 mjeseci, na zadovoljstvo struke, od primjene Zakona uveden je red, kontrola, licenciranje, središnji registar, nabavljena aparatura, pribor, hranilišta, omogućeno korištenje najboljih lijekova i napredak u radu svih IVF centara. Liječenje je dostupno i besplatno u 6 postupaka – bez ograničenja dobi.
Liste čekanja skraćene su na manje od 6 mjeseci. Početna investicija u IVF od 8 milijuna kuna viša je nego u posljednjih 25 godina, a postupci se plaćaju izvan bolničkog limita. Ono što je nužno jest ubrzati organizaciju donacijskog programa gameta te organizirati i poboljšati pomoć očuvanju plodnosti onkoloških bolesnika. Struka predlaže Nacionalnom povjerenstvu, odnosno Ministarstvu zdravstva, povlašteni status i poboljšani IVF postupak za tzv. teške pacijente.
U njih ograničena oplodnja na 3 jajne stanice umanjuje uspjeh pa će struka predložiti popis indikacija za povlašteni postupak. Napokon, struka apelira da se prestane s pritiscima, dezinformacijama, prijetnjama i sumnjama – bez obzira na motive – jer će se time omogućiti miran i kvalitetniji rad. Ističemo i to nema potrebe za liječenjem u inozemstvu.
Do kraja godine umjetnom oplodnjom u Hrvatskoj 1081 dijete
U nas je u posljednjih 40 godina složenim liječenjem neplodnosti rođeno više od 40 tisuća djece. Medicina nije svemoguća te kod 20-30 posto parova nismo u mogućnosti postići uspjeh.
Komentara 14
Pa normalno da su ljudi neplodni, da hrvatska država dopušta uvoz hrane koju u evropu ne puštaju, pa se mi trujemo.
a joj sada će nas biti tristo milijuna , kada počnu rađati , uh kolika briga za djecu naročito od strane sdp-a čiji je šef račan kao prvu mjeru ukinuo dječji doplatak i podržali ga svi u partiji, a danas najviše o širenju Hrvatske vodi računa milanka opačić, da , da , milanka, a ha , pa što ste vi mislili nacionalisti, milanka, milanka, ona najviše voli male hrvate, buci ,buci, odi kod tete milanke
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Ako 5 % jajnih stanica može dati dijete, a u jednom normalnom menstrualnom ciklusu žena ima jednu jajnu stanicu, onda će jedan PLODNI bračni par imati šansu zatrudniti jednom u dvije godine, pod uvjetom da ima ciljane odnose baš taj ciklus kada žena ima tu dobitnu stanicu. Ne daj bože da je jedan od partnera ikada na službenom putu u vrijeme ovulacije. O tome kako liječnici znaju računati i kako ispočetka računaju i svaki puta dobe neki drugi broj, pa primjenjuju komutaciju i gdje smiju i gdje ne smiju, a pri tome ih muči obični postotni račun i zbrajanje, svjedočimo otkad nam je osovina Milinović-Šimunić nametnula ovaj besmisleni zakon, kojeg stalno moraju opravdavati. POVJERENJE PACIJENATA JE 100% IZGUBLJENO. Sad su samo siromašni i neinformirani osuđeni na liječenje u Hrvatskoj. Uvjet za stjecanje doktorata iz bilo koje struke bi trebala biti matematika i etika.