Vukovarski se gradonačelnik Ivan Penava još jednom iskazao, njegove dvije izjave što ih je dao u posljednjih nekoliko dana rijetki su primjeri duhovitosti i samosvojnosti među političarima.
Prvo je, u povodu sastanka s premijerom Plenkovićem koji je naglasio da je glas za Škoru glas za Milanovića, rekao suprotno – glas za Škoru je glas za Škoru. Zatim je na Facebooku, kako bi uklonio “lažnu dilemu” o tome za koga će glasati, podsjetio kako je bio sudionik prve predizborne Kolindine kampanje, no neki su “brzo zaboravili vrijeme dvojice njenih prethodnika i koliko je veliki iskorak u smislu nacionalnog ponosa i naboja ona napravila”. A “imati svoju predsjednicu u nacionalnom dresu danas nam je normalno, međutim, nekada nije bilo tako”. Dakle, “moj glas ima aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović jer mislim da ga je zaslužila”.
Malo tko ne bi Penavu kao desničara vidio među glasačima nekog drugog kandidata, no on je odan i realan kakav bi trebao biti svaki hadezeovac. Ništa se bitno nije promijenilo od 2014. do danas zbog čega se svi oni koji su se tada odlučili za Kolindu i svi takvi ne bi za aktualnu predsjednicu odlučili i sada. Neke su njezine izjave (na primjer, o pozdravu “Za dom spremni”) mogle biti i drukčije, ili ih uopće nije trebalo biti, ali baš nijednom riječju i nijednim postupkom nimalo nije zanijekala svoje domoljublje. Unatoč tome, uslijedilo je sumnjičenje u kojemu nije bilo nijednog uvjerljivog argumenta, ali nekom je očito bilo potrebno.
Cijelo vrijeme otkad se saznalo tko bi mogli biti kandidati na izborima zaobilaze se neke bitne kvalitete koje treba imati za šefa države. Nametnulo se uvjerenje kako su predsjednik i njegova dužnost presudni za zemlju, pa bi netko novi na Pantovčaku mogao bitno promijeniti život građana nabolje.
To jednostavno nije istina, predsjednik nema nikakve ovlasti u izvršnoj politici, o njemu ne ovise ni gospodarstvo, ni investicije, ni porezi, ni plaće, ni mirovine, ni rješavanje socijalnih problema, ni školstvo, ni zdravstvo... Uz određene ovlasti koje ima u imenovanju veleposlanika, čelnika sigurnosnih službi, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, u ratnim okolnostima, u pomilovanjima i odlikovanjima, u raspisivanju izbora i referenduma, u predstavljanju zemlje u svijetu... najvažnija je njegova osobnost, autoritativnost i ugled u zemlji i svijetu te inicijativnost u službi zemlje. To je važno kao i domoljublje, ili točnije – sve se to radi iz domoljublja, pa ono i nije neka izdvojena kvaliteta i kriterij mimo svih drugih. Kad se sve to ima na umu vidi se da je i prije prvog mandata i u tijeku posljednjih pet godina Kolinda Grabar Kitarović stvorila biografiju s kojom u nadmetanju za Pantovčak nije usporediva nijedna druga i s kojom i u zemlji i u svijetu ima poštovanje kakvo nema i ne može steći nijedan njezin protukandidat. U oskudnim ovlastima koje ima takva je biografija za predsjednicu države najvažnija, ona je po njoj poznata u svijetu, po njoj je “na ti” s najuglednijim svjetskim državnicima, zahvaljujući njoj može imati tako zamašne i za Hrvatsku korisne pothvate kao što je inicijativa tri mora, biti pozivana na susrete i skupove na najvišoj razini, jednom riječju, biti prava predstavnica i slika svoje zemlje.
Nemoguće ja zamisliti bilo kojeg njezina protukandidata u superiornoj ulozi državnika koji tako afirmira svoju domovinu, te i za sebe i nju zaslužuje ulaznice za odabrana mjesta u svijetu. Sve priče o tome kako predsjednik može povećati svoje ovlasti, “vratiti Hrvatsku narodu”, pokrenuti ove ili one referendume potpuno su nestvarne, jer u Ustavu točno piše što predsjednik može. Može vrlo malo ili nimalo izvan opisanog dosega, a ta obećanja se i daju zato što nijedan kandidat nema sposobnosti da u tom dosegu učini ono što je učinila Kolinda Grabar-Kitarović.
Mrzovoljnik, isključivac, svađalica, gubitnik Zoran Milanović, neozbiljni, politički slabo pismeni pjevač lakih pjesama kojima bi htio dati težinu vođenja države Miroslav Škoro koji je desničar postao prije nekoliko mjeseci, superambiciozni Mislav Kolakušić koji bi u sebi koncentrirao svu vlast u Hrvatskoj i svijetu – možda mogu zavesti određen broj birača ali Hrvatsku ne mogu izvesti iz nepodnošljivog stanja koje sami opisuju. Niti je stanje kakvim ga oni vide takvo, niti bi ga po Ustavu i ovlastima mogli učiniti bitno drukčijim i kad bi takvo bilo a oni bili izabrani, niti je Kolinda meta za njihove pucnje. Ali ljudi vole pucati.
Nije istina da se u fotelji na Pantovčaku ništa ne može. Može se biti moralan i principijelan i ako ništa drugo dići glas protiv onih u društvu koji to nisu a ne prijeteljevat s njima. Kolinda je dobila "ulaznicu" do se slika ispred ograde bjele kuće.