Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Da srpska vojska nije poražena, ne bi bilo ni mirne reintegracije

Odluka hrvatske vlasti da prihvati proces mirne reintegracije u trenucima kad je vojnom opcijom mogla riješiti pitanje okupacije hrvatskog Podunavlja, potvrda je kontinuiteta mirotvorne hrvatske politike od početka stvaranja suvremene hrvatske države 1990. godine.
13. studenoga 2020. u 17:22 21 komentara 3116 prikaza
Foto: Robert Anic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Prije četvrt stoljeća, 12. studenoga 1995., potpisan je Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, kolokvijalno poznat i kao Erdutski sporazum, što nije najprimjereniji naziv kada se zna da je potpisan na dva odvojena mjesta – u Erdutu ga je potpisalo izaslanstvo lokalne srpske zajednice, a u Zagrebu izaslanstvo hrvatske vlade.

Hrvatska zastava ZNAČAJNA GODIŠNJICA Hrvatska obilježava obljetnicu međunarodnog priznanja i mirne reintegracije Podunavlja

Potpisivanjem Sporazuma pokrenut je proces mirne reintegracije spomenutoga područja, koje se još naziva i hrvatsko Podunavlje, u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. To su područje, provodeći velikosrpsku politiku s ciljem da „svi Srbi žive u jednoj državi“, u studenom 1991. okupirale srpske snage, predvođene Jugoslavenskom narodnom armijom.

Sporazum je provela misija Ujedinjenih naroda UNTAES – Prijelazna uprava za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, na čelu s američkim generalom Jacquesom Paulom Kleinom, od 15. siječnja 1996. do 15. siječnja 1998., kad je proces mirne reintegracije službeno završen. Obveze koje bi proizlazile iz toga sporazuma inkorporirane su u propise koje je donio Hrvatski sabor, tako da, glede zajamčenih prava nacionalnih manjina, Republika Hrvatska ima vrlo visoke standarde u usporedbi s bilo kojom europskom državom.

 | Autor : Davor Javorovic/PIXSELL Foto: Davor Javorovic/PIXSELL 12.11.2010., Erdut - Petnaest godina od mirne reintegracije i potpisivanja Erdutskog sporazuma. Thorvald Stoltenberg, Peter Woodard Galbraith, Milorad Pupovac, Jacques Paul Klein i Dragan Crnogorac. Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Da bi se razumjele okolnosti koje su omogućile potpisivanje Temeljnog sporazuma, potrebno je podsjetiti na neke važne činjenice i probleme koje je trebalo prevladati u početku njegova provođenja te na neke podatke koji su obilježili njegovu provedbu.

Potpisivanje Temeljnog sporazuma omogućile su oslobodilačke operacije hrvatskih snaga u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, gdje su provedene u koordinaciji s Armijom BiH. Sve dok Srpska vojska Krajine nije poražena, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj beskompromisno je odbijalo okupirani teritorij reintegrirati u ustavno pravni poredak Republike Hrvatske, čime je preuzelo odgovornost za vojnu opciju rješavanja pitanja okupiranoga teritorija RH. Posebice nakon što je u siječnju 1995. odbilo i mirovni plan međunarodne zajednice, poznat kao Plan Z4.

Izdanje iz 1997. godine Vlak mira Mirna reintegracija Podunavlja i povratak u Vukovar 1997.

Na odluku tadašnjega srbijanskoga vodstva i vodstva Srba na okupiranom području hrvatskog Podunavlja da prihvati proces mirne reintegracije utjecalo je i loše stanje srpskih snaga u hrvatskom Podunavlju i Vojsci Jugoslavije.

Spomenute okolnosti bile su presudne za potpisivanje Temeljnog sporazuma, a proces mirne reintegracije počeo se provoditi pod snažnim teretom ratnih zbivanja, te brojnih ljudskih žrtava i velikih materijalnih razaranja na tom području. Hrvatska Vlada nije mogla ignorirati patnje Vukovaraca i razaranje Vukovara 1991., te brojne ratne zločine koje su, ne samo na tom području, počinile srpske snage, kao i veliki broj prognanika s toga područja. Istodobno, srpska strana bila je opterećena nepovjerenjem u suživot s Hrvatima i nepriznavanjem hrvatske države.

Taj je sporazum izazvao nezadovoljstvo dijela Hrvata koji su u progonstvu živjeli od 1991. i nestrpljivo čekali povratak svojim, uglavnom razrušenim, kućama. Posebno nezadovoljni bili su hrvatski vojnici podrijetlom iz toga područja, svjesni tadašnje nadmoći Hrvatske vojske i činjenice da je vodstvo Srba u Podunavlju prihvatilo mirno rješenje tek nakon suočavanja s prijetnjom novog vojnog poraza, a ne zbog iznenada probuđene svijesti da je to teritorij Republike Hrvatske. Nezadovoljstvo je pojačavala i činjenica da su u spomenuti proces uključeni sudionici agresije na Hrvatsku i predstavnici okupacijske vlasti na tom području, koja je nastojala uništiti svaki znak hrvatskoga identiteta u Vukovaru. Tako je, za vrijeme okupacije Vukovara, u srpnju 1992., ta vlast promijenila sve hrvatske nazive ulica u gradu, a kontinuitet velikosrpske politike i njezina zločinačkog karaktera posebno se očituje u činjenici da je ulica Stjepana Radića - znamenitoga hrvatskoga političara kojega je 1928. u parlamentu u Beogradu ubio srpski radikal Puniša Račić, preimenovana i nazvana po njegovom ubojici.

Andrej Plenković Plenković ponovio: 'Model reintegracije hrvatskog Podunavlja primjenjiv je na Ukrajinu i Gruziju'

S takvim bremenitim psihološkim i moralnim barijerama hrvatska vlast suočila se odmah nakon potpisivanja Temeljnog sporazuma. Trebalo je osmisliti način kako ih prevladati i hrvatskoj javnosti, posebice stradalnicima s toga područja, objasniti važnost provedbe mirne reintegracije za cjelokupno stanovništvo toga područja, ali i za pozicioniranje Hrvatske u međunarodnoj zajednici.

Također, trebalo je uvjeriti hrvatsku javnost, koja je bila skeptična prema novom angažmanu snaga UN-a, da će ista biti sposobna osigurati provedbu dogovorenoga.

Navedene činjenice mnogi zanemaruju u prezentacijama procesa mirne reintegracije, iako su važne za razumijevanje okolnosti u kojima se ona provodila, kao i izazova pred kojim se našlo hrvatsko vodstvo. Naravno, i za predstavnike srpske vlasti proces mirne reintegracije nije bio ništa manje složen. Nakon četiri godine okupacije i uvjeravanja svojih sunarodnjaka da to područje više nikada neće biti u Hrvatskoj, sada su im trebali objasniti da će se Hrvati vratiti i da će to područje uskoro opet biti u sastavu Republike Hrvatske.

Provođenje mirovnih odluka iz Sporazuma, uključivalo je demilitarizaciju Hrvatskog Podunavlja, koja je uspješno provedena. Uz to, u organizaciji UNTAES-a, tijekom trajanja misije od civilnog stanovništva otkupljeno je i naoružanje i druga vojna oprema, za što je Vlada RH platila oko 1,6 milijuna američkih dolara.

Franjo Tuđman Zvonimir Despot Nebulozno je tvrditi: 'Podunavlje je trebalo osloboditi oružjem'

U razvoj i obnovu hrvatskoga Podunavlja Hrvatska je samo do rujna 1997., iz sredstava državnog proračuna i javnih poduzeća, uložila 1,7 milijardi američkih dolara. Udio međunarodne zajednice u obnovi iznosio je 2 % od navedenih sredstava.

Jedan od ključnih trenutaka u vraćanju legalne hrvatske vlasti u Hrvatsko Podunavlje bilo je održavanje lokalnih izbora za općinska i gradska vijeća te skupštine Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije. Zahtjev za preuzimanjem hrvatskih dokumenata bio je uvjet izlaska na izbore i ostvarivanja prava u sustavu hrvatske države. Do 31. kolovoza 1997. izdane su domovnice za dvostruko veći broj osoba od predratnog broja Srba u hrvatskom Podunavlju i znatno veći broj od broja Srba koji su tu živjeli pred dolazak UNTAES-a.

Sudjelovanjem na spomenutim izbornima 13. travnja 1997. pripadnici srpske nacionalne manjine iz Vukovara i hrvatskoga Podunavlja dobili su mogućnost izabrati svoje legitimne predstavnike u tijelima lokalne vlasti i samouprave. Nakon održanih izbora, srpsko stanovništvo aktivno se uključilo u politički život Hrvatske i sudjeluje u njenoj izvršnoj vlasti.

U sjeni brojnih zločina, Hrvatska je radi uspješnog završetka procesa reintegracije morala pristati i na bolne kompromise. Jedan od njih, svakako je i Zakon o amnestiji, koji je amnestirao sudionike oružane pobune od kaznenog progona u Republici Hrvatskoj. Sadržaj toga zakona izazvao je burne reakcije, no počinitelji ratnih zločina ne mogu biti izuzeti od kaznene odgovornosti.

Oluja Kronologija Oluje Slom RSK omogućio je mirnu reintegraciju Podunavlja

Zaključak

Proces mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske pouka je i poruka da su pregovori i mir uvijek bolja opcija od rata. Stoga je potpisivanje Temeljnoga sporazuma o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, kojim je započeo taj proces, važan dio povijesti Domovinskog rata u Hrvatskoj.

Sporazum je omogućio uspostavu mira i povratak prognanika i izbjeglica svojim kućama, organiziranje slobodnih i pravednih lokalnih izbora, te poštivanje najviših standarda ljudskih prava i temeljnih sloboda. Unatoč problemima koji se na tom području dijelom i danas baštine, proces mirne reintegracije omogućio je zadržavanje multietničkog i multikulturalnog karaktera toga područja te povratak hrvatske vlasti na do tada okupirani državni teritorij bez novih žrtava i razaranja. Njegova uspješna provedba utjecala je na početak normalizacije međudržavnih odnosa Hrvatske i SR Jugoslavije, na regionalnom planu, kao i na početak normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa u Republici Hrvatskoj.

Misija UNTAES-a smatra se jednom od najuspješnijih mirovnih misija UN-a u svijetu, a Republika Hrvatska ističe se kao rijetka država, koja je nakon uspješnih vojnih operacija, završila rat mirnim putem. Uspjeh mirovne misije postignut je dobro osmišljenim diplomatskim potezima hrvatske vlasti, te kooperativnim djelovanjem na terenu između hrvatskih vlasti, dijela lokalne srpske zajednice i Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda.

hrvatska zastava 15. siječnja Hrvatska obilježava obljetnicu međunarodnog priznanja kao i mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja

Istina je da taj proces pokazuje da je mir u Hrvatskoj postignut i snagom dijaloga i kompromisa, no cjeloviti prikaz kronologije novije hrvatske povijesti pokazuje da je snaga dijaloga o povratku okupiranoga teritorija Republike Hrvatske u njezine međunarodno priznate granice postala učinkovita tek nakon vojnih pobjeda hrvatskih nad srpskim snagama, a da je spremnost na kompromis u trenucima kad se vodstvo pobunjenih Srba u hrvatskom Podunavlju nalazilo u bezizlaznoj situaciji, trebalo tražiti prije svega od strane koja je tada imala vojnu nadmoć i inicijativu, a to je bila Hrvatska. Za razliku od JNA i srpskih snaga, koje su svoju nadmoć 1991. demonstrirale razaranjem i okupacijom Vukovara i hrvatskog Podunavlja, hrvatska politika je čak i u uvjetima euforije koja je zadesila Hrvatsku nakon oslobodilačkih i pobjedonosnih vojnih operacija, prednost dala mirnom rješenju. Stoga ne stoji primjedba da „mirna reintegracija kao proces nezasluženo ostaje u sjeni obilježavanja vojnih pobjeda“, jer su one presudno utjecale na stvaranje uvjeta za njenu uspješnu provedbu. U znanstvenoj raspravi iznimno je važno razlikovati uzrok i posljedice.

Odluka hrvatske vlasti da prihvati proces mirne reintegracije u trenucima kad je vojnom opcijom mogla riješiti pitanje okupacije hrvatskog Podunavlja, potvrda je kontinuiteta mirotvorne hrvatske politike od početka stvaranja suvremene hrvatske države 1990. godine. U svom znamenitom govoru 8. lipnja 1997. u Vukovaru, kojim je najavio povratak hrvatske vlasti u hrvatsko Podunavlje, to je naglasio i predsjednik Tuđman, ponudivši Srbima na tom području opciju zajedničkoga života i oprosta. U tom duhu ostaje nada da će svi stanovnici hrvatskog Podunavlja prihvatiti činjenicu da je to područje sastavni dio Republike Hrvatske, a da je brutalno razaranje Vukovara 1991. opomena budućim naraštajima da se tako nešto nikada ne ponovi.

Zaprati kanal Večernjeg | Autor :

Zabava u zagrebačkom hotelu
'revolucija zabave'
Šire se snimke partyja u zagrebačkom hotelu, organizatori tvrde da ne krše propisane mjere
Solana Nin
SINERGIJA PRIRODE
Jeste li već otkrili kraljicu među solima?
  • Avatar Agramer MCOIS
    Agramer MCOIS:

    Zahtjev za preuzimanjem hrvatskih dokumenata bio je uvjet izlaska na izbore i ostvarivanja prava u sustavu hrvatske države. Do 31. kolovoza 1997. izdane su domovnice za dvostruko veći broj osoba od predratnog broja Srba u hrvatskom Podunavlju i znatno veći ... prikaži još! broj od broja Srba koji su tu živjeli pred dolazak UNTAES-a. ovo je ključ svih problema!

  • Immanuell:

    Da srpska vojska nije poražena, ne da ne bi bilo nikakve reintegracije, nego ne bi bilo ni nas danas. Bljesak je morao uspjeti pod svaku cijenu, a potom i Oluja. Da su uspjeli odbiti prvi udar, ne bi od Hrvatske ... prikaži još! ostao kamen na kamenu, niti fleka od hrvatskog naroda. Prešli bi u protuudar, dobili vjetar u leđa i satrali nam sjeme, što su i namjeravali prema memorandumu već 1990. Zato, okanimo se gluposti i procjena što bi bilo da je bilo kad svaki koji je fizički sudjelovao u ratu zna dobro što bi se dogodilo.

  • alfagt2015:

    vauuuu kakva znanost. za nobela