Filip Ude, Robert Seligman, Tin Srbić, Marijo i Darijo Možnik, Aurel Benović, Ana Đerek, Tijana Korent, Tina Erceg, Mateo Žugec, Ivan Čaklec, Tomislav Marković, Kristijan Vugrinski, Kris Marcek, Erna Hawelka, Damir Anić, Anton Kovačević, Liam Rabić, Ana Poščić, Teo Bartolec, Niko Nevešćanin...... Zapamtite ova imena. Znam da će biti teško. Uglavnom se pojave jednom ili dva puta godišnje, osvoje poneko zlato, srebro ili estetski pamtljiv nastup i opet nestanu u dubinama tihe skromnosti. Oni nisu celebrityji, oni ne pune web-stranice beznačajnostima svojih ispraznosti, oni ne traže pozornost samo zato da bi naplaćivali tuđu nemaštovitost. Oni najveći dio godine tiho i teško rade, uporno tragajući za granicama svojih dosega, najsretniji kada ih onako, za sebe, dohvate i obore te već u sljedećem pokušaju žele napraviti isto, žele doseći nedosegnuto i staviti se na novi ispit. Njihov je jedini problem što se bave sportom svih sportova, ali on ne donosi milijune, ne producira polusvijet, ne privlači sponzore i sponzoruše i ne dovodi naciju do ekstatične želje da se identificira s njime. Nacija se nikada neće identificirati s teškim radom i iskrenom pameću. Uvijek su joj draže prečice do cilja, lažni uspjesi i još lažnije zvijezde, kolektiv bahatih bukača koji će na račun jedne pobjede svima biti kadri držati bezobrazne lekcije, umjesto tihih i pristojnih osoba što od nacije traži samo toliko da im ne smeta.
Tine, ne brini se, priznanje nacije tek je prekomjerni izljev usiljenih emocija svjedoka stalnih neuspjeha. Priznanje medijsko-društvenih mediokriteta nije važnije ni od jednog doskoka nakon savršeno izvedene vježbe, ni od sretnih lica trenera koji najbolje znaju što sve čini intonaciju uspjeha
