Hrvati su se s pojmom “zero waste” imali priliku susresti i u popularnom televizijskom showu Masterchef, u kojem su kandidati govorili o principu kuhanja bez ostataka i otpadaka. Hrana se ne baca, sve se iskoristi. Nula otpada. Tim principom, ne samo u kuhanju, rukovodi se Amerikanka Bea Johnson, koja je prije 13 godina opovrgnula sve one koji misle da je život bez otpada rezerviran za pustinjake.
Pokrenula je blog “Zero Waste Home” i napisala više knjiga u kojima je demistificirala “zero waste” koncept života i od njega razvila svojevrsni pokret, a njezini se pratitelji danas broje u milijunima. Koncept života bez stvaranja otpada primijenila je na svoje četveročlano kućanstvo. Kad je priču o njoj 2010. objavio The New York Times, taj je koncept iz uskih krugova zagovornika očuvanja planeta prešao u mainstream vode. Johnson danas obilazi države i održava predavanja na šest kontinenata, inspirira ljude i potiče ih da usvoje način života bez otpada, a proizvođače i velike korporacije tjera na osmišljavanje proizvoda za višekratnu, a ne jednokratnu upotrebu.
Definicija koncepta “zero waste” očuvanje je resursa putem odgovorne proizvodnje, konzumacije, ponovnog upotrebljavanja i popravljanja proizvoda, kao i korištenja materijala koji nisu prijetnja okolišu i ljudskom zdravlju. Strategija “zero waste” pokreta temelji se na premisama cirkularne ili kružne ekonomije, što je još jedan pojam o kojem se kod nas malo govori, a globalno je sve aktualniji. Dok u Zagrebu raste strah kako će građani prihvatiti švicarski model gospodarenja otpadom, kako će baratati s vrećama i hoće li morati prijavljivati neodgovorne susjede, na globalnoj razini osmišljavanju se nove ekonomske politike.
Kružna ekonomija promišlja o organizaciji društva u kojemu se napušta nepromišljeni konzumerizam, a većina proizvoda može se ponovno iskoristiti umjesto da završava na smetlištima. Potiče se popravak predmeta koji se onda mogu ponovno iskoristiti, reciklirati ili kompostirati. Zadatak industrije je, napominju pobornici te ekonomije, pronaći alternativu i ne plasirati jednokratne proizvode. Trebalo bi, ističu, mijenjati i samu industriju, a onda bi i krajnji rezultat bio manje otpada koji nam guši planet. Ugledni svjetski ekonomist Woodrow W. Clark II., jedan od znanstvenika koji su surađivali u Međuvladinom panelu Ujedinjenih naroda za klimatske promjene, koji je zajedno s Alom Goreom u prosincu 2007. dobio Nobelovu nagradu za mir, gorljivi je zagovornik teorije o kružnoj ekonomiji. Organizacije, tvrtke i vlade morat će, kaže nam, osigurati financiranje novih tehnologija, sustava i kreativnih proizvoda koji su ekonomični i održivi.
Kružna ekonomija
– Kružna ekonomija uvelike se razlikuje od konvencionalne linearne ekonomije. Ona nastoji obnoviti kapital, bilo da je riječ o financijskom, proizvodnom, ljudskom, društvenom ili prirodnom kapitalu, u velikoj mjeri kako bi se ublažile klimatske promjene – ističe Clark i dodaje da moramo razmišljati izvan okvira o tome kako možemo promijeniti svaku perspektivu svog svakodnevnog života. Smatra da je prijelaz prema kružnoj ekonomiji odgovor na neke od glavnih izazova našeg vremena i to je jedina opcija za osiguranje održive sigurne budućnosti za nove generacije.
Igor Čatić, prof. emeritus na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, ističe da je otpad trenutačno jedan od najvećih svjetskih problema. On je posljedica ljudske djelatnosti, a gospodarenje njime postalo je globalni problem. Uvodi se novi kriterij gospodarenja informacijskim i materijalnim otpadom. To je ekvivalent ugljikova dioksida CO2 (EUD), a to uvođenje razmatra se na primjeru materijalnog otpada.
– Svatko može imati ideju za potrebni proizvod. Tu počinje stvaranje EUD-a. Kako uspješno plasirati ideju i kome je predstaviti? Valja zamisliti svjetsko kopno kao stol za kojim su 1950. slikovito sjedile tri osobe, simbolični predstavnici 2,68 milijardi stanovnika. Sada je za stolom njih osmero, a oni predstavljaju 7,9 milijardi stanovnika. Pedesetih godina prošlog stoljeća trebalo je na stol donijeti maketu načinjenu tada poznatim proizvodnim postupcima. Od 1990-ih godina sve učestaliji su uzorci načinjeni postupcima aditivne proizvodnje, poznatih pod popularnim nazivom 3D tiskanje. Suvremeni razvoj proizvoda zahtijeva ispitivanje tržišta i provjeru djelatnosti. Ona se sastoji od stručnih kriterija te obvezne društveno-humanističke provjere u funkciji stvaranja podloga za donošenje neizostavnih političkih odluka. Do sada su poznati primjeri “Vrednovanje tehnike 2.0” i “Vrednovanje medicine 2.0” Treba naglasiti da pri donošenju odluke o novom proizvodu ne postoji potpuna sigurnost. Među provjerama važna je provjera predviđenog materijala. Sve više se nameće kriterij trajanja proizvoda. Načini li se proizvod, počinje se upotrebljavati i s vremenom se pojavljuju kvarovi. Proizvod treba omogućiti gospodarski opravdani popravak. Pretpostavka je da postoji dovoljan broj popravljača. Postupno se proizvod troši i postaje otpad. Želi li se istinski pridonijeti zaštiti okoliša, treba produljiti vrijeme od proizvodnje tvorevine do njezinog pretvaranja u otpad. U konceptu “od kolijevke pa do groba” valja razlikovati ono što nastaje prestankom funkcije. Od živoga, organskih polimera, biljke se pretvaraju u proizvode, a uginule životinje treba ukloniti posebnim postupcima. Preminula ljudska bića će se, zbog pomanjkanja mjesta za stolom, sve učestalije kremirati, što je posebni oblik spaljivanja. U nastavku će se pozornost posvetiti neživim tvarima i materijalima. Tu je izbor između metala te polimera, organskih i anorganskih. Često spominjana plastika može biti organska: fosilna i bioplastika te anorganska, poput silikatnih proizvoda. Najveća godišnja proizvodnja čelika do sada je uznosila nešto manje od dvije milijarde tona. Plastike se do sada najviše proizvelo 2019. godine, oko 368 milijuna tona. To obujmom odgovara oko tri milijarde tona čelika. Najviše se proizvodi anorganskog polimera, veziva za betonske konstrukcije, cementa, oko 4 milijarde tona godišnje. Zaokruženosti radi navodi se da beton, guma i neke vrste plastike, poput stakloplastike, ne postoje kao samostalni materijali. Postoje samo proizvodi od tih materijala. Pri usporedbi vrsta materijala moraju se načiniti bilance. Primjerice zna se da je za prijevoz jednakog obujma plastičnih vrećica potreban jedan kamion, a za one papirnate potrebno ih je sedam. Posljednja tri desetljeća javnost je suočena s masovnim djelovanjem antiplastičara koji su kao simbol borbe uzeli plastične vrećice i slamke. Godine 1950. proizvodnja fosilne plastike iznosila je 1,5, a 2019. čak 368 milijuna tona godišnje. U razdoblju od 70 godina došlo je do povećanja za 245 puta! Od toga na bioplastiku otpada oko dva posto. Kina namjerava u narednom razdoblju postati i vodeći proizvođač bioplastike s oko 35 milijuna tona godišnje. Istodobno, IEA (International Energy Agency) do 2050. predviđa porast proizvodnje plastike od 590 milijuna tona godišnje. S obzirom na 1950. to je povećanje od 390 puta. U 2050. čak 40 posto nafte trošit će na proizvodnju plastičnih proizvoda. Plastika ostaje usprkos svemu – zaključuje prof. emeritus Čatić.
Tu je i suvremena medicina. Na primjer, što bi bilo u doba aktualne pandemije da nema jednokratnih plastičnih šprica, plastičnih maski za lice ili plastične odjeće? Slično, napominje, vrijedi za digitalizaciju, društvene mreže, gaming i mnoga druga područja. Komunalne tvrtke koje se bave zbrinjavanjem otpada prisiljene su na suradnju. Neka mala tvrtka primjerice iz Međimurja mora biti u tijeku s globalnim kretanjima cijena sirovina. Nitko nije “zeleni otok”. I lokalno se mora promišljati globalno.
Mr. sc. Siniša Golub, stručnjak za zaštitu prirode, pedagog i publicist, osnovao je prije 28 godina zaštitarsko-ekološku udrugu Nobilis i pratio je razvoj ekološke svijesti tijekom gotovo tri desetljeća, na lokalnoj i globalnoj razini. Uzor mu je američki prirodoslovac Aldo Leopold (1887. – 1948.), začetnik koncepta etike zemlje koji je prvi govorio o ekološkoj savjesti. Upravo je Golub preveo Leopoldovu knjigu “Ljetopis pješčanog okruga”.
– Nemojmo se zavaravati, problem otpada nikad se neće do kraja riješiti. U nekoj utopijskoj slici svijeta možda, ali u realnosti teško! Pogledajte samo Međimurje, uzorna županija na razini Hrvatske i Europe, pa opet su šume i gajevi puni ilegalno odbačenog otpada. Doduše, ne kao prije dvadesetak godina, ali upravo to što smo najuzorniji u Hrvatskoj, a ipak među nama žive i ljudi koji se ne pridržavaju nikakvih pravila i etičkih normi, jasno pokazuje da je iluzorno očekivati da ćemo jednom biti planet slobodan od smeća. To je tragedija našeg doba: povrh sve edukacije o važnosti prirode unatrag zadnjih tridesetak godina, još uvijek imamo negativnu sinergiju i ljude koji misle da čine dobro! – ističe mr. sc. Golub.
Ljudima treba biti stalo
Razvrstavanje kućnog otpada traži, veli, vrijeme i logistički prostor. Ljudima koji žive u kući s više kvadrata i servisnim prostorijama u kući ili dvorištu lakše je ostvariti tu misiju nego onima koji žive u stanovima od pedesetak kvadrata.
– Možda zato u Međimurju više razdvajamo nego u velikim gradovima, jer većina nas još uvijek živi u kućama s okućnicom i ima dovoljno mjesta za četiri do pet različitih vreća koje se polako pune i onda završe prikladno zbrinute. Mnogo je faktora u igri, ali čini mi se da je svijest pojedinca uvijek najvažnija – ističe.
Prisjeća se velike kampanje “Kam se koje smeće meče”, dogovorene na razini svih ekoloških udruga u Hrvatskoj na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, koja se u različitim dijelovima Hrvatske provodila pod različitim dijalektalno kodiranim nazivima.
– U Međimurju se dogodila prekrasna sinergija komunalnih tvrtki i ekoloških udruga, pri čemu treba istaknuti vodeće ljude tih komunalnih tvrtki koji su shvatili da bez ulaganja u edukaciju svakog stanovnika neće biti ni rezultata. Konkretno, Ivica Perhoč i Saša Avirović iz čakovečkog Čakoma i nešto kasnije Siniša Radiković iz preloškog Pre-koma bili su ti pojedinci na čelu velikih komunalnih tvrtki koji su shvatili da kroz rad udruge ekološke udruge Nobilis mogu doprijeti do svakog pojedinca u Međimurju. Pritom im je bilo jasno da se revolucija neće dogoditi preko noći, ali deset godina poslije Međimurje je, uz otok Krk, bilo najbolji primjer kako se to radi. Takvi rezultati mogući su u Međimurju, gdje je ljudima na čelnim pozicijama stalo do opće dobrobiti. Zašto to ne uspijeva u drugim dijelovima domovine? Možda zato što u tim procesima “nema njih tute”. Svako društvo mora proći sve stupnjeve razvoja, nema preskakanja. Nakon 30 godina u aktivističkim udrugama i profesionalnoj zaštiti prirode danas mi je to sasvim jasno. Zato se i bojim za sudbinu ovog našeg planeta jer dobar dio problema nevidljiv je većini svjetskog stanovništva. Što će se dogoditi u državama kad dosegnu razinu standarda koji, primjerice, SAD ima danas? Svatko tko je u Americi proveo samo tjedan dana putujući tom zemljom ne može ne zapaziti koliko se otpada ondje proizvodi svakog trenutka. Uzmimo samo najbanalniji primjer – jednokratni plastični pribor za jelo i čaše za čiju su razgradnju potrebne stotine godina. Iluzorno je očekivati da su sva ta silna plastika i stiropor pravilno zbrinuti. Što je s ostalim američkim otpadom? Nuklearnim otpadom? A što će biti kad tolike količine počnu proizvoditi svi dijelovi svijeta – pita mr. sc. Golub.
Izv. prof. dr. sc. Aleksandra Anić Vučinić s Geotehničkog fakulteta potvrđuje da je gospodarenje komunalnim otpadom danas vruća tema koja proizlazi iz rastućeg i vidljivog problema. Kao odgovor na rješenje problema otpada koji se nameće i ona vidi kružno gospodarstvo.
– Iako se gospodarenje otpadom svima čini kao lako rješiv problem, otpad je kompleksan i zahtijeva sustavan dugoročan i cjelovit pristup. Nadalje, ne postoje rješenja koja samo možemo kopirati. Dva su vrlo važna aspekta otpada. Da biste kvalitetno gospodarili otpadom, morate imati infrastrukturu. Europa posljednjih dvadesetak godina radi na povećanju odvojenog prikupljanja komunalnog otpada, ali i na izgradnji cjelovite infrastrukture. Tako trenutačno u EU ima više od 400 energana na otpad, centre za gospodarenje otpadom s MBO tehnologijom, veliki broj sortirnica, kompostana i drugih postrojenja za gospodarenje otpadom, a uvriježeno je da se gorivo iz otpada koristi kao energent. Već se godinama od vrtićke dobi kontinuirano provodi edukacija o važnosti ispravnog gospodarenja otpadom. Međutim, usprkos svim tim koracima koje je EU napravio, još uvijek se mali dio otpada odlaže, a udio odvojenog prikupljanja je između 40 i 60 posto. U Hrvatskoj primarno nedostaje osnovna infrastruktura za gospodarenje otpadom, nemamo ni jednu energanu, imamo samo dva centra za gospodarenje otpadom, a dva će biti gotova za otprilike godinu dana. Trebamo ih 13. Nemamo dovoljno sortirnica, kompostana. Vrlo često znam čuti kako netko tko je razdvojio otpad u kućanstvu smatra da je na taj način riješio problem otpada, međutim kad se otpad odvoji u kućanstvu, problem tek počinje, a za rješenje problema nema infrastrukture. Tek kad se osigura infrastruktura, moguće je kvalitetno pristupati individualizaciji – smatra izv. prof. dr. Anić Vučinić.
Sve smo veći potrošači...
Drugi aspekt otpada svakako je cijena koju će za zbrinjavanje plaćati kućanstva. Floskula kvazistručnjaka koja se, dodaje, već godinama povlači kroz medijski prostor i od izbora do izbora jest tvrdnja da će povećanjem udjela odvojenog prikupljanja građani dobivati manje račune za smeće.
– Ono čega moramo biti svjesni jest to da smo iz godine u godinu sve veći potrošači, koristimo više proizvoda, više sirovina iz prirode i proizvodimo više otpada. Mora se reći da, želimo li koristiti manje sirovina iz prirode, manje zagađivati okoliš i ne stvarati stakleničke plinove iz otpada, moramo odvojeno prikupljati otpad, moramo ga adekvatno obraditi i za to moramo platiti. Ne odvajamo otpad zato da bismo platili manje, već zato da bismo našoj djeci omogućili da žive kao i mi na ovom planetu s dovoljno sirovina za svoj razvoj. Stoga kod nas u Hrvatskoj u sljedećim godinama svakako možemo očekivati povećanje troškova za gospodarenje otpadom zbog povećanog udjela odvojenog prikupljanja određenih frakcija te zbog izgradnje infrastrukture koja u konačnici poskupljuje gospodarenje otpadom. Na kraju moramo biti svjesni da smo gospodarenje otpadom uvijek plaćali skupo, samo što je dio na kućnom računu bio malen, a zatim smo novcem poreznih obveznika golemim svotama plaćali sanacije smetlišta i odlagališta. Kada bi netko sav tako potrošen novac stavio na hrpu, tada bi bilo vidljivo da ono što činimo okolišu u konačnici uvijek moramo platiti, na jedan ili drugi način – zaključuje.
