Tih scena nagledali smo se u američkim akcijskim filmovima, no rijetka je prilika u stvarnom životu vidjeti kako trče zatvorenici i njihovi čuvari. Srećom, u ovoj priči čuvari ne trče za odbjeglim zatvorenicima, već s njima. Upravo se to danas događalo na zagrebačkom jezeru Bundek, zahvaljujući i Stjepanu Božiću, bivšem europskom doprvaku u olimpijskom boksu, koji ustrajno provodi svoju misiju senzibiliziranja javnosti i isticanja važnosti podrške zajednice u rehabilitaciji i resocijalizaciji osoba s kriminalnom prošlošću.
Stjepan to već godinama čini dovodeći poznate osobe – sportaše, glazbenike i glumce – na tribine u najstrože čuvanu hrvatsku kaznionicu u Lepoglavi. U posljednje vrijeme svoju misiju nastavlja i na drukčiji način: u suradnji s Ministarstvom pravosuđa, uprave i digitalne transformacije te Upravom za zatvorski sustav i probaciju organizira Utrku žute vrpce.
A riječ je o utrci u kojoj ravnopravno sudjeluju i osobe lišene slobode, osuđenici uključeni u probaciju, pravosudni policajci i drugi službenici kaznenih tijela, suci i sudski službenici, istaknuti sportaši, kadeti Policijske akademije, članovi akademske zajednice.
Prva je takva utrka organizirana u rujnu 2024. u Gospiću, druga u ožujku 2025. u Zagrebu, na Bundeku, gdje je ovog četvrtka održana i treća. Podržali su je i sportski velikani Ivica Kostelić, Martin Sinković i Stipe Pletikosa. Na sve tri utrke sudjelovao je i ministar pravosuđa Damir Habijan, koji ističe:
– Nedavno sam pročitao da je teže razbiti predrasude nego atom. I zato danas trčimo protiv predrasuda, da ih ublažimo koliko je to moguće. Bitno je poslati poruku da se osobe koje su pogriješile, kada odsluže svoju kaznu, mogu vratiti u normalan život. A takve osobe katkad nose stigmu koja traje godinama nakn što su izdržali kaznu. I to nije pitanje samo osoba lišenih slobode već i njihovih obitelji, njihove djece.
Kako je ministar bio u pratnji ravnatelja Uprave za zatvorski sustav i probaciju Zvonimira Penića, od njega smo saznali da je toga dana trčalo više od 40 zatvorenica i zatvorenika koji su morali zadovoljiti sljedeće uvjete:
– Napravili smo trijažu u našim kaznenim tijelima pa su dozvolu dobile osobe koje imaju uspješan tijek izdržavanja kazne, čije pojavljivanje ne bi izazvalo uznemiravanje javnosti, koje uredno koriste izvankaznionske pogodnosti i koje imaju riješen postpenalni prihvat. Stoga danas ovdje imamo i dvojicu zatvorenika kojima je odobreno nastupanje u medijima, naravno uz zaštitu identiteta.
Zahvaljujući tome dobili smo priliku porazgovarati s Antonijem i Joškom. Bila to njihova prava imena ili ne, zanimljivo ih je bilo čuti.
Prvo smo pristupili Antoniju (iz Dalmacije) koji nam je priznao svoj grijeh.
– Završio sam u zatvoru zbog udruživanja u zločinačku organizaciju radi prodaje droge. U zatvoru sam već pet godina i uskoro bih trebao izaći. Jako se veselim povratku u obitelj i među prijatelje, a kad izađem, u svakom slučaju želim se bavit nečim što je zakonito.
Govoreći to djelovao je uvjerljivo, kao netko tko je naučio svoju lekciju. Uostalom, ima i jako dobar razlog da se ne vrati u "pržun", kako to kažu u njegovu kraju.
– Svih ovih pet godina čekala me zaručnica i po izlasku bismo se trebali oženiti. I za nju je ovo bila svojevrsna robija.
Našeg drugog kažnjenika kod kuće čekaju supruga, majka, braća i sestre, a on, Joško, o svom izlasku mudro zbori.
– Ne mogu vam reći da sam još potpuno naučio lekciju jer je učim svakog dana, a naučit ću je kad izađem i kada se uhvatim ukoštac s pravim izazovima koji su vani. Tamo je također borba, i tamo treba raditi na sebi, a ne samo kada vam netko to nametne na ovakav način. Ovo nije iskustvo kojim se treba ponositi, ali rijetko kada u životu imate toliko vremena raditi na sebi.
– Koliko dugo već na "ovakav način" radite na sebi – pitali smo Joška.
– U zatvoru sam već dvije godine i trebao bih izaći za mjesec, dva, ovisno o vladanju. A postoje četiri ocjene – ne zadovoljava, zadovoljava, uspješan i naročito uspješan.
Prema prvom dojmu zaključili smo da je Joško uspješan i neka tako i ostane. Nadamo se da se više nikada neće pojaviti pred sucem istrage ni sucem izvršenja, poput gospođe Kornelije Kalaj Blažeković, predsjednice Županijskog suda u Velikoj Gorici, koja je i sama sudjelovala u ovoj petkilometarskoj utrci.
– Nije mi problem trčati ni sa zatvorenicima kojima sam možda ja odredila kaznu. Lani se to i dogodilo, a neki od njih samo su me pretekli, usput mi mahnuvši.
Otvori KEKS Pay
