Čičak: Manolića, Bulata, Heršaka i Boljkovca odmah staviti u pritvor

. . .HercegBosna.org HercegBosna.org Forum Hrvata BiH . .......\"Treći pohod\" - .................................Višnja Starešina.... . . . .HA HA HA HA HA HA HA HA . .

Kralj Tomislav Dezerterčiću herceggovnjarski,što ima u Beču?

Piše: Ing. Krešimir Cvitković Za početak, tko je dr. Ivo Sanader. Čovjek, naočit, ambiciozan, školovan, rođen u Splitu u radničkoj kršćanskoj obitelji. Njegovi su porijeklom iz Dalmatinske zagore, dakle Vlaj. Vlah je inače germanski naziv za stanovnike Rimskog carstva. Doktoratat je stekao u Austriji na komparativnoj književnosti. Možda je manje poznato da je sve do ovih godina Austrija davala studentske stipendije svim stanovnicima Austro-ugarske monarhije. Po logici stvari svaki student ostaje emotivno vezan za zemlju gdje se je školovao. Dali se i oficijelno upisao u austrijsku obavještajnu službu ili ne, ja ne znam ali da je sve račune vodio preko austrijskih banaka to je činjenica. On i Jakovčić su plitkih đepova dolepršali iz zemlje Austrije i sada su teški milione novaca. Ali tu nije zlu kraj. Da bi oni stekli miliončić morali su napraviti štete od više stotina miliona. Sada koje je štete napravio Sanader? Prodao je more Talijanima, nebo Austrijancima i zemlju Mađarima. Kako? 1. Za Talijane svi pričaju o nekakvom ZERP-u, to ne postoji ZERP je izmišljotina hrvatskih praznoglavaca to ni na jednom međunarodnom sudu se ne može braniti. ZERP je nepostojeća pravna kategorija. Talijani su 2008. godine do pola Jadrana proglasili Talijanskim teritorijalnim morem što po UN konvenciji imaju pravo isto kao što smo i mi imali i imamo pravo svoju polovicu proglasiti Hrvatskom. Ali ne Sanader je otišao u Veronu dobio sat, neka slatka prazna obećanja o podršci Italije ulasku Hrvatske u EU i možda još štogod. Ribari kažu da su Talijani iz toga neproglašenog Hrvatskog mora vadili 300 miliona eura ribe godišnje. U to isto vrijeme je cijela europska unija donijela odluku o moratoriju od tri godine na ribolov zbog pretjeranog izlova. Jedino su Talijani kompletnu ribarsku flotu prebacili u taj neproglašeni hrvatski akvatorij, nekih dvije tisuće ribarica i ogulili kočaricama dno na bijelo. Nama je ostala sol i voda. 2. Pristupanjem udruženju CEATS (Srednjoeuropska središta kontrole letenja) Hrvatska gubi pravo naplaćivanja preleta aviona iznad Hrvatske, nekih 30 miliona eura godišnje. Sjedište CEATS-a je u Beču, da tuga bude veća Zagrebački aerodrom ima moderniju opremu za kontrolu leta. Detalje možete pročitati na internetu „Nacional br. 512, od 9. svibnja 2005“ – „Sanader darovao Hrvatsko nebo Beču“. 3. Prodajom INA-e Mađarima nisu prodane samo one dvije zastarjele Rafinerije u Sisku i Rijeci već i kompletna karta Hrvatskog podzemlja i prava na eksploataciju, prodana je i sva dobit iz naftne industrije Hrvatske, sada pa do smaka svijeta. Čuo sam ovih dana na radiju da Hrvatska vadi sedamdeset posto potreba za plinom iz svojih izvora, po nekih 30 lipa po kubnom metru a sada bi mađari prodavali nama naš plin po europskim „tržišnim“ cijenama od dvije do tri kune, dakle deset puta skuplji. Sjećam se za Jugoslavije smo u školi učili da sami vadimo polovicu potrebne nafte a polovicu uvozimo. Većinu nafte se je vadila iz Hrvatske nešto malo u Vojvodini. Kako sada nemamo dosta nafte samo za sebe, ne znam. Ali da dobit ide u Budimpeštu kriv je i Sanader i Račan i Slavko Linić i Dragičević i svi mi što šutimo ko ovce. Da se na politički vrh popeo na splitskoj rivi slaveći generala Norca a kasnije ga bacio na robiju, pamtimo, da je generala Gotovinu locirao, transferirao... - pamtimo. Sve za „Idemo u Europu“. Pa ipak taj i takav Sanader nije sada progonjen zbog tih zlodjela protiv Hrvatskog naroda već zbog Hrvatstva, zbog pokušaja da ipak Hrvatsku postavi u položaj subjekta a ne stanje objekta a to „dragim prijateljima“ iz Evrope nikako ne odgovara. Mislim da je prigodna ona židovska molitva: „Bože sačuvaj me prijatelja, od neprijatelja ću se i sam paziti.“, a židovi su pametni ljudi, volio ih tko ili ne. Što se to Sanader tako zamjerio Evropi, konkretno Angeli Merkel da je izdala nalog za njegov izgon sa političke scene. U onu bajkicu da je na nekom CD-u korumpiranih njemačkih političara našla i njegovo ime mislim da ni u Vrapču nitko nije povjerovao. Grijeh Sanaderov neoprostivi, koji je prelio njihovu čašu „strpljenja“, sastoji se od dvije riječi „kontrola kvalitete“ izgovorena u njegovom posljednjem planu mjera štednje za Republiku Hrvatsku. Gdje je jad. U svakoj tvornici na izlazu postoji ured za kontrolu kvalitete, da se vidi dali je proizvod ispravan. Tako i u tvornicama automobila postoji takav odjel, i tu su zaposleni isključivo nijemci, u njemačkim tvornicama. Ti ljudi su vrhunski plaćeni i obučeni, srednjoškolci imaju inženjerske plaće. Oni razvrstavaju automobile na prvu drugu i treću klasu. Ne postoji proizvodna linija za proizvodnju Forda ili Opela treće klase, na primjer. Nego, dogodi se, troši previše ulja, trese na sto kilometara ili već ima neku grešku koju je teško locirati ili otkloniti. Dakle auto druge ili treće klase. Cijena automobila druge klase je 60% od istog takvog prve klase a treća klasa pada na 30%, četvrta ide pod prešu. U njemačkoj možeš kupiti takav automobil na porti od tvornice po cijeni od 30% od nominalne ali potpisuješ da se odričeš garancije i svih prava koja idu uz original proizvod. Tvoji novci, tvoj auto tvoj rizik. Problem je što svi Hrvatski auto-uvoznici uzimaju takve automobile i u Hrvatskoj ih prodaju po punoj cijeni, tri puta skuplje. Eventualno ako ponestane treće klase na lageru dobijemo drugu klasu ali prvu nikada. Sve u dogovoru sa proizvođačima, Hrvatskom državnom upravom i Njemačkom državom. Da preciziram: svaki kupac automobila od 30000 eura je okraden za 20000 eura. Presijecanjem te pljačke Hrvatskih kupaca uvođenjem kontrole kvalitete na granici dovodi se u rizik rentabilnosti kompletna njemačka autoindustrija, jer po istom ključu bi to napravile i sve ostale male države koje vrli zapad pljačka na isti način. Ako je Hrvatska 2008. godine uvezla 88217 automobila sa prosječnom cijenom od 30000 eura mi dobijemo direktne štete na nepostojanju kontrole kvalitete na Hrvatskim granicama od oko 1,7 milijarde eura, i zamislite „zli“ Sanader je to htio prekinuti. I tako svake godine. Samo na automobilima a ista je stvar sa svim ostalim proizvodima. Tu njegovom „antieuropskom“ zlikovanju nije bio kraj, kada je Miklenić, urednik Glasa koncila napravio znanstvenu tribinu o prometnoj valorizaciji Hrvatske, treći dan je supermamlaznim avionom doletjela nizozemska delegacija da nas svituje i uključi se u projekt, njima je jasno što to za njih znači, i Kinezima i Egipćanima i Hotentotima samo nisam čuo niti jednu pametnu riječ od našeg ministarstva prometa niti Fakulteta prometnih znanosti. O čemu je riječ? Svaki brod koji krene iz Kine sa robom za Evropu mora proći kroz Sueski kanal, od njega do Rijeke je osam dana put kraći nego do Roterdama, ako prosječni brod dnevno košta oko 20.000 eura, gorivo, dnevnice posade, osiguranje broda i tereta, znači da je pristanak u Riječkoj luci 160.000 € jeftiniji nego u roterdamskoj. Stotinu i šezdeset tisuća eura niotkud, a iz Kine dolazi puno brodova, i iz Indije, Australije i Japana isti slučaj. Može se sa velikom sigurnošću smatrati da bi znatan dio prometa išao preko Rijeke. Mora se reći i da Roterdam ima iza sebe Rajnu pa je daljnji transport unutar kontinenta tamo jeftiniji, ali izgradnjom superbrze željeznice i tome se može parirati. I boljim korištenjem postojeće željeznice i autoceste. Kad uđemo u Evropu tako će i biti, zato nas već dvadeset godina zavitlavaju sa ulaskom – ne ulaskom u Evropu. Za detalje tog psihološko obavještajnog maltretiranja žrtve pročitajte radove od Hrvatskog admirala Davora Domazeta Loše, inače sve njegove radove vrijedi pročitati. Treći Sanaderov grijeh je izjava nakon posjeta Kineskog predsjednika Hrvatskoj: „Dobro ako nas nećete u Europi onda ćemo mi kinesku robu prodavati po kineskim cijenama u Hrvatskim trgovinama.“ Mogu zamisliti europske turiste gdje u kolonama odlaze iz Hrvatske sa najnovijim mobitelima i televizorima i svim kineskim điđama sretni i zadovoljni. Za cijenu jednog boljeg mobitela u Evropi se može kupiti lowcost avionska karta do Hrvatske, isti taj mobitel ovdje i provesti cijeli vikend, dakle turizam cijelu godinu. Mogu i zamisliti evropske trgovce gdje zatvaraju svoje vele i malo prodaje psujući Sanadera i Hrvatsku. Svi nezaposleni građani Hrvatske bi se zaposlili u tim trgovinama kineskom robom i na njenom transportu. To Europa si ne može dopustiti, zato Sanader mora biti zgažen, i Hrvatska skupa s njim. A ono da je nešto ukrao, vjerojatno jest. Po tome se ne razlikuje niti od jednog Hrvatskog niti evropskog političara. I pouka za kraj svakome tko se hvata vlasti u Hrvatskoj: „Ne možete se tako nisko sagnuti a da zadovoljite strane gazde

: : : :Što mislite, Vukovar je pao zato što nismo imali dovoljno ljudi i oružja..? ili zato što je naš veliki presvetli Franjo obustavio silne šlepere pune preostalog oružja i novih snaga ljudi iz Zagreba, Varaždina, Osijeka i drugih gradova? Preostalog oružja kažem zato što je Francek velikim djelom kriv što je svo oružje dato Srbiji. Ljudi koji su tada branili Vukovar tvrde da je oružja bilo ali da im je falilo ljudi.. Zašto se vlada oglušila na sve to? Zašto su vraćani autobusi puni žena i djece nazad u Vukovar? Sumnjam da je Marin Vidić napisao onakvo što zato što je prolupao od gladi.. Štoviše, gledao sam na telki snimku razgovora između njega i Tuđmana na kojoj jasno pita Franceka što je sa oružjem, ljudima i hranom koji su obećani? Heh, ne znam jeste li to gledali ali vjerovali ili ne Francek mu je odgovorio neka pošalje fax sa svime što treba.. Vidić mu je na to odgovorio da nemaju fax jer je rat u Vukovaru! Dedaković je za Vukovarske novine izjavio kako smatra da je neprijetelj angažirao 70% snaga za zauzimanje grada te da su branitelji u Vukovaru vladi priskrbili gotovo 90 dana da nabavi oružje, hranu i nove snage međutim nula bodova. Nakon pada Vukovara, Tuđman je Dedakovića dao uhititi te ga optužio javno na dnevniku za veleizdaju. Dedaković je bio do početka rata oficir u JNA što je naravno bilo Tuđmanov glavni argument.. Zanimljivo.. raja mu je to popušila ali ne i oni koji su nakon pada Vukovara te po izlasku iz logora došli u Zagreb. Mislim da bi svima trebalo biti jasno da je Tuđman Vukovar obećao Miloševiću s time da on dobiva zapadnu Hercegovinu nebili tako \"zaokružio\" Hrvatsku. Navodno su \"točnu\" podjelu imali u jednom restoranu na salveti. Sramota.. rig.. ..bljuv.. Da je živ zasigurno bi sjedio u Hagu.. . . .

Iznova iz Hrvatske narodne banke stiže vesela vijest – inozemni se dug popeo na 43,8 milijardi eura. Veselje je pojačao i podatak da je u Hrvatskoj više od 300.000 nezaposlenih. Ali za javnost je to ipak tek rubna zabava – glavna je u obilju istraga o Barišiću, Mravku, Jurakovoj, Beuku i drugim sudionicima korupcionaških afera u kojima je glavni lik Sanader. U potrazi za rodonačelnikom toga zla ljevičarski mediji i komentatori, kao i uvijek, nađu ga u dr. Franji Tuđmanu, vječnom krivcu za sve nacionalne nevolje. Sve što ne valja u Hrvatskoj poteklo je od njega. Račan, Budiša i Mesić osvojili su vlast na žigosanju tuđmanovog vremena i obećanjima da će tom vremenu biti suđeno i presuđeno, da će se vratiti bajoslovno velik novac pokraden i iznesen u inozemstvo, a Sanader je dugo bio miljenik lijevih medija zbog “detuđmanizacije” Hrvatske. Gdje je učinak, gdje su osude zbog “pljačke stoljeća” u privatizaciji i pretvorbi, gdje su milijarde vraćene iz stranih banaka? Nema ničega! Ali je negativni mit o Tuđmanu ostao. Sjećate li se novinskih anketa u drugoj, trećoj i četvrtoj godini Račanove vlasti u kojima se građane pitalo žive li bolje nego prije? Nikad pozitivnih odgovora nije bilo više od 30 posto, a Račanovi su ministri na te ankete uzvraćali tvrdnjom da se živi bolje, ali da to građani još “ne vide” ili “ne osjećaju”. Na kraju Tuđmanove vladavine dug je inozemstvu bio 9,5 milijardi dolara, a polovica od toga bio je dug bivše države. U usporedbi s današnjih 43,8 milijardi eura, to je šest, sedam puta manje! Nijedna banka i nijedna strateška tvrtka nije bila u većinskom stranom vlasništvu, a nezaposlenih je bilo otprilike kao danas ili na kraju Račanove vlasti. Unatoč ratu i golemim troškovima obrane, unatoč tome što je Hrvatska prihvatila pola milijuna izbjeglica, unatoč razrušenoj zemlji i privredi, unatoč neizbježnoj propasti mnoštva poduzeća zbog prelaska na tržišno gospodarstvo, unatoč troškovima u obnovi zemlje, Hrvatska je potkraj devedesetih imala kakvu-takvu nacionalnu ekonomiju, gospodarsku i financijsku suverenost, manje sirotinje i pučkih kuhinja nego u idućih deset godina te uz dobro političko vodstvo obećavajuću budućnost. A onda je počela “detuđmanizacija” – Domovinski je rat predan Haagu, banke i strateške državne tvrtke stranim profiterima, zakonodavstvo i politika Bruxellesu, televizijske koncesije inozemnim proizvođačima medijskog smeća, javnost je zasipana porukama da smo bez Europe “nitko i ništa”, a koliko god su mogli Račan i Mesić su pokvarili dragocjeno savezništvo s Amerikom. Hrvatska je vrijedila samo koliko je prestajala biti svoja, koliko je postajala anacionalna i koliko se iz suverene zemlje pretvarala u koloniju. Kad danas ljevičari u kojekakvim povodima opanjkavaju Tuđmana, sve te činjenice jednostavno preskaču. Jer, već sami po sebi njima su i Račan, i Mesić, i dugo vremena Sanader, i Europska unija, i svi ti mitovi koji su bili suprotnost Tuđmanu, a stvarno su i kobno slabili Hrvatsku, bili mentalni oslonac i nepovredive vijednosti, kao što su u komunizmu bili Tito, radnička klasa, samoupravni socijalizam, miroljubiva koegzistencija i druge ideološke igračke. Tuđman nema ama baš ništa s današnjom korupcijom, on je bitno različit od rasprodavača i zaduživača Hrvatske, od onih koji obećavaju jedno a rade drugo, jer je sva svoja bitna obećanja i za Hrvatsku sudbonosne naume ostvario i ispunio. I to u najgorim mogućim ratnim uvjetima i međunarodnim zamkama. Za razliku od njegovih nasljednika koji su imali tako dobre međunarodne uvjete da su sami Hrvatsku nazvali “miljenicom Europe”. A “miljenica” je danas među najzaduženijima, među najkorumpiranijima, i u gospodarstvu najslabijima.

. .amac.hrvati-amac.com........ . ....Ing. Krešimir Cvitković . . .....HA HA HA HA . .

UBIJANJA U KOČEVSKOM ROGU Ivan Gugić, 14. kolovoza 1953. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli Ubijanje jeje vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek. U pratnji čete ubojica Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika - vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: \"Sjeno-slama, kuća-jama\". Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. \"glušnik\" na cijevi. Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak. Skica logora Št. Vid kod Ljubljane: Brojem 1 označeno je mjesto na kojem su pred odvođenje u Kočevski Rog dva tri dana ležali hrvatski domobrani. Brojem 2 označeno je mjesto na kojem su pred odvođenje u Kočevski Rog dva tri dana ležali Nedićevci i Ljotićevci Brojem 3 označeni su iskopani rovovi. Strelicom je ozančen dvorišni prostor gdje su dva-tri dana ležali slovenski domobrani i policajci. Kočevski rog Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog. Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato - bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković. Ostali smo punih osam dana u Kočevju. Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame - bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana. Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe. Žene su silovali kod jama Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja. Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali. Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika. Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima. Spašeni životi Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? - On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave. M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka. Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio... Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama..., a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu). Posebnu brigu posvetili zlatu Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima. Nakon toga otišli su u šumu, kod jama - masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela. Ubojice se odmarale na Bledu Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji - takozvana partizanska bolest. Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945. Na slici desno - Kartografski prikaz stradavanja Hrvata kod Bleiburga, svibnja 1945.

Hrvatski antifašizam nije isto što i komunistički antifašizam Politički sustavi se ne dijele na fašističke i antifašističke, nego na liberalne, demokratske, autoritarne, totalitarne. Budući da fašizam sadrži u sebi antikapitalistička, antisocijalistička, antikomunistička, antiliberalna, antiteistička i anticrkvena obilježja, imamo razne antifašizme,e, već prema tomu iz kojega se vidika fašizam kritizira. I Staljin i Roosevelt su bili antifašisti, ali je golema razlika među njima. Komunistički antifašizam je sukob dviju totalitarnih ideologija, fašizma i komunizma (iako postoje politološka mišljenja, da fašizam, za razliku od komunizma i nacizma, nije totalitarna, nego autoritarna ideologija). Kad se on deklarira antifašističkim, komunizam ne definira sebe po onome što on jest, netolerantna i totalitarna ideologija klasne borbe, nego po onome kome se on suprotstavlja. To je bila epohalna podvala Staljinove propagande tridesetih godina prošloga stoljeća, da odvrati pogled svijeta od svojih masovnih čistki i ubojstava, i da se prikaže avangardom demokracije, kako bi se stekao dojam, da onaj tko se opire Staljinu radi za Hitlera. Time se također pokušala prikriti i činjenica, da je marksistički komunizam u svojoj biti totalitaran. Komunistički antifašizam je povijesno imao karakter ideologije, čiji je cilj bio legitimirati komunističku represiju i jednopartijski sustav. Danas je taj komunistički \"neoantifašizam\" u Hrvatskoj demonologija, koja sve više sliči fašizmu protiv koga se bori, i koja ima za cilj opravdati zločine koje su komunisti bez suda i kazne počinili. Hoće se time dati naslutiti, da su komunisti dobri krvnici, a fašisti loši krvnici. Pogledajmo komunistički antifašizam u bivšoj Jugoslaviji. Partizansko-komunistički pokret se je tijekom Drugoga svjetskog rata na ovim područjima borio za sovjetsku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu. Komunisti su provodili socijalističku revoluciju, a ne prvenstveno rat za oslobođenje zemlje od talijanskog fašističkog i njemačkog nacističkog okupatora. Kao sluge Kominterne komunisti u Hrvatskoj su 22.6.1941. ušli u rat da bi rasteretili SSSR u njegovoj borbi protiv Hitlera, a prije toga su bili mirni dok su Hitler i Staljin komadali Poljsku. Nije im smetao ni pakt o nenapadanju između nacizma i komunizma (Ribbentrop-Molotov 1939.). Jugoslavenski komunistički \"antifašisti\" su na završetku rata i tijekom poraća dokazano počinili masovna ubojstva ne samo zarobljenih i razoružanih pripadnika hrvatske domovinske vojske, nego i civila, žena, djece i staraca. Ti zločini nisu bili ni pojedinačni, ni samovoljni \"ekscesi\", nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni. Njihovo bi nabrajanje nadišlo prostor dopušten ovome napisu. Mnogi se od tih užasnih zločina tek otkrivaju (npr. Tezno). Oni se mogu pravno kvalificirati kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti . No, komunisti su počinili i zločin genocida, kako je on definiran u Konvenciji o genocidu iz 1948. godine. U Titovoj Jugoslaviji bilo je više od 100 tisuća političkih zatvorenika, najviše Hrvata, sa prosjekom trajanja zatvorske kazne od 4,2 godine po zatvoreniku. Doista, cijena komunističkog \"antifašizma\" je najveći pokolj u povijesti (preko 200 milijuna ubijenih po svijetu). Ne začuđuje , stoga, da sociolog Klaus Jacobi svrstava Josipa Broza Tita na deseto mjesto poslijeratnih megaubojica, jer je dao pobiti oko milijun i sto tisuća osoba (\"Večernji list\" 13.9.2004.). Nitko od počinitelja ovih zločina nije do sada pozvan na odgovornost ni u komunističkoj Jugoslaviji, ni u današnjoj Hrvatskoj. Mi se danas u Hrvatskoj nismo još suočili s tom crnom stranom naše totalitarističke i zločinačke prošlosti.. Suočavanje s ovom povijesnom mrljom je bitan preduvjet demokratizacije hrvatskoga društva. Potrebno je, stoga, deideologizirati i objektivizirati nedavnu hrvatsku povijest koju nam je ideologiziranu i iskrivljenu nametnuo režim \"najkrvavije utopije u povijesti\" (Brzezinski). Kao sastavni dio dekomunizacije duhovnog i političkog ozračja Hrvatske, što je preduvjet istinske demokracije u Hrvatskoj,treba brisati iz hrvatskog Ustava spominjanje odluka ZAVNOH-a kao navodno jedne od izvorišnih osnova hrvatske državnosti, jer je ZAVNOH bio samo fasada one KPJ, koja je opravdanu osloboditeljsku borbu protiv stranih okupatora Hrvatske nečuvenom povijesnom krivotvorinom prisvojila kao svoju zaslugu, iako se ta KPJ borila za sovjetsku i komunističku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu. ZAVNOH je simbol one države, u kojoj je bilo više partijskih špijuna, nego medicinskih sestara, u kojoj ste se unesrećili, ako ste rekli što mislite, i usrećili, ako ste kazali što ne mislite, u kojoj je u zatvorima bilo više \"opasnih elemenata\" i politički nepodobnih, nego kriminalaca, u kojoj su partija i njezin \"najveći sin\" najbolje znali što je ispravna literatura, ekonomija i filozofija, i u kojoj su rezultati izbora bili poznati nekoliko mjeseci prije izbora. Imao je potpuno pravo kardinal Bozanić, kada je izrekao povodom 60. obljetnice pokolja u Macelju, gdje su Titovi partizani u svibnju-lipnju 1945. pobili bez suda 13 do 30 tisuća Hrvata koji su se našli u kolonama Križnoga puta, da se \"povijesni hrvatski antifašizam, bez povijesnog hrvatskog antikomunizma, zatvara u ideologiju klasne mržnje i terora\". \"Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom, tko nije istodobno i antikomunist\"(Hanna Arendt- spisateljica mučena u nacističkim logorima). Stoga se hrvatski antifašizam ne smije poistovjetiti s tzv. komunističkim antifašizmom, kako to pokušava nažalost i najviši politički vrh Hrvatske. Prof. dr. Branimir Lukšić, Split

karamarko ---- jazavac, nisto posebno, snjeg je malo padao.......

. . .....ribnik ...smo sad ......COPY/PASTE ......forum... . ..jadan si pajdo...jadan si.....

Velika Britanija i balkanske integracije: jucer, danas, sutra Piše: Davor DIJANOVIC Završetkom Prvoga svjetskog rata, cetiri najvece poslijeratne sile - Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija – na Versailleskoj su mirovnoj konferenciji udarile temelje novoga europskog i svjetskog geopolitickog poretka,, ciji je produkt bilo i Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno kasnije Kraljevina Jugoslavija. Iako legitimirana idejom o južnoslavenskom zajedništvu, uspostavljenja je jugoslavenska država bila paravan za ostvarenje projekta “Velike Srbije”, koji je projekt korespondirao sa strateškim ciljevima britanske politike na prostoru što ga se danas naziva “Zapadnim Balkanom” ili, u posljednje vrijeme, “Jugosferom”. Kako bi se razumjela podudarnost srpskih i britanskih strateških ciljeva, najprije valja u osnovnim crtama objasniti britansku strategiju prema tome geopolitickom prostoru. Geopoliticka je strategija Velike Britanije održavanje ravnoteže snaga u Europi. Kljucna postavka te strategije jest onemogucenje bilo koje europske kontinentalne države da stekne znacajniji nadzor nad kontinentalnom Europom, kao i zadržavanje utjecaja nad istocnim Sredozemljem, strateški iznimno važnim Sueskim kanalom te “biserom britanske krune”, Indijom. Radi toga je nužno da u kontinentalnoj Europi postoji više medjusobno suprotstavljenih centara moci, s time da ni jedan ne smije ozbiljnije ugroziti britanske interese. U toj se geopolitickoj igri Velika Britanija pojavljuje kao svojevrsni arbitar ili neutralizator, tako da se uvijek stavlja na stranu suprotnu od one na kojoj je država koja predstavlja (potencijalnu) prijetnju njezinim interesima, cime osigurava održanje ravnoteže snaga. Srpski strateški ciljevi – uobliceni u dokumentima nastalima još tijekom 19. stoljeca – jesu proširenje teritorija na racun Hrvatske, Crne Gore i dijelova ondašnjega Otomanskog imperija (BiH i Makedonije), te stvaranje “Velike Srbije”. Tijekom povijesti Srbi su kao saveznika u ostvarenju tih ciljeva imali Rusiju - ciji je strateški cilj bio širenje utjecaja na Balkanu i izlaz na toplo more, te – osobito od 1918. – Veliku Britaniju. Kako Srbija nema izlaza na Egejsko ni na Jadransko more, Rusija je taj cilj nastojala ostvariti podupiranjem Srbije u njezinim težnjama da stekne teritorijalna proširenja na racun Hrvatske. S druge pak strane, Hrvatska se u odabiru strateških partnera tradicionalno okretala prema Njemackoj kao geopoliticki kompatibilnoj europskoj velesili koja je takoder vidjela svoje interese na Balkanu, a koji su interesi suprotstavljeni interesima Rusije – srpske saveznice, kao i same Srbije te Velike Britanije. Kako bi sprijecila širenje utjecaja Njemacke na Balkanu te Bliskome i Srednjem istoku, koji su joj važni koliko zbog veza s Indijom i drugim kolonijalnim posjedima, toliko i zbog novoga goriva, nafte, Velika se Britanija – ciji su interesi kroz povijest bili tradicionalno suprotstavljeni njemackima – okrece prema Srbiji posredstvom koje želi anulirati njemacki utjecaj na Balkanu. Da bi Srbija mogla parirati Njemackoj, ona mora predstavljati najvecu vojnu i gospodarsku silu na Balkanu, mora imati izlaz na Jadransko more (radije nego na Egejsko, gdje bi ugrožavala drugoga britanskog saveznika, Grcku) te kontrolirati Bosnu i Hercegovinu. Da bi to bilo moguce, Srbija mora kontrolirati Hrvatsku, koja mora biti vojno i gospodarski slaba, što je najjednostavnije ostvariti u okviru zajednicke države. Tako uredena zajednicka hrvatsko-srpska država ne ce potpasti pod njemacki utjecaj. Geopoliticka simbioza Velike Britanije i Srbije, koja je uvjetovana racionalnim, a ne možda emocionalnim razlozima, ostvarena je uspostavom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine. Buduci da je u Rusiji u meduvremenu izbila boljševicka revolucija, nakon koje je slijedio dugotrajni gradanski rat i još dulja medunarodna izolacija sovjetskog režima, došlo je do slabljenja ruskog utjecaja na Balkanu. Time je engleska (britanska) uloga dodatno ojacala i ona traje uvelike i do danas. Imajuci na umu navedene geopoliticke suprotnosti i isprepletenosti, lakše je razumjeti i razloge uspostavljanja prve Jugoslavije – produkta versailleskog poretka, komu je Velika Britanija bila jedan od glavnih arhitekata. Kraljevstvo /Kraljevina SHS je bila dijelom sigurnosnog poretka pod neposrednom francuskom dominacijom (tzv. Mala Antanta), što je u prvome poratnom razdoblju odgovaralo i britanskim težnjama. U kasnijim godinama, kad se u tome francuskom sustavu sigurnosti pokažu prve pukotine, a napose nakon što dode do približavanja Berlina i Rima, London ce se snažnije umiješati u previranja na Balkanu i u Podunavlju. Time se može lako objasniti uporno britansko inzistiranje na ocuvanju Kraljevine Jugoslavije, kao i britanska šutnju na apele hrvatskih politicara koji su u Europi tražili potporu u borbi protiv karadordevicevske diktature. Novostvorena je jugoslavenska država u znatnoj mjeri bila i financijski ovisna o britanskome kapitalu. O financijskoj ovisnosti Kraljevine Jugoslavije o stranom zapadnom kapitalu povjesnicar Hrvoje Matkovic piše: ”Jedna od najvažnijih pozicija stranog kapitala u Jugoslaviji bio je njegov udio u bankarstvu. Tu je strani kapital obuhvatio tri petine akcijskog kapitala. Od 22 najvece privatne banke (s glavnicom preko 20 milijuna dinara) strani capital je nastupao u 15 banaka. (…) Monopolisticke grupe stranog kapitala, koje su nastupale u Jugoslaviji – unatoc – medusobnoj konkurentskoj borbi – bile su povezane sustavom sudjelovanja preko najkrupnijih svjetskih banaka. Tako su se stvarali povremeni savezi koji su imali mnogo zajednickih interesa, pa su u nastupanju u jugoslavenskoj državi manje više zauzimali zajednicka stajališta. U mreži najkrupnijih grupacija financijskog kapitala dominirale su monopolisticke grupe Krupp, Morgan i Rockefeller.” Slijedom toga je bilo posve logicno da jugoslavenski kralj Petar II. Karadordevic, nakon sloma Jugoslavije – slicno drugim državnim poglavarima i vladama zemalja koje su pale pod nadzor Osovine, nade utocište u Londonu. Glavni grad Velike Britanije je, kao što je poznato, tijekom pretežnog dijela ratnog razdoblja, bio i sjedište jugoslavenske izbjeglicke vlade. Razdoblje postojanja jugoslavenske državne zajednice, što u monarhofašistickoj, što u socijalistickoj formi, znacilo je doba potiskivanja hrvatskoga nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta, politicke obespravljenosti, gospodarske eksploatacije te krvavoga policijskog terora i nasilja. Prvi put u svojoj dugoj povijesti, hrvatska je država 1918.g. istrgnuta iz svoga prirodnog prozapadnog kulturno-civilizacijskog kruga, te radi ciljeva prvenstveno britanske politike nasilno smještena na Balkan. Kontinuitet britanske projugoslavenske (a samim time i prosrpske) politike nastavlja se i u Drugome svjetskom ratu. Za vrijeme tog rata, na prostoru sad razbijene jugoslavenske države konfrontiraju se tri pokreta: ustaški pokret s programom stvaranja nezavisne Hrvatske (voda: dr. Ante Pavelic), cetnicki pokret koji se bori za ocuvanje monarhisticke Jugoslavije i velikosrpske hegemonije (voda: Draža Mihailovic), te partizanski pokret koji se bori za stvaranje komunisticke Jugoslavije (voda: Josip Broz Tito). Velika Britanija obnovu Jugoslavije proglašava jednim od svojih ratnih ciljeva. Radi toga pocetno podupire cetnicki pokret i istodobno razmatra mogucnosti reformiranja Jugoslavije, suzbijajuci agresivne velikosrpske ispade niza ministara izbjeglicke vlade, buduci da oni otežavaju obnovu Jugoslavije. U tom se sklopu rada plan o balkanskoj konfederaciji, u koju bi pored Jugoslavije ušla i Grcka i Bugarska. Pod britanskim pritiskom 15. sijecnja 1942. sklopljen je izmedu Kraljevine Jugoslavije i Kraljevine Grcke u Londonu sporazum o Balkanskoj uniji. No, kasnije, kad je Velika Britanija uvidjela da cetnici gube izglede na uspjeh u ratu i da svojim otvorenim velikosrpstvom ugrožavaju plan o obnovi Jugoslavije, London se priklanja jugoslavenskom partizanskom pokretu. Pomoc Velike Britanije partizanskome pokretu bila je iznimno velika i važna kako na vojnickom planu, tako – ili možda još više – na politickome planu. O tome nema dvojbe ni britanski politicar Julian Amery: “Britanska suradnja s Titom putem emisara Deakina, i kasnije kroz poslanstvo koje je vodio Fitzroy Maclean bila je za Tita velika poduka. Tito je dugovao svoju pobjedu više Britancima, nego sovjetskoj materijalnoj pomoci”. Upravo je zahvaljujuci britanskoj pomoci jugoslavenskomu komunistickom vodstvu uspjelo izolirati, a onda i eliminirati kralja Petra i izbjeglicku vladu, te postici medunarodno priznanje. U tom kontekstu valja promatrati i britansku ulogu u Bleiburškome pokolju, kad su jugoslavenskim vlastima u svibnju 1945. Britanci na milost i nemilost predali razoružane postrojbe NDH, kao i mnogobrojne hrvatske civile, žene, starce i djecu. Možda ce nam o tome koji su to “najbolji prijatelji” pravi krivci za Bleiburški pokolj, anegdotalno posvjedociti izvadak iz nedavno objavljene knjige “Tito - fenomen stoljeca” beogradskog autora Pere Simica: “Jedini je komunist (Tito, nap. D. D.) koji je uspio ocarati i jednog od najvecih svjetskih konzervativaca, engleskog premijera Winstona Churchilla, koji ga je biranim rijecima preporucivao ne samo americkom predsjedniku Franklinu Rooseveltu, vec i sovjetskom diktatoru Josifu Visarionovicu Džugašviliju (Staljinu)... Kad mu je Churchill jednom prigodom rekao:’Tito je jedan od mojih najboljih prijatelja’, Kremljanin mu je obješenjacki uzvratio:’Ne znam ga, ali ako Vi kažete, znaci mora biti dobar. Potrudit cu se da ga upoznam!’”. Veza izmedu Josipa Broza Tita i Velike Britanije, kasnije ce uvelike odrediti i vanjskopoliticku orijentaciju Jugoslavije, koja –iako komunisticka zemlja – ni poslije rata (p)ostala sovjetskim dominionom, vec je nakon 1948. stupila u ograniceni savez sa Zapadom, koji joj je pružao nemalu financijsku, vojnu i drugu pomoc. Britanski povjesnicar i predavac na Sveucilištu Sussex Peter Calvocoressi tako primjecuje:” Tito je bio uvjereni komunist, ali ne i poslušnik. (...) Imao je srecu da Jugoslavija nije granicila sa SSSRom i da mu je zapadna pomoc omogucila pariranje komunistickoj ekonomskoj blokadi. Jugoslavija je postala medunarodnom anomalijom – komunisticka zemlja koja ovisi o americkoj i drugoj zapadnoj pomoci, saveznica Grcke i Turske u Balkanskome paktu iz 1953. godine, a zatim s Nehruom i Naserom pobornica neutralnosti i nevrstanosti”. Profesor na zagrebackom Fakultetu politickih znanosti, Radovan Vukadinovic, slicno zakljucuje: “Spretnim Titovim politickim laviranjem, kao i željom Zapada da oslabi sovjetski blok, relativno je brzo uspostavljen nov odnos izmedu Jugoslavije i zapadnih zemalja, koje su zapocele s pružanjem vojne i gospodarske pomoci Jugoslaviji”. Americki diplomat i geostrateg H. Kissinger o razlozima Titova održanja na vlasti piše: “Tito, jedini komunisticki lider u Istocnoj Europi koji je došao na vlast prvenstveno vlastitim zaslugama, 1948. Je jasno obznanio da ce Beograd nastaviti svojim vlastitim putem neovisno o direktivama Moskve. Staljinova osveta bila je izbacivanje Jugoslavije iz Kominforma. Protivno Staljinovim predvidanjima da ce se Jugoslavija ubrzo slomiti, Tito je uspio opstati prvenstveno uz pomoc zapadnih demokratskih zemalja, koje su privremeno zaboravile na svoje ideološke prijekore njegovu režimu u svrhu uspostave ravnoteže snaga”. Dakle, ta se pomoc Zapada ne smije pojednostavljeno vezivati uz tzv. Marshallov plan. U okviru tog plana znatnu su pomoc dobivale i druge europske zemlje radi poslijeratne obnove i suzbijanja širenja komunizma iz SSSR-a (buduci da su u nekima od njih, poput Francuske, Italije i dr.) ojacani komunisticki pokreti cak zaprijetili preuzimanjem vlasti. No u slucaju Jugoslavije, u kojoj je vec bio uspostavljen komunisticki poredak, presudni su bili strateški i geopoliticki razlozi. *** Nesumnjivo je, dakle, da je Jugoslavija nakon 1948. Bila zemlja za koju su zapadni establishment, pa tako i Velika Britanija, pokazivali velike interese. Svojevrsnu potvrdu prijateljskog i saveznickog odnosa Jugoslavije i Velike Britanije predstavljao je posjet Josipa Broza Tita Velikoj Britaniji 1953. On se sastao s Churchillom, ministrom vanjskih poslova Anthonyjem Edenom i kraljicom Elizabetom II. “Za jugoslavensko je izaslanstvo osnovni politicki diplomatski cilj posjeta postignut nakon što je je Churchill u zdravici izjavio kako su dvije zemlje saveznici: \'... ako naša saveznica Jugoslavija bude napadnuta, mi cemo ginuti zajedno s vama\', rekao je Churchill”. Jugoslavenski komunisticki diktator je uživao velike simpatije svijeta, pa su ga tako Amerikanci nazivali “dominantnom figurom svjetske scene”, Afrikanci “patrijarhom nesvrstanih”, Englezi “simbolom dvadesetog stoljeca”, a njemacki kanceler Willy Brandt smatrao je Tita “darom sudbine”. Uostalom, vec sama nazocnost vodecih svjetskih politicara i državnika na Titovu sprovodu, najbolje je pokazala odnos demokratskog Zapada prema Titu i prema komunistickoj Jugoslaviji, jednako kao što je izostanak vecine vodecih politicara i državnika na Tudmanovu sprovodu pokazao odnos tog istog Zapada prema samostalnoj Hrvatskoj. Koliko je za Veliku Britaniju bila važno održanje jedinstvene Jugoslavije, možda i najbolje nam svjedoci da je Hrvatsko proljece 1971. izazvalo veliku zabrinutost u britanskome veleposlanstvu u Beogradu te u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova. U pismu Bryanu Sparrowu, bivšem veleposlaniku u Jugoslaviji, a sad nacelniku Odjela za Istocnu Europu i Sovjetski Savez u Foreign Officeu, datiranom u Beogradu 6. kolovoza 1971., Michael L. Tait iz britanskog veleposlanstva u Jugoslaviji izražava zabrinutost da “zloduh hrvatskog nacionalizma koji su dozvali hrvatski politicari kako bi ojacali svoje pozicije u pregovorima o ustavnim amandmanima, nece htjeti natrag u bocu”. Da bi Jugoslavija opstala, Sparrow smatra da “...svi narodi, a pogotovo se to odnosi na Srbe i Hrvate, moraju pokazati vrlo veliku politicku tankocutnost te ne prihvatiti da njihovi zajednicki interesi budu zasjenjeni nacionalistickim irelevantnostima, što je dovoljno teško i u mnogo razvijenijim društvima”. Slom Hrvatskog proljeca, razumije se, docekan je u Velikoj Britaniji s velikim zadovoljstvom i oduševljenjem. Britanska projugoslavenska politika nastavlja se i devedesetih godina XX. stoljeca odnosno tijekom Domovinskog rata. Iako je krajem osamdesetih bilo posve jasno da je Jugoslavija – kao neprirodna, umjetna tvorevina i tamnica svih nesrpskih naroda – neodrživa, Britanija – kao i medunarodna zajednica u cjelini – cvrsto stoji na poziciji njezina održanja kao jedinstvene države. To je bila i politika tadašnje Europske zajednice. Jacques Delors, predsjednik Europske komisije od 1985. do 1994., u razgovoru sa srpskim clanom Predsjedništva SFRJ, Borisavom Jovicem, izjavio je kako je EZ “uvijek” željela ocuvati Jugoslaviju. Pad Berlinskog zida 1989. i ponovno ujedinjenje Njemacke nisu docekani s pretjeranim oduševljenjem ni u Velikoj Britaniji ni u Francuskoj. Britanski autori Chris Cviic i Peter Sanfey o tome pišu:” Vlade zapadnoeuropskih zemalja i Sjedinjenih Americkih Država bile su potpuno nespremne, a u nekim slucajevima i ne pretjerano zadovoljne odredenim posljedicama pada Berlinskog zida i rezultatima sloma komunistickih režima u Srednjoj i Jugoistocnoj Europi. U Srednjoj je Europi, tako, s odobravanjem pozdravljen kraj sovjetske dominacije nad Cehoslovackom, Madarskom i Poljskom, baš kao i izlazak triju baltickih republika iz Sovjetskog Saveza. Medutim, francuski predsjednik Francois Mitterand i britanska premijerka Margaret Thatcher nisu nimalo blagonaklono gledali na ubrzane pripreme za ujedinjenje Savezne Republike Njemacke (SRNj) i Njemacke Demokratske republike (NjDR), za koje se odlucno zalagao kancelar SRNj Helmut Kohl, a u tome ga je podržavala i administracija predsjednika Georgea H. W. Busha u Sjedinjenim Americkim Državama. Margaret Thatcher se osobito bojala da ce stvaranje ujedinjene Njemacke, s njenih 80 milijuna stanovnika, izazvati naglu promjenu u ravnoteži snaga unutar Europske zajednice i Europe u cjelini. Velika Britanija i Francuska pokušale su nekako usporiti proces ujedinjenja, no sva su njihova nastojanja bila uzaludna”. To je, radi straha od širenja njemackog utjecaja, bio dodatni razlog britanskog i francuskog inzistiranja na ocuvanju Jugoslavije, pa i onda kad pojam Jugoslavije otvoreno podrazumijeva Veliku Srbiju. Francuski filozof židovskog podrijetla Alain Finkielkraut o tome zakljucuje: “Ne strah od usitnjavanja, nego strah od njemacke moci, potakao je Francusku i Englesku da što dulje ostave slobodne ruke Srbiji. Bolje je, smatralo se u našim ministarstvima, velika Srbija stvorena snagom oružja, nego da Njemacka proširi zonu marke i svoju sferu mittel-europskog utjecaja, iskoristivši raspad Jugoslavije. Oslabljena Njemacka za cvršcu Europu: takva je bila racunica naših vodja”.

. . .Matica hrvatska.hr . . .Ivan Gugić . . .HA HA HA HA .........copy paste....ribnika... . .

Kralj Tomislav Dezerterčiću što ti je tata radio za vrijeme rata? Dezertirao,a što drugo.

ribnik i kamocemo vi ste kao boro i ramiz.

PODSJETNIK O BLIŽOJ POVIJESTI I POVIJESNIM ČINJENICAMA ZA TRAKTORISTE.......DA NE ZABORAVE...... U 5 sati ujutro 4. kolovoza 1995. topničko-raketnom pripremom Hrvatske vojske i zračnim udarima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva po snagama pobunjenih tzv. srba na bojišnici dugoj 630 kilometara od Jasenovcaa u Posavini do Vrlike u Dalmatinskoj Zagori, započela je akcija kojom je za pet dana oslobođeno 18 posto površine Hrvatske (10.500 kilometara četvornih) koja je više od četiri godine bila pod okupacijom pobunjenih tzv. srba, odnosno dijelovi Dalmacije, Like, Banije i Korduna. Tzv. Krajina, koju je branilo 40 tisuća tzv. srba , nestala je za pet dana pod naletom oko 130 tisuća pripadnika profesionalnih gardijskih brigada (1., 2., 4., 7., i 9.) i specijalnih jedinica MUP-a (koje su iznijele najveći teret i postigle najznačajnije uspjehe u akciji), redovnih brigada HV-a i domobranskih pukovnija. Nakon teškog srpskog poraza u akciji \"Bljesak\" u svibnju 1995. i nestanka tzv.srpske enklave u Zapadnoj Slavoniji, postavljen je za zapovjednika Vojske RSK, a na tu poziciju je došao iz Beograda. Ovaj bivši general JNA, s Banovine, na Haškom je sudu (nakon četiri godine u pritvoru) pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora zbog pomaganja u ubojstvu 194 zarobljenika i ranjenika iz vukovarske bolnice na Ovčari. Zanimljivo, prošle godine je pred Haškim sudom svjedočio kao svjedok obrane Ante Gotovine na suđenju hrvatskim generalima! Svjedočeći o navodnom \"prekomjernom granatiranju\" Knina, Mrkšić je u Haagu izjavio: \"Granatama se gađalo učinkovito i točno po štabu vojske RSK, Sjevernoj kasarni i tzv. Predsjedničkoj palači. To je bio specijalni topnički udar HRVATSKE VOJSKE, zastrašujuče preciznosti, i kao generala me zanima otkud ta preciznost da se pogodi mali cilj u gradu. Posljednjeg dana intenzivnih borbenih djelovanja, 8. kolovoza, na Kordunu se odigrala ponižavajuča scena za tzv. vojsku, tz. Krajine, a koja će zauvijek obilježiti tzv. srbe i tzv. srpsko „junaštvo“……:21. korpus tzv. SVK se našao u okruženju 1. gardijske brigade HV-a i Stipetićevog ZP Zagreb i odlučio na predaju do koje je došlo istog dana. U selu Viduševac zapovjednik korpusa pukovnik Rade Bulat je prije potpisane predaje na haubi policijskog auta, pobjedničkom generalu Hrvatske Vojske, Petru Stipetiću prema postupovniku pred strojem podnio prijavak, čestitao na pobjedi i predao korpus. Kad su prišli da potpišu dokumente o predaji, Stipetić je Bulata, pitao \"Kako je Rade?\", na što je Bulat procijedio \"A evo, jebi ga...\" i zajedno s 13 tisuća tzv. srpskih civila i tzv. vojnika s Korduna, milošću HRVATSKE VOJSKE, krenuo na put bez povratka ……u izbjeglištvo prema \"voljenoj majčici Srbiji\"…… i zauvijek tamo ostali...... Možda najteži zadatak u cijeloj operaciji imale su postrojbe hrvatske specijalne policije, koje su na nevjerojatno zahtjevnom terenu i često nepodnošljivo teškim temperaturama (podjednako hladnoći i vrućini) Velebita boravile još od akcije Maslenica, a nasuprot njima su u utvrđenim položajima i s jakom topničkom potporom bile snage Ličkog korpusa. Specijalci ne samo da su izvršili zadaće ovladavanja prijevojem Mali Alan i vrhom Ćelavac, na kojem je bio glavni centar veze tzv. srpske vojske i koje su osvojili nakon žestokih borbi, nego su se spustili s Velebita i ovladali prometnicama i Gračacom, da bi na kraju očistili pravac napredovanja sve do Donjeg Lapca i granice s BiH. Tuđmanova ratna diplomacija je pod vodstvom Ivića Pašalića neposredno prije Oluje Krajišnicima u Ženevi uručila ultimatum Hrvatska delegacija je nakon ovih velikih uspjeha (operacija Ljeto \'95. završena je 30. srpnja, kada je na cijelom području RSK proglašeno ratno stanje) pobunjenim Srbima postavila ultimatum po načelu \"uzmi ili ostavi\" na posljednjim pregovorima ujutro 3. kolovoza pored Ženeve. Samo ću kratko podsjetiti da su se osnovni preduvjeti za provođenje Oluje stekli vojnim i diplomatskim putem. Vojnim akcijama HV-a i HVO-a u Zapadnoj Bosni tijekom zime \'94. i ljeta \'95.: Operacijama Zima \'94., Skok 1 i 2, Ljeto \'95. oslobođeno je cijelo Livanjsko polje, Glamoč, Bosansko Grahovo i dominantni visovi Dinare, a osim što je od snaga bosanskih Srba osvojeno ogromno područje, a vojsci RS-a naneseni veliki gubici, ovim pobjedama je kompletno okupirano područje u Sjevernoj Dalmaciji dovedeno u poluokruženje.

..... . ...www.hakawe.org... . ...Davor DIJANOVIC . ..HA HA HA HA ....copy paste ....ribnika . .

Eto samo nešto za ovu usranu četničku gamad koja ovamo dolazi. Malo ću ih pustiti, pa ponovo popljuskati prije nego odu u svoju septičku jamu.

. . . .-.....Ma ......ribnik ........... nam je nešto poput dvorske lude, jedina je razlika što su oni bili inteligentniji.... . . . . .HA HA HA HA HA ...

karamarko ------- jazavac, dezerter....lol, pa jazavac smrdljivi ti si se borio na pogresnoj strani........................

Kralj Tomislav Dezerterčiću opaka je bojišnica bila u Beču,jelda?