Prošle subote preminuo je njemački isusovac Christian Herwartz, i to od posljedica na prvi pogled bezazlene operacije slijepog crijeva. Herwartz je rođen u Stralsundu 1943. Nakon što je rano bio prisiljen prekinuti školovanje i okrenuti se praktičnim zanatskim poslovima, 1969. je odlučio nadoknaditi propušteno: maturirao je i pridružio se Družbi Isusovoj. Kada je nakon studija 1976. zaređen, želio je kao mladi svećenik biti među obespravljenim ljudima s ulice i pridružiti se tada žestoko osporavanom, a sada gotovo ugašenom pokretu svećenika-radnika. Riječ je o manjoj skupini svećenika u Francuskoj koji su odbili kleričke povlastice te se svojevoljno okrenuli težačkim (i slabo plaćenim) poslovima kako bi s napaćenom radničkom klasom dijelili njihovu nerijetko brutalnu svakodnevicu. Mladi Herwertz je već tada shvatio da se ovaj naš svijet ne dijeli na "dobre i zle", nego da je "jedina granica ona koju poznaje samo Bog, a ta prolazi našim srcem".
Herwartz nikad nije odgovarao stereotipu jednog svećenika. Sa svojom dugačkom kosom i bradom, ispucalim radničkim rukama i tetovažom više je nalikovao prekaljenom mornaru negoli katoličkom svećeniku. U Berlinu je radio kao skladištar od 1978. do 2000. Njegovi radni kolege nisu mogli ni pretpostaviti da je on svećenik, ali su osjećali da je u njemu i na njemu nešto drukčije.
U jednoj gradskoj četvrti u Berlinu je 1979. zajedno s još dvojicom isusovaca pokrenuo jednu malu zajednicu iliti utočište, koje je bilo otvoreno svim odbačenima i društveno marginaliziranima. Beskućnicima, ilegalnim imigrantima, političkim disidentima i svim ljudima u potrebi otvorio je vrata svoje zajednice u Naunynstraße 60. Svi su oni znali da će na toj adresi pronaći topli krevet, nešto za pojesti ili pak nekoga tko će ih konačno saslušati. U toj specifičnoj isusovačkoj zajednici bili su važni gosti. Usprkos tome što službena Crkva i Herwartzova isusovačka provincija nisu uvijek imale razumijevanja za taj njegov "divlji projekt", on je bio uvjeren u ispravnost svog poziva. Bio je svjestan da svaka nacija i svaka kultura imaju svoje specifičnosti te je više puta naglašavao da u zajednici postoji samo jedno pravilo: nikad nikoga ne pitaj odakle je. Nismo mi policajci.
Nakon smrti subrata Franza Kellera, odlučio je ovu priču prepustiti mlađima i započeti novi projekt Duhovnih vježbi na ulici. Bio je uvjeren da je Boga moguće pronaći i u galami, gužvi i prljavštini velikih gradova. U njegovoj (ali i isusovačkoj) duhovnosti je biblijska priča o Mojsiju i gorućem grmu odigrala značajnu ulogu. Mojsije u pustinji vidi grm koji gori, ali ne izgara. To je bio znak ljubavi, jer samo prava ljubav ne može ispariti. Biblija ovo mjesto naziva "svetim tlom". Naša zadaća danas je prepoznati "gorući grm" na ulici i poput Mojsija izuti obuću. Izuti pak obuću znači otvoriti se i izložiti nečemu nepoznatom, što bi moglo biti sveto i spasonosno. Herwartz ono najsvetije nije tražio u crkvama, nego na ulicama i nalazio ga je u svakom čovjeku.
vjerovati U nešto duboko jest lijepo ali slijepa ulica, postoji li svemirci pa sigurno da ih ima i mozda jest netko od njih neki velicasni. Dosta sam se ja maknuo od tih ljudi jer mrzim pedofilizam koji jest duboko kod takvih ljudi a papa po meni jest papak a ne svemirac ili iznad svih nas. Vjerujem U Boga i znam pravi put pa cekam svemirce...