Izlazak Velike Britanije iz Europske unije (Brexit) prirodan je i očekivan. Razlozi se nalaze duboko u britanskoj povijesti. To može biti dobro i za Britaniju i za EU. Brexit je za EU (birokrate) najbolji pokazatelj da nešto nije u redu s vođenjem EU. Štoviše, moglo bi se reći da se EU nalazi u rasponu različitih osjećaja od Grčke do Brexita, a koncepta pomirenja tih različitih osjećaja nema na vidiku. Danas ekonomski odnosi među zemljama nisu najveća prepreka razvoju svijeta i EU.
Problem politike „ujedinjavanja“ neuvažavanje je različitih tradicija, kultura i identiteta. To je i osnovni uzrok Brexita. Drevna Britanija bila je europski poluotok na kojemu je živjelo oko 5000 lovaca skupljača. Prije desetak tisuća godina prestaje ledeno doba, razina mora se diže i povećava se pritisak na krhku strukturu koja je vezivala britanski poluotok s europskim kontinentom. Oko 6100 godina prije Krista pretpostavlja se da je potres pokrenuo klizišta u Norveškoj, a golemi tsunami, koji je počistio muljasto tlo, izdubio kanal La Manche i odvojio Britaniju od europskog kontinenta.
To je bilo prvo odvajanje Britanije od Europe. Možda je s tim valom počelo i oblikovanje britanskog (engleskog), otočkog, nacionalnog karaktera. Henrik VIII. 1521. godine od pape je dobio titulu „branitelja vjere“ jer je gorljivo pobijao reformatorske ideje i teze Martina Luthera. Kad mu papa nije htio poništiti brak s Katarinom, samovoljno se vjenčao s Anne Boleyn, a parlament je izglasao zakon (1534.) kojim je osnovana Anglikanska crkva. Henrik VIII. proglašen je za najvišeg vjerskog poglavara u Engleskoj i odrekao je poslušnost papi. Engleska se tim činom odvojila od Rima, odnosno od katoličke Europe. Od tada engleski protestanti vjeruju da Vatikan i katolička Europa rade protiv Engleske.
Henrik je postao prvi euroskeptik koji je utemeljio otočku i ksenofobnu politiku koja je utjecala na engleske osjećaje i politiku prema Europi proteklih pet stoljeća. To je bilo drugo veliko odvajanje Engleske od Europe. Britanija je kroz povijest bila na meti mnogih osvajača s kontinenta. Prvi zabilježeni pokušaj invazije pokušao je Julije Cezar 55. godine pr. Kr., ali tek je car Klaudije 43. g. porazio Brite i organizirao Britaniju kao rimsku provinciju. Britanija je bila posljednja zemlja koju je Rimsko Carstvo osvojilo i prva koju je izgubilo. Prije Rimljana invaziju su izvršili Kelti, a poslije Rimljana, Angli, Sasi i Vikinzi. Posljednju uspješnu invaziju na britansko otočje poduzeli su Normani na čelu s Viliamom Osvajačem (1066).
Pet stoljeća poslije Veliku španjolsku armadu porazili su engleski brodovi. I Napoleon Bonaparte želio je poraziti Englesku, ali bezuspješno. Zahvaljujući prevlasti na moru, spriječena je Hitlerova namjera invazije na Veliku Britaniju. Uglavnom, opasnosti za Britaniju uvijek su dolazile s kontinenta. Čim bi netko postao jak i dominantan na kontinentu, krenuo bi na Englesku. Zbog toga je, vjerojatno, kod engleskih ljudi urođena rezerva prema Europi, a prvi cilj engleske vanjske politike sprečavanje je nastanka hegemona na europskom kontinentu. Englezi su vjerojatno najponosniji i najsamopouzdaniji narod na zemlji. Oni su izmislili demokraciju, parlament i suvremene obavještajne službe.
Ideja i politika liberalizma, industrijska revolucija i ekonomska znanost počeli su od Engleza i proširili se zemaljskom kuglom. Oko 200 godina bili su najveća kolonijalna sila koja je na svom vrhuncu pokrivala četvrtinu površine Zemlje i upravljala četvrtinom svjetskog stanovništva. „Carstvo u kojem sunce nikad ne zalazi.“ Britanci su se okrenuli od Europe prema moru i bliži su im postali Australci, Kanađani, Novozelanđani i Južnoafrikanci. U tako velikom samopouzdanju i osjećaju moći njemačko bombardiranje Londona i drugih gradova bio je velik šok i poniženje. Ta trauma ušla je u DNK engleskih ljudi koje ni odmazda bombardiranjem Dresdena i drugih njemačkih gradova nije nimalo izbrisala.
Kao jedni od glavnih organizatora pobjede nad Hitlerom (i prije nad Napoleonom), s najvećim iskustvom upravljanja narodima i državama, i s mišlju da su predodređeni za upravljanjem svijetom, Englezi su vjerojatno očekivali da će Europu nakon Drugog svjetskog rata oni organizirati i predvoditi. Churchill u Zürichu 1946. godine izgovara povijesnu rečenicu o nužnoj potrebi organiziranja „Ujedinjenih država Europe” kao jedinog rješenja dugoročnog razvoja i mira u Europi. Druga njegova rečenica koju je 1930. napisao i nekoliko puta poslije Drugog svjetskog rata ponovio vjerojatno najbolje iskazuje engleski stav prema toj ujedinjenoj Europi, a to je: „Mi smo s vama, ali nismo dio vas…” Velika Britanija nikad se ne bi odrekla svoje demokracije i suvereniteta i nikad nije prihvatila koncept političkog ujedinjene Europe u kojoj bi ona bila samo jedan dio.
Ekonomska suradnja da, politička integracija ne!, to je stav koji proizlazi iz osjećaja Britanaca i stav njihovih glavnih političkih partija. Laburistička vlada rekla je ne potpisivanju Sporazumu o zajednici za ugljen i čelik 1950., što je bila prethodnica Europske ekonomske zajednice (EEZ), a konzervativna vlada potpisivanju Rimskog sporazuma kojim je osnovan EEZ 1957. Većina britanskih premijera bili su euroskeptici. Neki to nisu bili na početku mandata, ali su u međuvremenu postali (M. Thatcher). Možda su samo John Major i Tony Blair bili skloni EU. Dok su Britanci širili svoj imperij po cijeloj zemaljskoj kugli, povećavajući svoju moć i samopouzdanje, Europljani su se više-manje međusobno ubijali, uključujući i dva velika svjetska rata koja su počela na europskom tlu. Britanci nisu vjerovali u sposobnost Europljana da organiziraju ujedinjenje.
Na pregovore o Rimskim ugovorima o osnivanju EEZ-a 1956. godine poslali su nižeg činovnika iz Ureda za trgovinu, kao da je riječ o običnom komercijalnom poslu. To potvrđuje njegovo izvješće: „Oni se neće uspjeti dogovoriti. Ako se dogovore, ugovor neće biti ratificiran. Ako se i ratificira, to neće funkcionirati.“ Jedan drugi visoki dužnosnik objašnjava u to vrijeme ministru vanjskih poslova britansku superiornost nad Europljanima: „Francusko-njemački razgovori će se, prije ili kasnije, neizbježno prekinuti i tada će biti naša šansa da se uključimo kao deux ex machina s našim rješenjem“. Britanci još nisu shvaćali da njihov imperij slabi, da je završila Pax Britannica i da nastupa Pax Americana.
Europa se ujedinjavala uz američku pomoć, poticaje, pokroviteljstvo i zaštitu. I ekonomski razlozi utjecali su na stav Britanije prema EU. Prvo, nisu htjeli staviti svoju industriju ugljena i čelika (čija je proizvodnja 1950. bila 50% europske) pod zajedničko europsko upravljanje. Drugo, Europa je zaštitila poljoprivrednu proizvodnju, a u Britaniji je bilo obrnuto: ti proizvodi bili su na potpuno slobodnom tržištu zbog ovisnosti o uvozu jeftine hrane iz zemalja Commonwealtha. Taj uvoz hrane bio je jedan od razloga dvaju De Gaulleovih veta za pristupanje Britanije EU. Velike stope gospodarskog rasta u EU, od 1950. do 1973. prosječno više od 5%, a u Britaniji manje od 3%, promijenile su stav pragmatične Britanije o uspješnosti EU.
Tri puta su podnosili zahtjev, dva puta De Gaulle je stavio veto (1963. i 1967.), da bi konačno bili primljeni 1973. Primanje nije bitno smanjilo euroskepticizam. On se pojačao kad je Britanija od 1993. počela rasti brže od drugih velikih zemalja EU. U razdoblju od 1993. do 1997. Ujedinjeno Kraljevstvo prosječno je raslo 3,14%, a druge velike zemlje EU manje od 2%. Euroskepticizam se povećao jer su počeli shvaćati da je najveći broj pravila EU već napravljen bez njihova sudjelovanja. Osjećaj da ih članstvo u EU sputava postajao je sve jači. Svjetliju budućnost Britanci vide izvan EU.
Najtvrđi britanski euroskeptici ukazuju na opasnost pretvaranja EU u totalitaristički sustav zbog dominacije Njemačke – mogla bi postati i „Četvrti Reich“. Nametanje eura kao zajedničke valute vide kao gubljenje suvereniteta i pretvaranje države u lokalnu upravu ili koloniju. Britanija vidi svoj razvoj u tri kruga: kroz čvršće veze sa zemljama Commonwealtha, zatim sa zemljama čiji je jezik engleski, prije svega SAD-om i Kanadom, i sa zemljama koje imaju istu pravnu i političku tradiciju. Tek nakon njih dolazi Europa. Britanska ideja je anglosaksonska unija ili imperij koji bi trebao biti lider svijeta i Europe.
Promotri li se puls Britanaca, oko 50% ih ima imperijalne nagone, a 50% je sklonije EU. Europa treba Britaniju i Britanija treba Europu. Europa treba nastaviti ujedinjavanja, ali treba prilagoditi koncept novim geopolitičkim odnosima, uvažavajući današnje ekonomske okolnosti i razvoj tehnologije. Ključni faktor za proces ujedinjavanja EU u 21. stoljeću veće je uvažavanje specifičnosti, različitosti kultura i identiteta različitih naroda. Ni ljudi ni narodi nisu strojevi ni kalkulatori. Oni su osjetilna bića u čiji je DNK utkana povijest, bez čijeg uvažavanja i solidarnosti među državama nema uspješnog ujedinjavanja. Najbolji je dokaz za to Brexit.
UK nije željelo nametanje politike uvoza ilegalnih emigranata i ostale perverzije Briselske birokracije, nego slobodno trgovanje. Sada imaju sve što su željeli, trgovanje bez carina i nezavisnost u odlučivanju o svojoj zemlji!