Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Bili su odmetnici koji su preprodavali oružje i alkohol, a u potrazi za zlatom i srebrom nisu imali sreće

Geronima, legendarnog poglavicu Apača za kojeg su kružile priče da ga 'niti meci nisu mogli ozlijediti' umalo je uhvatio vojnik Anton Mazzanovich koji je na Divlji zapad stigao s otoka Hvara
01. kolovoza 2020. u 11:24 2 komentara 6466 prikaza
Divlji Zapad
Foto: Shutterstock
Pogledajte galeriju 1/3

Urlici pijanih rudara tih su sedamdesetih godina 19. stoljeća odjekivali Panamintom, u to vrijeme tek “niklom” gradiću smještenom na rubovima istoimenog planinskog lanca u blizini Doline smrti koja se proteže duž američke savezne države Nevade. Iako se cijeli Panamint 1872. godine sastojao tek od nekoliko desetaka drvenih kuća, situacija se drastično počela mijenjati nakon što se San Franciscom i ostalim većim gradovima smještenim duž obližnje Kalifornije proširio glas da su u Nevadi otkrivena velika nalazišta srebra. U tek nekoliko mjeseci taj je primitivni gradić postao mjesto koje je vrvjelo događajima, a s obzirom na to da je riječ o području, kako i ime kaže, na divljem američkom zapadu u kojem u to vrijeme zakon gotovo i nije postojao, pucnjava iz pištolja i revolveraški obračuni bili su svakodnevica među tamošnjim ljudima.

PBZ PROMO Predanost društveno odgovornom poslovanju i kontinuirana podrška unaprjeđenju razvoja zajednice u kojoj poslujemo u fokusu su PBZ grupe

Znao je to dobro i Dalmatinac Nikola Perasich, koji je stjecajem okolnosti postao junak jedne od priča iz američkog zapadnjačkog naslijeđa. Misao da napusti Los Angeles, u kojem je prije toga proveo nekoliko godina, te da se pridruži bujici ljudi koji su se u potrazi za srebrom željeli brzo obogatiti, Perasichu se dugo motala po glavi prije nego li se napokon u studenome 1873. godine i zaputio u Panamint. Kad je stigao u grad koji je u to vrijeme brojio oko sedam stotina stanovnika, ubrzo je uvidio da ondje postoji tek jedno mjesto na kojem čovjek može nešto pošteno pojesti, pa je s prijateljem i dalmatinskim sunarodnjakom Petrovichem odlučio otvoriti restoran.

Nije to bilo osobito uređeno mjesto, ali je poslužilo svojoj svrsi. S obzirom na to da mu je posao krenuo, Nikola je nekoliko mjeseci poslije otvorio i tržnicu povrćem, a upravo se oko preprodaje robe sukobio s mladim židovskim trgovcem Barkom Ashimom. Prema jednoj verziji priče, Ashim je Nikoli u jednom navratu dostavio puna kola napola trulog povrća te je zahtijevao da mu za njih plati 47 dolara. Nikola je odbio, a mladi Židov, očito razjaren, odlučio je obračunati se s njim iako je znao da u direktnom obračunu neće imati šanse protiv kršnog Dalmatinca. Stoga je unajmio ubojicu, Irca Toma Carrolla da Nikoli smjesti metak u tijelo. Irac nije dugo čekao, pa je tako 11. ožujka 1875. godine ušao ni više ni manje nego upravo u Perasichev restoran te je potom u Dalmatinca ispalio nekoliko hitaca.

Uređenje Knina za proslavu 25. godišnjice VRO Oluja Renata Rašović Kraljevski grad Knin poharale loše politike, a stanovnici su danas rijetko u fokusu javnosti

Jako su voljeli viski, žene i pjesmu

Iako je Nikola bio, kako su ga opisivali, težak i škrt čovjek, prije svega je bio pošten, a zbog izvrsne hrane koja se pripremala u restoranu i omiljen među žiteljima Panaminta. Kada su vidjeli drzak način na koji je ubijen, pomahnitala je rulja odlučila linčovati židovskog trgovca koji je bio naručitelj ubojstva, ali i on i ubojica pobjegli su prije nego što su se mještani stigli organizirati. Nikolina braća Elia i Peter krenuli su u potjeru za njima kako bi osvetili brata, što je u tadašnje vrijeme bio stari balkanski običaj, a nakon šestomjesečne potrage Ashima su pronašli u Carson Cityju.

Čim ih je spazio, uskočio je u poštansku kočiju koju je vozio njegov poznanik te je zatim krenula potjera koja se ubrzo s ulica grada preselila na njegove rubove, a u dramatičnoj završnici Ashim je još jednom uspio nehrabro uzmaknuti. Taj obračun u Carsonu idućih je tjedana bio najprepričavaniji događaj u gradu, a o njemu su pisale i sve tamošnje novine. Upravo zbog pucnjave koja je čak i za tadašnje pojmove bila toliko pretjerana da je nisu mogli ignorirati ni tamošnje vlasti, i braća i Ashim ubrzo su privedeni te zatim i dovedeni pred suca u gradu Independenceu. – Oslobađam Barka Ashima svake krivnje jer je njegova žrtva, pokojni Nikola Perasich, bio težak čovjek kojeg je Boot Hill (op. a., mjesno groblje) već dugo očekivalo – šokirao je tada presudom sudac. Slične su nepravde znali doživljavati i drugi hrvatski useljenici tog vremena koji su, prije svega, bili poznati kao ljudi koje nikakve planine, pustinje, daljine, prirodne ili ljudske opasnosti nisu mogle zaustaviti u potrazi za novim domom, novim životom i bogatstvom. Bili su na glasu kao neustrašivi, te su se odlučno hvatali u koštac s najopasnijim zadacima, protivnicima i pothvatima, a njihovi izvanredni uspjesi često bi iznenadili Amerikance, pa stoga nije ni čudo da su ih u Nevadi zvali “kostima i mišićima” te države.

Ulice Sarajeva povodom Dana nezavisnosti ukrašene zastavama BiH Jozo Pavković Brojke razotkrile lažni mit, stvaran od Daytona, o broju Hrvata u institucijama BiH

Hrvati, koje su neki nazivali Slavoncima, drugi Austrijancima, a treći Dalmatincima, iako su pratili tragove zlatnih i srebrnih groznica duž cijelog američkog zapada, pa čak i Kanade i Meksika, ipak su uvijek više novca uspjeli zaraditi prodajom hrane i pića nego kopanjem srebra i zlata. Njihovi saloni, kafići i restorani nalazili su se u gotovo svakom rudarskom gradiću na zapadu. Osim toga, bili su i dobri konjanici, ali su im glavni poroci bili, kao i većini američkih kauboja, viski, vino i žene, a naročito su voljeli pjesmu. Često su znali izazivati nevolje samo zabave radi, a nije rijetkost bila i da su sudjelovali u prepadima na diližanse sa zlatom. Mnogi su se tada na Divljem zapadu pitali kako to da su Hrvati tako vješti s oružjem, bilo vatrenim bilo hladnim, a odgovor se nametao sam od sebe – puškama, noževima i pištoljima naučili su se koristiti još kao mladići u planinama Hrvatske i Hercegovine boreći se s Turcima posljednjih četiri stotine godina. Ipak, dok su se mnogi divili njihovoj vještini, isto tako su im ponajviše zamjerali jednu stvar – to što su i viski i oružje uglavnom bez ikakva srama prodavali Indijancima, što je tada bio ilegalan i ne baš častan posao. S jednim od najpoznatijih Indijanaca uopće - Geronimom, legendarnim ratnim poglavicom plemena Apača koji je u povijesti ostao poznat kao posljednji poglavica koji se predao vojsci SAD-a, a koji je do tada bio toliki strah i trepet da je o njemu kružio mit da ga metci ne mogu ozlijediti, susreo se još jedan poznati Hrvat Divljeg zapada – Anton Mazzanovich. Njegov otac, po zanimanju glazbenik rođen na otoku Hvaru, 1868. zaputio se sa suprugom i trojicom sinova, među kojima je bio i Anton, u SAD. Iste godine stigli su u New York, a mladi Anton već se 1870., sa samo 11 godina, prijavio u orkestar američke pješadije, za što je dobio posebno priznanje. Svoju vojnu karijeru nastavio je idućih godina, a 1881. godine kao član konjice premješten je u San Francisco, gdje je sudjelovao u ratovanju s Apačima. Hrabro se borio u više sukoba s Indijancima, a upravo u jednom od njih, onom koji se odigrao 4. listopada 1881. godine, oči u oči našao se i s mitskim Geronimom.

Postoje razlike Hrvatima srpski jezik zvuči veselo i pomalo rustikalno, a evo kako oni čuju nas

Kako je to poslije opisao u svojim memoarima, u toj borbi bio je tek na nekoliko metara od legendarnog poglavice kojeg do tada nitko nije uspijevao uhvatiti ili ubiti kako bi se napokon završio sukob između bijelaca i Indijanaca na tom području. Tih nekoliko metara dijelilo ga je od toga da uhvati neuhvatljivog i da tako zauvijek ostane upisan u povijesti kao onaj tko je zaustavio Geronima. Ipak, zahvaljujući metku koji je prema Antonu ispalio jedan od Indijanaca, Geronimo je pobjegao i predao se tek pet godina kasnije. Kao što su novine tada izvještavale o Antonu, tako se kopanjem po nekim starim sačuvanim izdanjima iz tog doba može vidjeti i da su Hrvati često mogli naći na stranicama tadašnjih verzija crnih kronika.

PANDEMIJA KORONAVIRUSA Splićanka iz Dublina: 'Izgubila sam posao, Hrvati nemaju za rentu i samo se želim vratiti kući'

Biznis je biznis

San Francisco Daily Alta tako izvještava o pucnjavi koja se dogodila 4. svibnja 1851. u Hotelu De Ville u vlasništvu Antonia Milatovicha koji se banditima koji su ga pokušali opljačkati sam suprotstavio i uspio ih otjerati. Da nisu sve priče tako herojske, svjedoči i sukob između Dalmatinca Basilija Vlaovicha (29) i Slavonca Antonia Sassovicha (26). Dvojica su se posvađala oko djevojke, a kad su strasti dosegle vrhunac, Antonio je izvadio pištolj i na licu mjesta ubio Basilija, i to u punom lokalu. Izjava Bračanina Georgea Dujmovicha nakon što ga je šerif uhitio jer je prodavao viski Indijancima u svom lokalu, a koju su prenijele sve tamošnje novine, ubrzo je bila toliko raširena da je postala poštapalica u tom dijelu svijeta. U trenutku kad mu je šerif ušao u lokal, Dujmovich je upravo “vatrenom vodom” posluživao dvojicu Indijanaca, a na pitanje zašto to radi, odgovorio je: “Biznis je biznis”, pa je natočio i šerifu te mu rekao da Indijance poslužuje zbog istog razloga zbog kojeg svi rade svoj posao – da zaradi novac. Iz svega ovoga vidljivo je da su Hrvati bili prilično aktivni na Divljem zapadu, ali ipak zbog položaja i teških prilika u kojima su živjeli o njima uglavnom ne postoji prevelika dokumentacija. Najveći broj je umirao zaboravljen i nepoznat, tim više jer je, barem kada su odmetnici u pitanju, uglavnom bila riječ o ljudima bez naobrazbe koji su se preko oceana ponajprije uputili trbuhom za kruhom.

Bejrut
PRELIMINARNI REZULTATI ISTRAGE
Ekskluzivno otkrivamo što je uzrok eksplozije u Libanonu: Riječ je o ljudskoj pogreški
Pripazite se, s toplim vremenom stižu i ljetne prehlade!
  • Vučedolac:

    A šta su židovi radili?

  • Avatar pantagana
    pantagana:

    Ahahaaaa, ako ovako nastavite sa ovom mitomanijom joc ce srbi ispasti amateri sa svojim bajkama o nebeskom narodu.