Prije dvije godine, kad su uhićeni bivša ministrica europskih fondova Gabrijela Žalac i ravnatelj agencije za financiranje EU projekata Tomislav Petric, u jednom komentarskom uvodniku napisali smo da na ulazak Hrvatske u “EPPO zonu” treba gledati kao na podjednako važan razvoj kao i na ulazak u eurozonu i schengenski prostor. EPPO zona, naravno, ne postoji pod tim nazivom. Tog trena smo taj opis izmislili.
Ali EPPO je Ured europskih javnih tužitelja koji je počeo s radom prije dvije i pol godine i kojemu je uhićenje hrvatske ministrice i ravnatelja zaduženih za upravljanje fondovima EU bio tada, prije dvije godine, jedan od politički najznačajnijih predmeta. EPPO zonom jednostavno smo nazvali sve države članice Europske unije koje sudjeluju u radu EPPO-a od početka, od lipnja 2021., odnosno sve države koje su odlučile prenijeti dodatni dio ovlasti na EU i prepustiti nadnacionalnim tužiteljima da podižu optužnice pred nacionalnim sudovima u predmetima u kojima je kriminal počinjen na štetu europskog proračuna. U toj i takvoj EPPO zoni sudjeluju 22 države članice Unije. Pet ih ne sudjeluje. Danska i Irska zbog toga što njihov specifičan oblik punopravnog članstva u EU podrazumijeva davno ispregovarano veliko izuzeće od suradnje u području pravosuđa (takvo izuzeće drugi nemaju).
Što je jadni Plenković znao 2017. da će se već za pet godina, nekakav tamo tek svježe osnovani EPPO pretvoriti u ovakvog monstruma, da će čak i HDZ-ovce da mu hapsi. Kladim se da nije mislio.