Iako je prijeko potrebna nikad nije napravljena studija o mogućnostima
čak 120 hrvatskih dvoraca u funkciji turizma i drugih namjena. Poticaji
i prijedlozi postoje, ali zasada nema izgleda za takvu studiju jer je
nitko zasad nije spreman financirati. U proteklih pedeset godina
sudbinu hrvatskh dvoraca određivala su pitanja poput: Ima li neko
zgodno mjesto za farmu pilića ili poljoprivrednu zadrugu? Ima, kako
nema: Eto, baš ne znamo što bismo s praznim dvorcem...
Takva je pamet određivala namjenu biserima hrvatske arhitekture i
uzrokovala njihovu krajnju zapuštenost i propadanje. Posljednjih 25
godina, iz tame nemara i posvemašnje nezainteresiranosti društva i
države hrvatske dvorce izvlači arhitekt prof. dr. Mladen Obad Šćitaroci
s kojim smo se savjetovali pri izboru hrvatskih dvoraca s najvećim
gospodarskim potencijalom te razgovarali o jedinom dvorcu koji je
usklađen s europskim projektom “Villas”.
VL: “Dvorac Golubovec u Donjoj
Stubici” jedna je u nizu Vaših knjiga o dvorcima Hrvatskog zagorja. Po
čemu je zanimljiv Golubovec?
OBAD ŠĆITAROCI: Dvorac Golubovec jedan je od najvrjednijih hrvatskih
dvoraca i jedan od malobrojnih vraćenih nekadašnjem vlasniku – barunima
Steeb.
VL: Dugo se bavite dvorcima. Je li
ljubav za tu temu samo profesionalna ili uz nju ide dječačka strast
prema tajanstvenom i neotkrivenom?
OBAD ŠĆITAROCI: To nije samo profesija nego su zasigurno ugrađeni
strast, entuzijazam, plemićki korijeni obitelji Šćitaroci (plemićka
povelja kralja Leopolda iz 1662, u Hrvatskom saboru objavljeno 1663),
ali i pomoć i spašavanje hrvatskih dvoraca koji nisu zaslužili takvu
zlu sudbinu.
VL: Što Vam osim istraživačke misije
zaokuplja pozornost: neki lik ili legenda, tajna o bivšim vlasnicima
ili stanovnicima?
OBAD ŠĆITAROCI: Dvorce sam počeo istraživati početkom 1980-ih preko
perivoja, a loše stanje pojačavalo je moje zanimanje. Tragao sam za
nacrtima, crtežima, grafikama, fotografijama u Hrvatskoj, ali i u
Grazu, Beču, Budimpešti. Na početku istraživanja akademkinja dr. sc.
Anđela Horvat mi je rekla: “Tražite iglu u stogu sijena”. Jesam li je
našao? Valjda jesam poslije svega!
VL: Osim arhitekture što Vas je još
zanimalo?
OBAD ŠĆITAROCI: Ljudi, stalne mijene, radosti i tuge, slavlja i
banketi, dogradnje i prigradnje, gospodarska djelatnost. Hrvatski
dvorci uvijek su bili skromni, kao i većina njihovih vlasnika.
VL: Jeste li upoznali neke stanovnike
dvoraca?
OBAD ŠĆITAROCI: Upoznali smo brojne obitelji koje su do 1945. živjele u
hrvatskim dvorcima. U početku su bili sumnjičavi. Pomalo su u nama
prepoznali “dobre duhove” hrvatskih dvoraca. No najviše su nas
podržavale dvije osobe – barun JankoVranyczany-Dobrinović (iz
Bedekovčine) i barun Vuk Steeb (iz Golubovca). Oni su nas povezivali s
obiteljima razasutim širom svijeta. Dobivali smo stare obiteljske
albume, fotografije i obiteljska stabla iz Južnoafričke Republike,
Belgije, Austrije, Švicarske, Njemačke, Mađarske...
VL: Sigurno ima bijelih mrlja u tom
Vašem poslu?
OBAD ŠĆITAROCI: Još uvijek je puno toga ostalo neotkriveno jer je u
vjetrometini hrvatske zbilje i prošlosti puno toga nestalo – bačeno,
spaljeno, obezvrijeđeno. Tako je u godinama poslije Drugoga svjetskog
rata dio slika izbačen iz dvorca Golubovec na hrpu otpada. U smeću su
se našla ulja na platnu s portretima biskupa Maksimilijana Vrhovca i
njegovih roditelja. Slike je spasila donjostubička učiteljica, a danas
su u posjedu obitelji Steeb u Grazu.
IZGUBLJENO BLAGO Hrvatski dvorci imaju velik gospodarski potencijal, ali još čekaju obnovu
Arhitektonski biseri traže novu namjenu
