Argentinski predsjednik Mauricio Macri objavio je da će njegova vlada otvoriti razgovore s Međunarodnim monetarnim fondom kako bi zatražila 30 milijardi dolara pomoći kako bi se popravilo teško stanje u kojem se našlo gospodarstvo njegove zemlje. Macri je istaknuo kako je takav potez nužan da se izbjegnu situacije koje Argentinci pamte i previše dobro, prije 17 godina pali su u tešku krizu, pri čemu je izgledalo da su se iz nje trajno izvukli. Ispada da ipak nisu. Štoviše, taj period osim po krizi pamte i po strogosti mjera MMF-a. Pa su se tako već nekoliko sati nakon što je vijest objavljena prosvjednici okupili ispred zgrade argentinskog Kongresa negodujući protiv nove suradnje s međunarodnom novčarskom organizacijom. U svemu je pomalo misteriozno zašto uopće Argentina nanovo traži MMF-ovu pomoć.
Prosvjednike je vjerojatno dodatno razljutila činjenica kako je upravo Macri svojim mjerama, nakon što je postao predsjednikom Argentine u studenom 2015. godine otvorio Argentinu stranim investicijama. Uspio je već rane 2016. godine ispregovarati nagodbu za tužbe koje su podignula četiri američka hedge fonda, NML, Aurelius Capital Management, Davidson Kempner Capital Management te Bracebridge Capital, što je Argentinu stajalo šest i pol milijardi dolara. Iako Macrijeva koalicija Cambiemos nije imala većinu ni u jednoj kući Kongresa ipak je zakon o plaćanju nagodbe prihvaćen. Moralo se to dogoditi kako bi Macri ponovno vratio povjerenje u ekonomiju svoje zemlje, vratio je u međunarodna tržišta kapitala.
Godine vraćanja dugova
Posljednju krizu izazvao je pad pesa koji je izgubio četvrtinu svoje vrijednosti u protekloj godini zbog gubitka povjerenja investitora u argentinsku valutu. Prošlog je tjedna peso pao na najnižu razinu u povijesti. Jedan dolar vrijedio je 23,5 pesa, istodobno prošle godine za dolar ste dobivali tek 15,5 pesa. Inflacija je narasla na 25 posto, najviše u Latinskoj Americi osim, dakako, Venezuele.
Macrijeva vlada nije uspjela održati tečaj i staviti inflaciju pod kontrolu iako je kamatne stope povećavala tri puta samo ove godine. I sada se argentinski predsjednik odlučio obratiti MMF-u kojega u Argentini ne vole još od 90-ih. Međunarodna je monetarna organizacija u Argentinu donijela prijeko potreban novac za oživljavanje ekonomije, ali i vezala tečaj pesa za dolar što je otežalo vraćanje dugova. MMF je daljnju podršku uvjetovao teškim mjerama štednje a onda naprosto – napustio zemlju. Argentina je ubrzo nakupila 135 milijardi dolara dugova, tečaj se pesa strovalio, a milijuni su Argentinaca iz srednje klase izgubili radna mjesta. Pet je godina trebalo prijašnjem predsjedniku Nestoru Kirchneru da vrati dugove nakon čega se zavjetovao da posuđivanja više nema. Macri je nažalost postupio prilično lakomisleno.
Predsjednik koji voli tehnologiju i kriptovalute došao je na vlast propagirajući kako će od Argentine napraviti normalnu zemlju. Odustao je od protekcionističke politike svojih prethodnika i polako otvarao gospodarstvo njegove zemlje stranim investitorima. Jedno je vrijeme sve funkcioniralo, činilo se kako ima povjerenje ulagača, novac je pristizao, velike svote u kratko vrijeme, godinu i pol dana argentinska je ekonomija imala rast od tri posto. Kako je zaključio Time, Macrijeve reforme nisu išle dovoljno brzo, rast kamata u Americi natjerao je ulagače da odbace rizičniju imovinu drugdje. Dakle i argentinske obveznice. Prof. dr. sc. Josip Tica, redoviti je profesor na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj, vezano uz to situaciju će podsjetiti kako se radi o zemlji koja je ne toliko davno bila gospodarskom velesilom, ne samo svoje regije i kontinenta već i u svijetu.
– Ako pogledamo početak prošlog stoljeća vidjet ćemo da je tada Argentina bila jedna od zemalja s najvećim životnim standardom u svijetu. Vrlo je zanimljivo usporediti je s Australijom koja je tada bila na istom nivou, pa pogledati gdje su dvije zemlje danas. Australija je, dakako, jedna od gospodarski najstabilnijih i najsnažnijih zemalja, dok je Argentina tu gdje jest, na prilično niskoj razini gospodarskog razvoja, s vrlo čestim dužničkim i bankarskim krizama, devalvacijama valute i visokom inflacijom – kaže prof. Tica.
Početkom stoljeća bili su jedan od najvećih proizvođača mesa u svijetu, zemlja koja je jako puno obećavala, privlačila migrante, ali danas stoljeće nakon, vrlo često je zemlja slučaj. Očigledno je kako i nakon posljednjeg gospodarskog sloma s početka stoljeća i početnih uspjeha tadašnjih reformi, nisu uspjeli pronaći održivi model rasta i razvoja u gospodarstvu. U korijenu argentinskih problema prema mišljenju brojnih ekonomista leži nepostojanje društvenog konsenzusa, visoka razina korupcije u gospodarstvu te tradicionalni populizam nosioca ekonomske politike koji konstantno uzrokuje neodržive fiskalne i monetarne probleme, te nikako ne uspijevaju otvoriti održive razvojne perspektive, kaže prof. dr. sc. Josip Tica. Reforme su u Argentini praktično stalna pojava, i to očito nije najbolja stvar za tu veliku i prirodnim bogatstvima bogatu zemlju.
Opći neredi
Bili su doista jedan od najvećih proizvođača mesa u svijetu, i danas su poznati po, primjerice, govedini, čini se kako bi već samo to bilo dovoljno da Argentina solidno živi. Ipak, gotovo sa svakim predsjednikom, dolaze neki novi gospodarski smjerovi koje oni, međutim, nikada ne dovedu do kraja ili ih sljedeći predsjednik mijenja. Dakle, u pravilu Argentinci te reforme ne provode do kraja pa se periodično vraćaju na početak. Doista, literature o argentinskoj propasti ima valjda na desetke kilograma. Njome su se bavili najugledniji svjetski ekonomisti poput, primjerice, Simona Kuznetsa koji je rekao kako u svijetu ima četiri vrste zemalja – razvijene, nerazvijene, Japan i Argentina. Pri tome prva dva pojma ne treba objašnjavati, dok Japanu treba dodati – nitko ne zna zašto se razvija, a Argentini – nitko ne zna zašto to ne može.
The Economist je objavio doista fascinantne brojke i podatke. Primjerice, u 43 godine sve do 1914. Argentina je imala godišnji rast od šest posto, najbrži do tada zabilježen u svijetu. Bila je to zemlja magnet za europske emigrante koji su hrpimice dolazili tražiti kruha u plodnim pampama gdje su usjevi i stoka pogonili snažan argentinski rast. U 1914. polovica stanovništva Buenos Airesa nije bila rođena u Argentini. Zemlja se ubrajala među deset najbogatijih u svijetu, iza Australije, Velike Britanije i Sjedinjenih Država, no ispred Francuske, Njemačke i Italije. Prihod po stanovniku bio je 92 posto prosjeka 16 najvećih svjetskih ekonomija. S argentinske točke gledišta, na susjede se gledalo svisoka, tek se četvrtina brazilskog stanovništva mogla mjeriti s argentinskim standardom. Ali, to je bio i vrhunac. Iako je Argentina imala perioda snažnog rasta u prošlom stoljeću, podsjeća The Economist, a njezino je stanovništvo još boljega standarda nego većina Južnoamerikanaca, status Argentine kao jedne od najpotentnijih svjetskih ekonomija daleko je sjećanje.
Sada je prihod po stanovniku tek 43 posto prosjeka onih istih 16 najvećih svjetskih ekonomija (podaci su iz 2014., no ne vjerujemo da se tu puno toga promijenilo), ali Argentina sada zaostaje za Čileom i Urugvajem. Pa se i ugledni globalni ekonomski magazin dotiče tamošnje politike. Prilično je šokantan podatak o broju poslijeratnih vojnih pučeva u toj zemlji. Prvi se dogodio 1930. pa onda 1943. pa 1955. pa 1962. pa 1966. i naposljetku 1976. godine. Od 1930. do 1983. predsjednici su se izmjenjivali ritmom od, u prosjeku dvije godine, a ministri gospodarstva u prosjeku svake godine. Ima onih koji smatraju da je vojna hunta i sukob s Velikom Britanijom oko Falklandskih otoka koristila kako bi odvratila pozornost od ekonomskih problema s kojima se nikada nije znala obračunati. Tek je 1983. godine vlast preuzeo jedan političar, nakon čak 60 godina. Nije to, međutim, značilo da će se nešto i popraviti. Pod predsjednikom Raulom Alfonsinom tek je 30.000 od 30 milijuna Argentinaca plaćalo nekakav porez, plaće administracije rasle su, a državni prihodi padali. U 1989. godini inflacija je dosegnula nevjerojatnih pet tisuća posto, Reuters piše kako je inflacija rasla toliko brzo da su u supermarketima odustali od isticanja novih cijena, nego su ih radije priopćavali preko javnog razglasa, drugačije nisu stizali. Nakon što su počeli neredi i pljačke trgovina, Raul Alfonsin odlučio je sići s vlasti pet mjeseci prije kraja svojeg mandata. Na vlast dolazi političar koji je stanovitu popularnost imao i u Hrvatskoj, Carlos Menem.
Nije Menemu krenulo loše, također je počeo s korjenitim reformama, nastojao privući strane ulagače, smanjivao carine, privatizirao javna poduzeća gubitaše. Inflacija je pala na jednoznamenkastu vrijednost, Argentina je postala uzor slobodnog tržišta i pomoći Međunarodnog monetarnog fonda. Ipak, ponovno je došla u probleme. Kada je Menem završavao svoj drugi mandat, 1999., zemlja je ponovo utonula u korupciju plašeći tako strane ulagače. Financijska kriza koja je pogodila istočnu Aziju i Rusiju prelila se i u Argentinu tako da su ulagači povukli svoj novac, zemlja se i taj put smatrala za rizičnu. Vezanje pesa za dolar urodilo je nemogućnošću tiskanja novca pa je jedino rješenje bila posudba.
Nezaposlenost je narasla na više od 20 posto, a pojavili su se i izvještaji o gladi i pothranjenosti u nekim dijelovima zemlje. Nevjerojatno za zemlju čiji su najveći prihodi potjecali upravo od proizvodnje hrane. Nakon općih nereda morao je dati ostavku i Menemov nasljednik Fernando de la Rua. U samo dva tjedna Argentina je promijenila čak pet predsjednika. Dogodio se pri tome i jedan povijesni obrat, tisuće se mladih Argentinaca vratilo u europske domovine svojih predaka. Ekonomija se smanjila za petinu bilježeći pri tome najveći vanjski dug u povijesti, više od stotinu milijardi dolara. Nisu potpuno propali zahvaljujući izvozu soje i druge robe, udovoljavajući velikom interesu Kine.
Dug američkim fondovima
Čak su bilježili i rast ravan onome koji su imali 40-ih godina prošlog stoljeća iako su ostali izolirani od međunarodnih tokova kapitala. Predsjednik Nestor Kirchner nastavio je s politikom koju je postavio ministar gospodarstva Roberto Lavagna, ali napravio i nešto do tada nezamislivo – objavio MMF-u da ne može više vraćati novac.
Zbog toga su najprije zatvorene banke, državne su obveznice izgubile polovicu vrijednosti, na bankomatima se nije moglo uzeti više od 300 pesa. Upalilo je i Argentina se uzdigla, a Kirchner počeo sa zatvaranjem ekonomije i novim podržavljenjem ključnih kompanija. No, ta intervencionistička politika, koja je još ojačala u doba predsjednice Cristine Fernandez de Kirchner, supruge prethodnika Nestora, čija je glavna osobina bila velika državna potrošnja, gurnula je, kako smo naveli na početku teksta, vladu Mauricija Macrija da ponovno potraži pomoć međunarodnih institucija, dakle MMF-a. Iako je Macri 2016. uspio zatvoriti i ostatak starog duga američkim hedge fondovima.
– Kako zemlje ne bankrotiraju zbog rasta javnog duga ili rasta proračunskog deficita, već zbog rashoda na kamate na javni dug u proračunu. Argentinski slučaj iz 2001. je upravo klasičan primjer navedene situacije jer su kamate na javni dug dosegle 47% ukupnih prihoda proračuna. Očigledno je iz ove nove vijesti da nisu uspjeli riješiti fundamentalne probleme svojeg gospodarstva i da ponovno imaju slične ekonomske probleme – kaže dr. prof. Josip Tica.
Eto, Argentina ima poprilično slične ekonomiste kao i mi ovdje i puno vole populizam u političkom životu. Lijepo se vidi do čega to dovodi. Kod nas bi najbliže tome bio Lovrinović, ovo je posljedica politike kakvu bi vodio Lovrinović... Ovo je puno blaže od politike Živog zida koja bi nas vrlo brzo dovela u situaciju kao u Venezueli... Ne treba puno filozofirati, poteze koje neki zagovaraju, vidimo da su u nekim zemljama već napravljeni i vidimo posljedice. Sve je vrlo jednostavno... Zašto nitko ne želi pisati o Irskoj i potezima političara tamo? Kako je jednostavnim potezima zemlja koja je bila među najsiromašnijim (zapadnim) zemljama u Europi u relativno kratkom vremenu postala poželjna destinacija za visokoobrazovane kadrove... Možda svima smeta kako je za tako nešto trebalo otpustiti desetke tisuće ljudi na državnim jaslama, da je to bio preduvjet za manje poreze i visoki rast BDP-a, najveći u EU. Imali su 1990. godine 3,5 mil. stanovnika sada su blizu 5 mil... Ima i drugih zemalja koje su napravile isto, npr. Novi Zeland, sa sličnim rezultatima... Znači siguran put postoji, samo nitko iz politike ne želi krenuti tim putem...