U Europi se posljednjih godina odvija vidljiva i nevidljiva konfrontacija između zemalja nove demokracije koje su nekad pripadale komunističkome bloku i etabliranih država koje su čuvale demokratske standarde i vodile proces europskoga ujedinjenja.
Dogodilo se, možda ne posve neočekivano, s obzirom na povijesno iskustvo i mentalno i političko nasljeđe, da se unutar iste zajednice formiraju nove granice po crti kojom je nekada išla željezna zavjesa: više to nije gruba podjela između svijeta slobode i svijeta neslobode, budući da je padom komunističkoga poretka i porazom komunističke ideologije otvoren posvuda prostor za demokratski i pluralni politički život. Ipak, formiraju se, ili su već formirana, dva svjetonazorska bloka, jedan izrazito konzervativan, s centrima u Varšavi i Budimpešti, i drugi moderniji, do sada vezan najviše uz Berlin, a uskoro vjerojatno i uz Pariz, ako Emmanuel Macron uspije obnoviti nekadašnju francusku moć u Europi. Između dva pola europske politike, suštinske se razlike očituju i na političkome planu između zapadnoga dijela koji bi – oslobođen dosadašnjeg negativnog britanskog utjecaja – htio više Europe, i srednjega i istočnoga dijela, kojemu je dosta nemoćne Europe, pa traži više prostora za nacionalne države. Federaliste ili konfederaliste na zapadu od suverenista na istoku dijeli i različita politička strategija prema Putinovoj Rusiji i prema Trumpovoj Americi: strah od hegemonizma Moskve i nada u populizam Washingtona formiraju službenu politiku u „novoj Europi“ koja se sve otvorenije pojavljuje kao protuteža ili antipod „staroj Europi“.
Na ruševinama komunizma
U takvoj konfiguraciji, potkraj tjedna održava se u Varšavi sastanak državnika dvanaest zemalja srednje i (jugo)istočne Europe, kojem je Hrvatska, s naglašenom osobnom ulogom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, uz zemlju-domaćina i njezina predsjednika Andrzeja Dudu, glavni pokrovitelj i zagovornik. Manja i nerazvijenija polovica Europe, bez ili mimo moćnije polovice! Da stvar bude (ne)jasnija, glavni gost dolazi s druge strane Atlantika, u liku državnika koji je rušenje Europske unije proglasio za jednu od svojih velikih misija. Nakon Brexita na zapadnome kraju, američki bi predsjednik težište centrifugalnih sila prebacio prema istoku, podilazeći poljskome strahu od obnovljenog ruskog imperijalizma, ali i nepovjerenju u (veliko)njemačku politiku, i Orbanovoj liderskoj ambiciji da na Starom kontinentu proširi prostor ultrakonzervativne politike. Od dva Donalda, jedan (Trump) dolazi kao heroj, iako ne skriva averziju prema Europi i njezinu ujedinjenju, a drugi (Tusk) postao je persona non grata u vlastitoj zemlji, braneći europsko jedinstvo na tradicijama pravne države, pluralne politike, otvorenog društva, samostalnoga sudstva, neovisnih medija.
Gdje je mjesto Hrvatskoj: uz Varšavu ili uz Bruxelles (i vodeće zapadne države) – prerano je govoriti. Nastavi li se sadašnja konfrontacija, nije isključeno da će se postaviti takvo pitanje, ne samo Hrvatskoj. Nije dvojbeno da Hrvatska ide za svojim ekonomskim interesima; idu i druge, jače i bogatije zemlje; zašto bi Hrvatska bila veći papa od pape. Ako će kroz Inicijativu Tri mora moći ostvariti neke od svojih strateških interesa, prometnih i energetskih prije svega, tko može priječiti hrvatske vlasti da u tome cilju surađuju s drugim europskim državama iste gospodarske ili geopolitičke zone? Hrvatski je problem više u tome što kasni, pa sada skuplja ostatke na europskome tržištu, budući da je propuštala vlakove pune novca kojima su dolazili strani investitori, i to u područjima s kojima se najčešće licitira i najviše kasni. Južna Koreja umorila se od silnoga udvaranja da dobije koncesiju na riječku luku (i sve što uz nju ide, uključivo i gradnju pruge prema srednjoj Europi), Kina je izabrala Solun, i odatle pruža željeznički krak prema Beogradu i Budimpešti.
Bolje je ikad nego nikad, ako će s Tri mora dolaziti nove investicijske ponude, usklađeni projekti i svježa graditeljska energija. Poljska je veliki partner, zemlja bliska Hrvatskoj: gospodarske perspektive nisu zanemarive. Srednja Europa može oslobađati od klaustrofobije bivše Jugoslavije. No, što je s ostalim dimenzijama poljsko-hrvatske inicijative? S organiziranjem i promicanjem konzervativne politike na ruševinama nekadašnjeg komunističkog poretka? Uvođenjem Trumpove Amerike u nove europske podjele? Nastavak, vjerojatno, slijedi.
Nisu sporne američke povijesne zasluge za Europu i njezinu slobodu. Francuski predsjednik Macron pozvao je Donalda Trumpa da 14. srpnja zajednički prate vojni defile na Champs-Élyséesu, gdje će stupati i američki vojnici, uz stotu obljetnicu ulaska SAD-a u Prvi svjetski rat. Sadašnjost je manje idilična u američko-francuskim i američko-njemačkim odnosima, što Angela Merkel izražava na jedan način – da se Europa ne može više oslanjati na „vanjske saveznike“ i da mora „stvari uzeti u svoje ruke“, a Emmanuel Macron na drugi kad govori da njegova vlada „neće dopustiti da američki neokonzervativizam ulazi u Europu“! Ni Njemačka ni Francuska ne žele ostavljati američkom predsjedniku slobodan prostor da ruši Europu, niti pristajati na Putinov svršeni čin na Krimu kao model svih drugih velikoruskih prijetnji: nisu spremne ukinuti sankcije Rusiji, ali žele dijalog s tom zemljom, da se Rusija ne bi ponašala neodgovornije u međunarodnoj politici, pogotovo u Ukrajini i Siriji. S Brexitom i Trumpom na jednoj strani, a s Macronom i, vjerojatno, novim mandatom A. Merkel na drugoj strani, stvara se novi odnos političkih snaga, i na svjetskom, a pogotovo europskom planu. Koliko je Hrvatska spremna valorizirati nove strateške činjenice?
Napetosti vidljive okom
Nije kancelarka Merkel dala Hrvatskoj po prstima oko arbitraže sa Slovenijom zato što njezina predsjednica ide na hodočašće Donaldu Trumpu; u perspektivi zaoštravanja europsko-američkih odnosa, za što je Europa u najmanju ruku manje odgovorna, i takvi se detalji mogu brojiti i zbrajati. Napetosti su toliko narasle da se mogu vidjeti i običnim okom, bez posebne političke dioptrije. I francuski predsjednik Macron, s otvorenom ambicijom da s Angelom Merkel obnovi pokretačku osovinu Pariz – Berlin, s prijekorom se izražava o držanju dijela srednjoeuropskih država – da „okreću leđa Europi“, da prema njoj imaju „cinični odnos“, da troše kredite EU, a ne poštuju njezine vrijednosti! Potencijalno jakog novog državnika Viktor Orbán posprdno naziva „new boy“, a Beata Szydło optužuje Macrona za „antipatiju prema zemljama srednje Europe“.
Ne čini se da je najsretnije juriti bez kočnica u takvu gužvu.
Gadljivost je sve veća prema Njemačkoj a naročito prema Francuskoj kojoj je vlastita taština o veličini pomutila razum. Njih dvije bi da zadrže kolonije a sve pod plitkom idejom EU zajedništva. Srećom mnoge su zemlje progledalie i žele bolje od toga (za nadati se i Hrvatska). Od Njemačke dolazi nam samo iskorištavanje i ucjene. Ova inicijativa ne može biti gora već samo bolja. Njemačka i Francuska su sile na zalazu i ne treba se priklanjati gubitnicima već pobjednicima i Americi.