Sukob premijera i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića sa Slavkom Linićem jest gadan. No to kako se ponašaju advokati jedne i druge sukobljene strane naprosto je degutantno. Ne zna se je li mučnije slušati ministra Željka Jovanovića koji zastupa premijera s takvom žestinom s kakvom ga valjda ni rođena majka ne bi branila ili pak Zlatka Komadinu kojemu je, kao, Linićevo dobro na pameti, a u biti koristi Linića da se malo ogrije pod svjetlima reflektora.
A zapravo i jedan i drugi glavinjaju i u konačnici neizmjerno štete SDP-u. Zbog vlastitih egoističnih ciljeva blamiraju sebe, Vladu i najviše stranku kojoj pripadaju. Jovanović, koji samo što ne pozove na Linićev linč, to čini zato što je svjestan da u više od dvije godine, koliko je ministar znanosti, obrazovanja i sporta, nije učinio baš ništa. Jedino što Jovanović ostavlja iza sebe jest zbrka i sukobi sa svima i oko svega. Zato se preko svake mjere i granice dobrog ukusa obračunava s Linićem i kolegama u riječkom SDP-u ne bi li se omilio šefu Milanoviću i tako spriječio da ga smijeni zbog nerada i nesposobnosti.
No, dok su Jovanovićevi pokliči poput onog nakon odluke da se Linića izbaci iz SDP-a “kako ni jedan interes, ni jedna ambicija SDP-ovaca na može biti na štetu stranke” vrlo prozirni i jasni, Komadina vjerojatno ni sam sebe više ne može slijediti i razumjeti.
Zadnji mu je biser da će se kandidirati za predsjednika SDP-a. Hoće biti šef, ali je odmah ispalio da ga ne zanima funkcija u izvršnoj vlasti. Komadina, nadalje, kaže da ne bi htio doći na čelo SDP-a sada kada bi to značilo stvarnu konfrontaciju s Milanovićem i preuzimanje odgovornosti za budućnost Vlade te eventualne prijevremene izbore i raspad stranke.
Takve rizike i stresove primorsko-goranski župan ne bi si natovario na vrat, nego je zapišao teritorij za kandidaturu na idućim redovnim izborima. I da ne bi bilo zabune – hoće stranku, ali ne i izvršnu vlast. Probao je Komadina što to znači i ne bi ponovio.
A na njegovu epizodu u izvršnoj vlasti doista valja podsjetiti. Milanović ga je postavio za ministra pomorstva, prometa i infrastrukture i pritom si priuštio prvu aferu. Udovoljavajući Komadininoj želji da bude ministar, a da ne bi isprovocirao nove izbore za primorsko-goranskog župana, Milanović je isforsirao da se na brzinu promijene propisi, što je za posljedicu imalo da se Kukuriku koaliciji mjesecima pod nos stavljao “lex Komadina”. Nakon što je zasjeo u ministarsku fotelju, Komadina je shvatio da ona nije tako udobna i komotna kako mu je to izgledalo iz Rijeke. U svega stotinjak dana, koliko je izdržao u Vladi, Komadina je uspio ući u klinč s premijerom oko gradnje autoceste Rijeka – Žuta Lokva i u startu prestrašiti zaposlenike Hrvatskih željeznica s najavom da će njih 5000 završiti na cesti. Prije negoli je otišao iz Vlade, pravdajući svoje povlačenje bolešću i ozbiljnim liječničkim savjetima, Komadina se proslavio i izborom prvih suradnika. Naime, za pomoćnika si je doveo Vladimira Ferdeljija koji je izletio brže nego što je ušao u Vladu jer je politički tim kojemu je pristupio javno kritizirao rekavši da Vlada nema hrabrosti za reformu državne uprave i da se poigrava s porezom na imovinu.
Iako je formalno otišao zbog bolesti, Komadina nije dugo izdržao pa je u javnost puštao informacije da je ipak posrijedi bio sukob s premijerom.
Od tada pa do sada Komadina se nikako ne može pomiriti s tim da se vratio na poziciju župana. Svojedobno, kada je predsjednik Sabora Boris Šprem završio u bolnici s vrlo lošom prognozom, u medije je procurila informacija da bi Komadina želio biti predsjednik Sabora. Sada je drugačije. Milanović, na čije bi mjesto Komadina zasjeo, “fit je i može u zubima nositi triput težeg protivnika” pa je ovaj put javno iskazao ambiciju. Što reći? SDP-ovci ga najbolje znaju, ako ga budu birali, izabrat će ga sebi.
>> Šegon o objavi DORH-a: Potvrdilo se ono što je govorio Linić
Država je u ozbiljnim problemima, sa svakim danom njihove vladavine sve više i više!!!