Nakon vijesti da je Srbija nedavno usvojila novi Zakon o kulturnom nasljeđu kojim dubrovačku književnost proglašava jednako "srpskom i hrvatskom kulturom", reagirao je i akademik Ranko Matasović, profesor na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta govoreći da bi, istom logikom, Hrvatska trebala donijeti "Zakon o sportskom nasljeđu" kojim bi se dokazalo da je Novak Đoković i hrvatski tenisač.
O cijeloj se situaciji oglasio Facebook statusom kojeg prenosimo u cijelosti:
"U povodu donošenja srpskoga "Zakona o kulturnom nasleđu" kojim se tvrdi da su dubrovački pisci objavljeni do 1867. i srpski, mogu samo reći ovo: krajnje je vrijeme da Hrvatska donese "Zakon o sportskom nasljeđu" kojim bi se dokazalo da je Novak Đoković i hrvatski tenisač. Jer: Novak je staro hrvatsko ime (usporedi hrvatskoglagoljski "Misal kneza Novaka"), Đokovićevi djed i baka su iz Vinkovaca, a za pripadnost sportaša nekom narodu nije važno samo kako se on osjeća, nego i tko mu je trener. Đokoviću je trener Hrvat Ivanišević, ergo.... Na koncu, hrvatski "Zakon o sportskom nasljeđu" odnosio bi se samo na sportaše rođene u bivšoj državi do 1991., prije no što su Hrvatska i Srbija postale neovisne. Đoković je rođen 1987.
I da, slijedeći istu logiku kao i srpski zakonodavci ("U doba prije nastanka suvremenih nacionalnih država nema smisla govoriti o nacionalnoj pripadnosti pisaca, svi mogu biti svačiji...") moglo bi se tvrditi da je Dante i hrvatski pisac: u njegovo doba čitavo područje na kojem je on živio (tzv. "Italija") bilo je pod istom crkvenom jurisdikcijom (papinom) kao i današnja Hrvatska, a dijelovi obiju zemalja bili su pod istom svjetovnom jurisdikcijom (mletačkoga dužda, jedno vrijeme i Karla Roberta Anžuvinca); Dante je pisao na jednom romanskom idiomu (toskanskom; u njegovo doba nije postojao standardni talijanski jezik), a mnogi su se srodni romanski idiomi govorili i u Hrvatskoj (raguzejski, veljotski, jadertinski, staromletački), ergo... Dante je i hrvatski pisac.
Sve dok nismo spremni takvu logiku dosljedno provoditi u svim slučajevima, bolje se držati zdravog razuma: Dante je talijanski, ne i hrvatski pisac; dubrovački pisci su hrvatski, ne i srpski. A Đoković je samo srpski tenisač (i antivakser)."
Podsjetimo, u novom srpskom Zakonu o kulturnom nasljeđu, koji je Skupština Srbije usvojila krajem prosinca lani, stoji da u staru bibliotečnu građu Srbije ulaze "izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi zaključno sa 1867.". To bi značilo da srpskom književnom nasljeđu pripadaju i Marin Držić, najveće ime hrvatske renesansne književnosti, kao i Ivan Gundulić, najznačajniji hrvatski barokni pisac.
Pokušaji svojatanja dubrovačkih književnika u Srbiji traju već neko vrijeme, a još 2015. objavljena je "Istorija dubrovačke književnosti" profesorice Zlate Bojović u kojoj stoji da dubrovačka književnost pripada Srbima i Hrvatima. Matica srpska je 2014. u okviru biblioteke "Deset stoljeća srpske književnosti" objavila knjigu hrvatskog pisca Ivana Gundulića u kojoj su "Osman" i "Suze sina razmetnoga", a najavljeno je da će u istoj ediciji srpske književnosti biti objavljeni drugi dubrovački pisci poput Marina Držića, Ive Vojnovića i Ruđera Boškovića.
Kad nemas vlastitu kulturu onda uzimas od drugih i proglasavas svojim. Nista novo kod susjeda.