Stalno nešto sitno, ali u principu ništa bitno – odgovara Ratko Štritof (44) na upit što ima novoga u Mladosti, kojim smo i započeli razgovor za Max.
– Naravno da mi je iznimna čast obnašati dužnost prvog trenera Mladosti, kluba u kojemu sam ponikao i proveo najveći dio najprije igračke, a sada i trenerske karijere – ističe.
Jedan je od najtrofejnijih igrača Mladosti s kojom je osvojio tri Kupa prvaka (i još jedan s Posillipom), Kup kupova (1999.), Kup Lena (2001.), Superkup (1996.)..., ukupno 25 trofeja u 16 sezona. U reprezentaciji se okitio s tri srebra – olimpijskim i dvama europskim. Ukratko, bio je fantastičan branič pokraj kojega se malo koji sidraš naigrao. Nagutao vode, to da, ali došao do pozicije za gol, malo teže.
– Svaki od tih trofeja ima svoju težinu, ne bih izdvajao niti jedan. Jedna lijepa mladost provedena u Mladosti, rekao bih.
Je li vam teško motivirati igrače s obzirom na to da je klub u blokadi pa oni ne primaju plaće i stipendije?
– Moram istaknuti da igrači odrađuju sve što je potrebno maksimalno korektno i iznimno kvalitetno, trse se... To su sve mladi igrači – petorica od njih svjetski su juniorski prvaci iz Podgorice – i njima je najbitnije učiti, napredovati, razvijati svoje potencijale. Naravno, i taj ekonomski aspekt je bitan, klub treba i financijski pratiti sve to i ja sam uvjeren da će tako i biti.
Vićan kao produžena ruka
Jeste li razgovarali s predsjednikom Slavkom Kojićem, je li vam najavio stabilizaciju?
– Razgovarali smo uoči sezone i on je obećao da će se to riješiti. Vjerujem da će tako biti, optimist sam i mislim da Mladost zaslužuje zdrave temelje. Ove godine imamo doista mladu momčad i mislim da je to pozitivno za budućnost Mladosti. Pomalo i silom prilika bili smo prisiljeni osloniti se na svoj podmladak, a to je rudnik iz kojega se doista svašta može iskopati. Lani je Mladost osvojila Trofej Tonija Nardellija kao klub s najviše uspjeha u konkurenciji mlađih naraštaja. U svim smo kategorijama bili u finalima, osim kod mlađih nada. Vidi se kvalitetan rad i dobra perspektiva.
Dovođenjem sidraša Brlečića i vratara Vićana dobili ste solidno posloženu momčad, spoj je to mladosti i iskustva. Može li ova Mladost trofejnu vitrinu na Savi obogatiti još nekim naslovom već ove godine?
– Da, sad imamo dva sidraša, braniče, desnu i lijevu stranu. Što se Vićana tiče, bio je moj prvi izbor za mog pomoćnika, ali smo se u klubu dogovorili da Frano još jednu sezonu odradi i kao igrač, više kao mentor Marceliću, našem prvom vrataru na kojega dugoročno računamo. Za Marcelu je to jako dobro jer će imati izvrsnog učitelja, koji je kvalitetan i kao osoba i kao igrač–vratar. Istodobno, Frano će biti moja produžena ruka...
Znači, na Vićana se dugoročno računa?
– Da. A što se naših očekivanja tiče... I meni samome su mogućnosti ove momčadi velika nepoznanica. I sam sam znatiželjan da to doznam. No, vidim da imamo motiviranu momčad punu mladih igrača koja ima glavu i rep. Želim iz nje izvući maksimum, želim da raste iz utakmice u utakmicu, da bude gladna pobjeda i da napredak bude vidljiv. Želim na te mlade igrače prenijeti svoje iskustvo, naučiti ih nekim stvarima koji će im pomoći da pobjeđuju.
Iza vas je osam godina trenerskog rada, dobrim dijelom u Italiji, opišite nam malo sebe kao trenera?
– Igračku sam karijeru završio u Pescari koja je tada bila u B ligi, a ondje sam počeo i trenersku. Bilo mi je zanimljivo vidjeti kako funkcioniraju i ti “loši” klubovi. Vodio sam naraštaj do 15 godina i prvu momčad. Ušli smo u A2 ligu no tamo nismo bili nešto posebno uspješni jer smo imali nešto lošije igrače. Nakon toga sam se, 2013. vratio u Zagreb, radio s mlađim naraštajima Mladosti, vodio našu drugoligašku momčad i vodio hrvatsku vrstu do 15 godina. Kako je Vjeko Kobešćak bio trener prve momčadi iskoristio sam priliku i u dogovoru s klubom preuzeo vođenje prvoligaškog Coma (u blizini Milana). Cilj nam je bio ostati u ligi i to smo i ostvarili. No, odlučio sam se vratiti u Zagreb. Supruga je ostala trudna, a morala je voditi i posao, pa sam joj morao pomoći.
Sad imate osmomjesečnu Gretu...
– I 17-godišnjeg sina Luku iz prvog braka. Baš sam ispunjen. Velika je razlika među njima: Luka je već u pubertetu, Greta je beba, ali sve je to život.
Martina pjeva meni na uho
Vaša supruga Martina, rođena Pongrac, bila je članica nekad uspješne grupe Divas, bavi li se još glazbom?
– Ma, ne. Ona je završila pejsažnu arhitekturu i sva je u tome. Imamo dućan Bottega, više izložbeni studio, tako da se ona sad bavi dizajnom interijera i eksterijera, a pjeva samo – meni na uho.
Nogometaše Dinama vodi stranac, hokejaše Medveščaka i rukometaše Zagreba također, a ni na klupama Cibone i Cedevite nisu Zagrepčani. Vi ste jedini purger koji vodi neki od zagrebačkih klubova. Dakle, na neki način branite čast zagrebačke struke u ovom trenutku.
– Da, zbilja. Drago mi je zbog toga. No, svi su oni bili vrhunski igrači i nekad je dobro da dođe netko sa strane. Možda ću i ja jednom opet otići – kaže Štritof istaknuvši da je najviše naučio od trojice trenera: Bonačića, Rudića i Pina Porzija.
Kvalifikacijski turnir Eurokupa koji se igra u Zagrebu (od 28. do 30. listopada) svakako je trenutak kada treba pozvati navijače da ponovno dođu na Mladost i pogledaju jednu od najtrofejnijih momčadi u povijesti vaterpola u nekom novom ruhu i na nekom novom početku.
>> Pratite tjednik Max! na Facebooku
