Čudno je što je odvjetnik i poduzetnik Anto Nobilo odlučio javno
komentirati međunarodni sudski proces u tijeku. Još je čudnije što je
odlučio javno izraziti radikalnu skepsu glede izgleda Hrvatske da na
Međunarodnom sudu pravde dobije spor protiv Srbije zbog povreda
Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Najčudnije je ipak to
što je sve to učinio u Beogradu, u Srbiji koja je tužena za genocid. U
tamošnjem tabloidu Blic izjavio je rečenicu koja je s razlogom šokirala
hrvatsku javnost: “Oluja je imala više bitnih elemenata koji se
približavaju genocidu nego što je to bilo u Vukovaru (…).”
Ne želim nagađati o tome je li ga na ta tri čudna čina potaknuo neki
prizemni poduzetnički interes (već nekoliko godina njegov su osnovni
biznis nekretnine), još i manje želim se miješati u ono što mi nije
profesija: pravo i pravosuđe. Međutim, kao istraživač fenomena genocida
i koautor knjige o genocidu (“Postmoderna i genocid u Bosni: Etničko
čišćenje - velika prevara našeg doba”), dužan sam javno kazati kako
odvjetnik i poduzetnik Nobilo jednostavno nije u pravu!
Ono što se dogodilo u Vukovaru i Srebrenici, teorijski gledano (u
okviru znanstvenih istraživanja holokausta i genocida), naprosto jest
genocid. S druge strane, Oluja s genocidom nema nikakvih dodirnih
točaka. Druga je stvar kako će sutkinje i suci Međunarodnom sudu pravde
u Haagu o tome suditi. Najveći dio hrvatske javnosti i hrvatska Vlada
vjeruju da će i Sud tako suditi.
A da može i da bi morao tako presuditi jasno je i laiku na temelju
klasične međunarodno-pravne definicije genocida koju sadrži UN-ova
Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.
godine. Doslovna inačica te definicije unesena je u članak 6. Statuta
Međunarodnog kaznenog suda: “Za svrhe ovoga Statuta, izraz ‘genocid’
znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u
cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili
vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b)
nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c)
namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino
potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s
namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje
djece iz jedne skupine u drugu.”
Ubojstva i sve ostalo u Vukovaru i Škabrnji školnički su primjeri, u
najmanjoj mjeri, “djelomičnog uništenja jedne nacionalne skupine”. U
Vukovaru svih onih koji su bili lojalni Hrvatskoj! Sve to sigurno je
dobro poznato i Anti Nobilu, pa je njegova izjava Blicu istup
poduzetnika čudnoga morala, a ne čestita odvjetnika.
GOST SURADNIK
