Možemo za jedan drugi dan ostaviti razgovore o tome koliko je Prva HNL kvalitetna u usporedbi s ostalim europskim ligama ili koliko neki od naših klubova zapinju u Europi jer za ovu temu našu hrvatsku ligu treba ostaviti u vakuumu. Ovdje nećete pronaći ni previše detalja o progresivnim dodavanjima, niti bilo kakav xG, niti bilo što takve prirode. Pričamo isključivo o dojmu, o onome što ti nogomet kao ljubitelju sporta napravi kada pogledaš nogometnu utakmicu, kakve osjećaje doživiš kada gledaš utakmicu, koliko reagiraš, koliko puta iskočiš iz sjedala, koliko puta pokriješ usta rukama u šoku. Prva HNL je ove sezone napravila više toga nego možda čak i bilo koje druge sezone otkako je prve hrvatske lige.
Najveću ulogu u tome ima činjenica što smo do četiri kola prije kraja imali četiri, do tri kola prije kraja tri te do pretposljednjeg kola dva validna kandidata za naslov prvaka. Usporedit ćemo to s nekom od prijašnjih sezona da lakše dobijete dojam. Primjerice, Dinamo je u sezoni 2007./2008. već nakon 24 od 33 odigrana kola osigurao naslov prvaka ispred Slaven Belupa, a na kraju završio sezonu s 82 boda ispred Slavenovih 54. Dakle, u čak devet odigranih kola nismo imali nikakve rezultatske napetosti u smislu samog vrha. I nije jedina sezona u kojoj je Dinamu tako bilo jer u prosjeku potvrđuju naslov prvaka pet tjedana prije kraja prvenstva. U ovoj sezoni, pak, rezultatsku napetost u tom smislu nećemo imati jedino u posljednjem kolu.
Dodatno, kad se uzme u obzir da se sada igra u Ligi 10, u 33 od 36 mogućih kola ove sezone većina utakmica unutar kola je imala važne implikacije i posljedice. Nerijetko se znalo dogoditi da čak četiri od pet utakmica u kolu imaju važne posljedice za sami vrh, naravno kad Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek nisu igrali međusobno u bilo kakvim kombinacijama. Nisu bez razloga takve utakmice automatski napetije, dramatičnije i zanimljivije, pogledajte koliko su samo Premier liga i Serie A ove sezone profitirale zbog napetih utrka za naslov u smislu interesa i reputacije.
Činjenica da imate jednu ultra-dominantnu momčad koja je oličje kvalitete i rezultatskog uspjeha definitivno pomaže u smislu samih rezultata te predstavljanja jačine lige prema vani, no s druge strane ne pomaže interno. Navijači određenih klubova vam to, naravno, nikad neće priznati, ali kao neutralnom navijaču uvijek je bolje gledati utrku za naslov između čak četiri kluba, nego apsolutnu dominaciju Dinama 2008. ili Hajduka 2005. godine. To je logično razmišljanje kod neutralca, čisto zbog činjenice da u ovom slučaju napete utrke znatno veći broj utakmica ima veće i važnije posljedice.
Ako gledate utakmicu prvoplasiranog Dinama koji je na, recimo, 85 bodova protiv drugoplasiranog Hajduka koji je na 65 bodova s 10 više od trećeplasirane momčadi, ljudi neće pretjerano mariti za tu utakmicu. Da, pogledat će se jer je derbi, ali neće imati ni približnu važnost, reakciju, pa ni pamtljivost kao onaj najrecentniji derbi na Poljudu kojim se, u tom trenutku, utrka za naslov zakuhala. To je sigurno glavni razlog zašto je ova sezona bila zanimljiva jer smo ukupno od početka sezone vidjeli točno 100 utakmica koje su na ljestvici imale važne implikacije za naslov prvaka, što je prvi put da je HNL upao u troznamenkastu brojku.
Drugi glavni razlog, o kojem se u sportskom javnom diskursu toliko sve manje priča iz nekog razloga, su fantastični golovi i potezi nogometaša. Samo Marko Livaja je ove sezone zabio minimalno pet validnih kandidata za gol sezone, a sjetimo se nakon toga čudesnih golova Abassa i Drmića u ludoj 3:3 utakmici u Maksimiru, Oršićevog snalažljivog voleja u Koprivnici, Miočeve rakete za prvu pobjedu Hrvatskog dragovoljca, Sahitijevog solo-prodora, Lovrićevih slobodnih udaraca, Murićevih udaraca iz kuta, Dabrinih i Beljinih završnica, sjajnih prodora i završnica Jakoliša, još nismo nabrojali ni trećinu toga što je bilo vanserijski. To je ono što ovoj sezoni daje malu prevagu u odnosu na preostale sezone s utrkama za naslov koje su imale više od dva kandidata te koje smo imali priliku vidjeti još tamo u devedesetima.
Uvelike pomaže i činjenica da svaki od četiri najveća kluba ima prepoznatljive zvijezde koje s razlogom nose taj epitet. Uz dužno poštovanje, ne vode više nasumični južnoamerikanci ili afrikanci igre naših kluvova, a bome ih je bilo. Devet od deset najvećih zvijezda su hrvatski nogometaši, jedini koji nije je Josip Drmić (Švicarska). Činjenica da kvalitetni nogometaši poput Livaje, Oršića i Drmića svoje zenite karijere provode u HNL-u ne govori o nekoj njihovoj nemogućnosti za jače lige (jer oni definitivno mogu zaigrati u jačim ligama) nego više govori o tome koliko je HNL postalo dobro mjesto za biti i u najboljim godinama svoje karijere, ne samo u mlađim seniorskim danima kada se treba prodati. Činjenica da ti nogometaši (pogotovo Oršić i Livaja) sada redovito ulaze u reprezentaciju ispred 7-8 imena iz liga petice govori jako puno koliko je sad biti HNL zvijezda puno viši standard nego li prije pet do deset godina.
Zaista ne znam koliko je HNL ove sezone bio kvalitetan u usporedbi s jednom austrijskom, danskom ili norveškom ligom. No, to zapravo toliko nije ni bitno, jer sam s druge strane siguran da je ove sezone bio zanimljiviji i intrigantniji, samim time i bolji od svake prethodne sezone HNL-a koju sam gledao.
>> Navijači "skinuli" nogometaše Dinama
Svaki cigo svoga konja hvali...