Poput ukupne hrvatske košarke, i Cibona je dospjela na najnižu točku svog postojanja u posljednjih 30 godina. Nakon izgubljene zagrebačke, cibosi su od Ilirije izgubili i ljubljansku eliminacijsku utakmicu (66:83) te sljedeće sezone, prvi put, neće moći igrati Prvu ABA ligu! Tužan je to dan, povijesni neuspjeh dvostrukog prvaka Europe i višedesetljetne perjanice hrvatske klupske košarke. U utakmici igranoj u dvorani Tivoli Zagrepčani su izgledali onemoćalo i ispražnjeno, a sve to, u nevjerici, gledao je i Luka Dončić, čiji je otac sportski direktor Ilirije. NBA zvijezda zacijelo nije mogla vjerovati u što se pretvorio klub za koji je davnih dana igrao jedan od njegovih igračkih uzora Dražen Petrović. A u toj utakmici nije kod cibosa bilo žara potrebnog za preživljavanje, kao da su i sami igrači, poput države i grada, dignuli ruke od kluba koji već godinama pleše po rubu provalije.
I sada je u nju Cibona i skočila, rezultatski, a možda i egzistencijalno. Jer, teško je zamisliti ikoga da se svojski zauzima za nekad velik klub koji se tako kotrlja nizbrdo. Dojma smo da će od svega odustati i ti, fantomski, strani investitori, koji su, očito, živjeli u zabludi i uvjerenju da s minimalnim ulaganjima mogu financijski oporaviti ovaj klub čija se dubioza kreće iznad pet milijuna eura. I da još od toga oni mogu imati koristi. Nakon svega bit će zanimljivo vidjeti hoće li se Prva ABA liga širiti i hoće li Ciboni biti doista ponuđeno igranje u njoj uz pozivnicu (kotizaciju) tešku 200 tisuća eura. Nije lako zamisliti da klub koji je u ovakvom financijskom stanju, može naći taj novac i još sastaviti konkurentnu momčad. Još zanimljivije će biti vidjeti tko će od sadašnjeg sastava u Ciboni željeti ostati, a isto vrijedi i za trenera Josipa Sesara koji proživljava najteže mjesece trenerske karijere. A graditi novu momčad u atmosferi kakva se stvorila (mladi Pavković i Skorić najavljuju odlazak u NCAA) bit će zahtjevnije nego ijedno ljeto.
Neposredno nakon ljubljanskog poniženja nazvali smo neke stare cibose da provjerimo razinu njihova razočaranja, a ona je kod Ace Petrovića (igrača iz najtrofejnijih dana, trenera i dopredsjednika u klubu) bila ovakva:
– Već sam k'o magarac naviknut na batine. Tu se više nema što komentirati. Nemam više ni prijedloga niti znam što i kako pa nemam ništa suvislo reći. Dakle, neću komentirati.
A i to je, na svoj način, bio komentar. No puno otvoreniji bio je Željko Pavličević, trener Cibone koja je 1986. bila prvak Europe.
– Dotaknulo se dno u sportskom smislu, a u financijskom je to već agonija dugi niz godina. I sve ovo je logična posljedica, za što ne bih toliko optuživao momčad i trenera, koji nije radio u normalnom okolnostima. Uostalom, upravljačko zaleđe vrlo je bitno za psihologiju momčadi, koja je djelovala kao da je prepuštena sama sebi. Meni je žao što su vodstvo kluba i Cibona pognuli glavu kada se govorilo o tome treba li ovaj klub igrati razigravanje za ostanak u ABA ligi ili ne. Nažalost, u tim trenucima klub nije pokazao karakter. Trebalo se postaviti snažnije i reći da ako Dubai može uletjeti u regionalnu ligu niotkuda, samo zbog novca, onda i mi kao suosnivač i suvlasnik imamo pravo istu tu ligu igrati. Bez ikakvih kvalifikacija.
Među onima koji su podupirali taj klub bio je i kondicijski trener Cibone iz 90-ih Ivan Mustapić, danas uspješan poslovni čovjek, koji nije štedio aktualno vodstvo.
– Svi mi kojima je Cibona bila ponos, trebamo se sramiti što smo ovoj skupini moralnih, intelektualnih i poslovnih liliputanaca dopustili da devastiraju klub do ove razine.
Direktora Šerića mi ne doživljavamo kao liliputanca, ali je primjetno da se i on umorio od spašavanja nečega što se, bez šire društveno-poslovne akcije, možda i ne može spasiti. Uostalom, njegovi prethodnici (Čavlović, Lukić i Matasić), u smislu saniranja dugo akumuliranog duga, baš se i nisu proslavili. Dapače.
Žalosno je i to da u zagrebačkoj košarci postoje akteri (i klubovi) kojima ovo Cibonino stanje nije mrsko jer ako taj nekad velik klub nestane s mape, iz gradskog proračuna bit će više za njih. A neki imaju i ambiciju useljenja u klupske prostorije kluba, koji je tu obitavao otkako je, za potrebe Univerzijade, sagrađena dvorana koju se zvalo Ciboninom. A sada, s nemogućnošću izvlačenja tribina (zbog potreba futsala), kako je netko rekao, više nalikuje na koridu.
Svojevrsna korida pod tim će se krovom i događati ovo ljeto, kada bi morao intervenirati i Grad. No Tomislav Tomašević olako je osvojio novi mandat i pitanje je ima li želje, uz toliko infrastrukturnih gradskih projekata, baviti se brodolomom u Savskoj 30. A na toj adresi, kao i svima onima na kojima još odzvanja "heja, heja, cibosi", još se nadaju spasilačkim akcijama.
Otvori KEKS Pay
"Poput ukupne hrvatske košarke, i Cibona je dospjela na najnižu točku svog postojanja u posljednjih 30 godina." Ova rečenica je teško licemjerje. Upravo je Cibona uništila hrvatsku košarku. Očito se zlo samo izjeda. Cibona je, ionako, umjetni klub. Bez povijesti, bez tradicije, bez vlastitog igračkog kadra (grad od 800 000 stanovnika), bez vlastitih navijača (ponavljam, grad od 800 000 stanovnika). Cibona je, zapravo, K.K. Dalmacija i K.K. Hercegovina, plus pokoji stranac (kasnije), i upravo su joj oni i osvojili prvenstva kako ona tri bivše države tako i Euroligu. Zagreb nije sportski grad niti grad sportskih talenata, čast rijetkim iznimkama. Nije ni čudo, stoga, da Cibonina dvorana nosi naziv po neZagrepčaninu, Šibenčaninu i Dalmatincu, Draženu Petroviću, kojeg je K.K. Šibenka dala ne K.K. Cibona. Kad svojih nema(ju), posebno tog kalibra. Stoga nikakva šteta. Da nema kancerogene zagrebačke centralizacije Hrvatske na svim poljima, time i financijske i sportske, Zagreb bi bio ispodprosječan sportski grad. Što on, u biti, i jest. Jer usporediti hrvatske kajkavce i hrvatske Dinarce u genetici i sportu je ka' usporediti Trabant i Formulu 1. Sportska i znanstvena činjenica.