Nakon prosinca, mjeseca u kojem se posvuda veličala njihova iznimna sportska veličina – a već niz godina u prosincu za njih su dani ponosa i slave – braća Sinković u olimpijsku 2020. krenula su na torpedni pogon. A siječanj je vrijeme stjecanja bazične izdržljivosti zahvaljujući kojoj će u toplijim mjesecima moći podnositi vrlo zahtjevne treninge na vodi.
U to ime zajedno s trenerom Nikolom Bralićem, Valent je otputovao u talijanski Valle di Casies na skijaško trčanje. Istovremeno, njegovu bratu Martinu to ni približno nije toliko draga vrsta kondicioniranja pa je on ostao u Zagrebu te nam objasnio:
– Obojica imamo obitelj, ali i godina pa koristimo svoje individualne sklonosti dok možemo jer, kada uđemo u čamac, morat ćemo disati kao jedan.
Valent više voli ski-trčanje
Dakle, nisu se složna braća zavadila pa je svaki krenuo svojim putom, nego je to nešto što je odobrio i trener Bralić koji ističe:
– Valentu je svejedno, a Martina boravak izvan Zagreba malo opterećuje. Zapravo, to ga više opterećuje nego sam sadržaj. On jednostavno ne voli boraviti puno izvan Zagreba, a toga tijekom sezone bude dosta. Uostalom, s njim u Zagrebu po dogovorenu programu radi moj suradnik Marko Banović. Uostalom, istu razinu kondicijske pripremljenosti može se postići na različite načine. Kada se radi na izdržljivosti, bitni su trajanje i puls pri čemu će Martin imati više opterećena leđa zbog ergometra, no to neće imati nekog utjecaja na njihovu ukupnu spremnost.
Valent više voli zimsku idilu:
– On voli da mu je trening raznolik, da bude u sparingu, za čime Martin pak nema potrebu. Evo, neki dan smo išli na glečer pri čemu su nam se priključili i naši klupski veslači, ali i osječka braća Lončarić. Dečki su trčali na zahtjevnoj stazi na kojoj je svojedobno trenirao legendarni norveški biatlonac Bjørndalen.
Valle di Casies Bralićevo je odredište već dugi niz godina:
– Ja ovamo dolazim već više od 20 godina. Na visini od 1400 metara smo, a imamo dolinu dugu 20 kilometara, što znači da kada napravimo krug preskijamo 40 kilometara.
I dok Valent uživa na snijegu, Martin je u suhom Zagrebu.
– Osim što trčim po nasipu, vozim i stacionarni bicikl jer je prehladno za onaj cestovni. Isto tako sam i na orbitreku, ali i na ergometru na kojem radim i duge aerobne treninge i dionice. Ovako mi više odgovara. Osim što tijekom godine ionako ima puno putovanja, nakon skijaškog trčanja mene bi uvijek nešto boljelo pa sam shvatio da na nogama više napravim nego na skijama.
Jučer je Martin trenirao pod paskom jednog od vodećih dizačkih trenera u Hrvatskoj Branka Zemunika.
– Sve što s njim radimo u dogovoru je s Bralićem. I Zemunik je dio našeg uspjeha jer uz njega smo digli našu snagu.
Braća Sinković ne bježe od statusa prvog favorita na OI u Tokiju pa Valent kaže:
– Svjetski smo prvaci dvaput zaredom pa niti ne možemo skrivati ambicije. No, neće nam ovo biti prve Olimpijske igre i točno znamo što nas u olimpijskoj godini čeka. Znamo da možemo osvojiti i to zlato, no moramo samo ostati zdravi i biti gladni.
Olimpijska trema je najveća
Je li breme biti favorit za sveti gral sportaša – olimpijsko zlato?
– S godinama smo se naviknuli da je to tako. Dođe nam to pod normalno i bilo bi nam neobično da nismo favoriti. Pa od 2010. mi smo stalno favoriti. Najprije u četvercu na pariće, pa u dvojcu na pariće, a sada u dvojcu bez. Mi vam ne mislimo toliko o plasmanu koliko o tome da preslikamo ono s treninga na utrku – kazuje Valent i priznaje da je olimpijska trema ipak najveća trema:
– Vjerojatno je tome tako što su Olimpijske igre svake četiri godine, a Svjetsko prvenstvo je svake godine. Najviše treme je bilo u Riju jer smo četiri godine prije, ali u četvercu na pariće, isto bili favoriti za zlato, a osvojili smo srebro. Tada, u Londonu, rekli su nam da smo još mladi, imamo vremena, no ti nikad ne znaš što će biti za četiri godine.
I Martin ne vjeruje u bajke tipa “mladi ste, za vas ima vremena”.
– Ja svom sportašu nikad ne bih rekao da će imati drugu priliku jer sport je to i možda je baš neće biti. I zato svaku priliku treba iskoristiti jer nikad ne naš hoće li ti se pružiti sljedeća. I zato žalim za tim zlatom iz Londona jer i ondje smo bili spremni za zlato.
Tokio će Sinkovićima biti treće Olimpijske igre, a Valent žale što im nisu četvrte:
– Mi smo prvi put na OI nastupili s 23, odnosno 24 godine i ja više žalim što nismo bili u Pekingu 2008. nego što nismo osvojili zlato u Londonu 2012. U Peking nismo mogli otići u dublu jer su to bili Vekić i Kušurin, no mogli smo ići u četvercu jer su na OI otišli Slovenci od kojih smo bili bolji. Ne bismo osvojili medalju, ali bismo imali jedno olimpijsko iskustvo više.
Može li se u olimpijskoj godini očekivati išta drugačije u njihovu treningu?
– Brale pokušava ići naprijed, no ne znam gdje bismo više bilo što povećali. Više je tu riječ o ozbiljnosti. Moram priznati, kada mi nekad dođe teško, lakše mi je reći samom sebi da je ovo olimpijska godina i da sada ne smijem popustiti, nego kada je “obična” godina – odgovara Martin.
>> Pogledajte što su braća Sinković rekla za Večernji TV
Svaka čast dečki! Nadam se da ćete osvojiti zlato na predstojećoj olimpijadi.