Ovogodišnji sarajevski Simposar, 15. izdanje ove poznate sportske konferencije, okončan je košarkaškim panelom uz sudjelovanje jedne trenerske i jedne igračke legende, koje su razgalile nazočne detaljima iz svojih zanimljivih životopisa. A njih su životni putevi spojili u ljeto 1990., kada je Košarkaški klub Split (tada pod imenom Pop 84) tražio nasljednika Božidara Maljkovića.
Da to bude upravo Željko Pavličević (75), koji se pokazao posve pogođenim izborom, zalagao se tada i Željko Jerkov (72), koji je kao predsjednik stručne komisije ovako objasnio tu odluku:
– Mi smo u svom sastavu tada imali niz afirmiranih igrača, zapravo zvijezda, kao što su Toni Kukoč, Zoran Savić, Velimir Perasović, Žan Tabak i Zoran Sretenović pa smo trebali trenera koji zna upravljati zvijezdama.
Kalkuliralo se s Draženom
Popularni "Spiker" pokazao je da je tome tako odvevši klub i do trećeg finala Kupa prvaka u nizu, pa tako i do pobjede, i to protiv Barcelone, predvođene njegovim prethodnikom Božom Maljkovićem. Je li mu zbog svega toga taj naslov prvaka Europe bio draži od onoga osvojenog 1986. s Cibonom?
– Nakon što su mi rekli da odlaze Dino Rađa i Duško Ivanović, jedne subote saznao sam da sam ostao i bez trećeg igrača i startne postave jer je Lazar Lečić, tadašnji trener izravnog konkurenta Arisa, pridobio Gorana Sobina. S obzirom na to da je igrao klub iz grada domaćina Olimpijskih igara, u publici je bila cijela dvorska svita, i da smo igrali protiv trenera koji jako dobro poznaje naše igrače, meni taj naslov ipak predstavlja veće zadovoljstvo. Dakako, nije bilo lako ni s Cibonom jer sam naslijedio iznimno trofejnog Novosela, po kojem se sve mjerilo pa nije bilo lako izboriti se za autoritet među igračima.
Bio je to trenutak u panelu, koji je vodio ovaj Večernjakov novinar, da potaknemo i neke osjetljivije teme kod obojice sugovornika. Pavličevićeva je ona kada je kao dvostruki europski klupski prvak izgubio naslov prvaka SFRJ od Zadra. I danas se priča o tome je li Dražen Petrović uistinu morao propustiti drugu utakmicu igranu u Zadru ili je ta ozljeda bila folirana?
– Mi smo tu sezonu izgubili možda jednu ili najviše dvije utakmice, a dobili smo u osnovnom dijelu i Zadar u Zadru. S obzirom na to da je Dražen imao manju ozljedu gležnja i da je imao dvije tehničke, a treća bi značila neigranje u eventualnoj majstorici, počelo se i malo kalkulirati između sportskog direktora Novosela i mene i Dražena. Na koncu je odlučeno da Dražen ne igra, onda se u trećoj dogodilo da su se igrači, dok smo kontrolirali utakmicu, počeli napucavati, uključujući i Dražena. Pojavio se s druge strane vrstan šuter Petar Popović, koji je nezaustavljivo pogađao, i nastala je panika. Kad smo htjeli više, nije nas išlo pa smo izgubili nakon dva produžetka. Ja sedam dana nisam spavao.
Željko Jerkov pak ostat će upisan i u povijest NK Hajduka kojem je bio predsjednik samo 44 dana. Kako se upustio u tu avanturu i kako je iz nje izašao?
– Ja sam i nadalje predsjednik Hajduka s najkraćim mandatom. U to vrijeme bavio sam se i politikom pa sam četiri godine bio predsjednik Gradskog vijeća Splita. Da postanem predsjednik Hajduka, nagovorio me tadašnji hrvatski premijer Sanader, kojeg više nisam mogao odbijati jer smo mi tada surađivali s Vladom oko nekih projekata. U to vrijeme donesen je taj nesretni zakon da se klub koji je u dubiozama mora preoblikovati. Kad smo sjeli, ja sam vidio da je to nemoguće i tako sam se okrenuo protiv službene politike. Odmah se aktivirala mašinerija, a s njom i Torcida, da me se makne i ja sam uvjeren da je Hajduk tada puno izgubio, što nisam predsjednik.
Za njega je to možda i bolje jer tko zna kako bi se na njegovo zdravlje odrazilo da je "ostao u sedlu".
– Ja sam kao košarkaš bio u klubu koji je proglašen najvećim europskim klubom u 20. stoljeću, osvajao sam olimpijsko i svjetsko zlato, ali to što doživite u Hajduku, to je čudo. To je nevjerojatno poštovanje, ali i bolesna ljubav prema tom klubu. Dakle, ja, koji sam sve to prošao, nisam bio spreman za Hajduk, a vidjelo se da za to nisu bili spremni ni oni koji su dolazili poslije mene.
Nije ni Željko Pavličević bio spreman na ono što će mu se dogoditi dok je radio u Libiji, gdje ga je zatekao građanski rat.
– Bio sam trener Al-Ittihada, kluba predsjednika Gaddafija, i kao takav s pomoćnikom bio sam smješten u hotelu Radisson, svega pet-šest kilometara od zračne luke koja je jednog dana bombardirana. Shvativši da to više nije igra, nazvali smo ljude iz kluba, platili 250 dolara kombi i krenuli uz obalu prema Tunisu. No da bismo prešli tih 400 kilometara, trebalo nam je 12 sati jer su nas čak 13 puta zaustavljali i provjeravali naoružani ljudi. Kad smo došli u neki manji grad, jedan čovjek, očito pripadnik tajne službe, kazao nam je da smo imali sreću što smo naišli na njega jer je zavladalo ratno stanje pa nitko nema pravo izaći iz zemlje. Onda je došao još jedan, u bijeloj halji, krvav, valjda s fronte, i rekao da zaboravimo gdje smo bili, što smo vidjeli i čuli. Nakon što smo pješice prešli granicu s Tunisom i ušli u hotel usred noći, kada smo se ujutro probudili i razgrnuli zavjese, vidjeli smo ljude koji se sunčaju na bazenu. To vam je život.
Pavličević je tada imao sreće da nije završio u libijskom zatvoru, ali u "ćuzi" je završio Željko Jerkov, i to kao svježi olimpijski pobjednik.
– Budući da sam ja na regrutaciji sa 17 godina imao 106 centimetara i samo 76 kilograma, u vojnu knjižicu mi je zapisano da sam oslobođen vojne službe u mirnodopskom razdoblju. No onda se dogodilo da je Ivica Šurjak, kao vojnik, iz jedne reprezentativne akcije iz Luksemburga otišao u Pariz potpisati za PSG, i to mimo dozvole vojnih vlasti. Njega je tajna služba odmah pronašla u Parizu i privela natrag, nakon čega je došlo do revizije svih sportaša koji su oslobođeni vojske.
Poslovni partner s najtrofejnijim
Vrijedilo je to i za svježeg osvajača moskovskog olimpijskog zlata.
– Kako sam ja bio prijavljen u Puli, dok sam ja preuzeo taj papir i zaputio se na odsluženje vojnog roka, u Čačak sam zakasnio dva dana. I odmah sam završio u "buksi" koja je bila pokraj stražarnice. Četiri i pol dana bio sam zatvoren u prostoriji pokraj stražarnice s krevetom dugim 180 centimetara i kako bi se straža mijenjala, tako bi oni novi zavirivali budeći me s: "Evo ga, Jerkov." Kad sam pak morao razbijati led jer radar nije mogao izaći na čuku, klinci su skandirali: "Željko Jerkov, Željko Jerkov!"
Iako je tada ostao bez već pripremljenog ugovora sa Scavolinijem, vrijednim 150 tisuća dolara, nešto se u tom Čačku za njega i lijepo dogodilo. Naime, ondje je stekao prijatelja koji će postati najtrofejniji europski klupski trener, ali i njegov današnji poslovni partner.
– Tamo sam se zbližio sa Željkom Obradovićem, koji je tada bio mladac kojeg sam ja savjetovao kako bi trebao igrati kao bek. I od tada smo mi prijatelji. Kako smo na inicijativu moje supruge u Lici pokrenuli projekt u kojem od šišane ovčje vune proizvodimo organsko gnojivo, nama se u startu kao 20-postotni partner priključio i Željko Obradović. I zacijelo nije požalio jer je naš projekt osvojio zlato na sajmovima inovacija u SAD-u, Ženevi i Kini pa ja običavam reći da moja supruga ima više osvojenih zlata nego ja.
Nakon što je Jerkov opisao da je kao vrhunski sportaš živio jako dobro jer je kao olimpijski pobjednik od države dobio stan, a imao je i godišnju plaću od 50-ak tisuća njemačkih maraka, zanimalo nas je kako je u to vrijeme živio netko tko je bio najprije pomoćni, a onda i glavni trener prvaka Europe Cibone.
– Ja sam bio zadovoljan svojom plaćom pomoćnog trenera, a još više činjenicom da mogu učiti i stjecati iskustvo radeći s momčadi koja se bori za državne, ali i europske trofeje, a to je, vjerujte, neprocjenjivo. I to je nešto posve drukčije u odnosu na to kada radite u klubu koji se bori za sredinu tablice. Nakon što sam s Cibonom osvojio europski naslov, otišao sam u španjolski Ferol za plaću od 60 tisuća dolara, što je tada bio velik novac i kompenzacija za sve što sam do tada radio. Nakon drugog naslova prvaka Europe u Panathinaikosu sam dobio jako dobar ugovor od kojeg je možda jedino Lolo Sainz u Joventutu imao veći.
Otvori KEKS Pay
