Sreten Radović zaključio je sudačku karijeru nakon prošlosezonskog finala Eurolige, no to nije kraj njegove priče. Ovaj umirovljeni hrvatski košarkaški sudac ostaje aktivan kao predsjednik UEBO-a (Udruge euroligaških košarkaških sudaca), na čijoj će se čelnoj poziciji zadržati još najmanje dvije godine.
Kao sudac koji više nije aktivan, Radović može govoriti bez ograničenja – što nije bilo moguće dok je sudio utakmice – te se osvrnuti na teme o kojima aktivni suci obično ne govore, poput kritika s kojima se suočavaju, percepcije njihove pristranosti te, u ovom konkretnom slučaju, odluke vezane uz Campazza u prošlosezonskom finalu Eurolige. S njim je o tome razgovarao novinar Eurohoopsa Aris Barkas.
Kako ocjenjujete razinu suđenja u Europi, a posebice u Euroligi?
Filip Zubčić o novom stadionu: "Valjda imam pravo reći sviđa li mi se ili ne"- Suđenje u Europi općenito se može podijeliti na tri područja: domaće lige, FIBA-ina natjecanja te Euroligu i EuroCup. Iako se primjenjuju gotovo ista pravila i smjernice za suđenje, razlike ipak postoje jer svako natjecanje ima svoje specifične zahtjeve i prioritete. Nemam dovoljno aktualnih informacija da bih detaljno govorio o domaćim ligama ili FIBA-inim natjecanjima jer u njima nisam izravno sudjelovao već nekoliko godina. Ipak, mogu reći da je Euroliga jedno od najzahtjevnijih natjecanja za suđenje. To je posljedica iznimne kvalitete i košarkaške inteligencije igrača i trenera, važnosti svake utakmice, posebice tijekom doigravanja i Final Foura, te strastvenih navijača koji proživljavaju svaki trenutak sa svojim momčadima i, sasvim prirodno, situacije promatraju iz vlastite perspektive. Smatram da su euroligaški suci iznimna skupina. Među njima su neki od najboljih sudaca na svijetu, koji posjeduju vrhunsko znanje i golemo iskustvo. Jednako je važan i sustav koji potiče suce na suradnju s igračima i trenerima, umjesto na djelovanje protiv njih. To je pristup koji snažno podržavaju Odjel za suce Eurolige, UEBO, ELPA i EHCB. U današnjoj košarci, uz 10 do 16 kamera koje pokrivaju svaki mogući kut, uvijek je moguće naknadno utvrditi pogreške. No, u stvarnom vremenu, na terenu i pod golemim pritiskom, naši su suci dosljedno pokazivali sposobnost vođenja utakmica i njihova privođenja kraju na najbolji mogući način za sve uključene strane. Naši su suci istinski vođe i pouzdani profesionalci gdje god sude. Ne treba ih promatrati samo kao osobe koje provode pravila, već kao vrhunski obučene profesionalce i neizostavan dio samog natjecanja.
Suci često postaju žrtveni jarci; smatrate li da su neke kritike opravdane? U kojim slučajevima?
- Naravno, neke su kritike opravdane. Suci griješe, a kada su te pogreške značajne, treba ih analizirati iskreno i profesionalno. No, kontekst je važan. Utakmica u kojoj suci naprave 12 pogrešaka obično bi se opisala kao utakmica loše odsuđena. Ono čega mnogi možda nisu svjesni jest da svaki sudac tijekom utakmice donese približno 200 odluka, odnosno oko 600 odluka ako gledamo cijelu sudačku ekipu. Ako je 12 od tih odluka pogrešno, ekipa je i dalje 98 % točna.
Primjenjujemo li iste kriterije na ostale sudionike utakmice? Prihvaćamo činjenicu da igrači i treneri ne mogu biti savršeni, a ipak se od sudaca redovito očekuje točnost veća od 95 %, dok se istovremeno suočavaju s kritikama zbog onih nekoliko pogrešnih odluka. Doista griješimo, i to činimo i kod manjih i kod značajnih odluka. To su ljudske pogreške i nastavit ćemo ih činiti bez obzira na trud i rad koji ulažemo kako bismo bili točniji. To nije isprika. To je jednostavno stvarnost donošenja stotina odluka u stvarnom vremenu, pod golemim pritiskom. Kako je jedan veliki košarkaški um jednom rekao četirima momčadima uoči završnog turnira Eurolige: "Neću vam čestitati na tome što ste ovdje jer nitko od vas to nije zaslužio.” Zatim se nasmijao i nastavio: "Barem prema riječima vaših protivnika i njihovih navijača, svatko od vas imao je sreće ili su vam pomogli suci. Očito, nitko od vas nije zaslužio pobjedu!” Suci svakako trebaju odgovarati za svoje odluke, no odgovornost i uloga žrtvenog jarca nisu isto. Konstruktivna kritika pomaže u poboljšanju suđenja, dok automatsko okrivljavanje nakon svakog poraza ne pomaže.
Kako reagirate kada vas i druge aktivne euroligaške suce kritiziraju bivše kolege, pritom ističući isključivo pogreške?
To uvelike ovisi o svrsi i načinu na koji se kritika iznosi. Bivši suci posjeduju golemo znanje i iskustvo; kada se to iskustvo koristi za pojašnjavanje odluka, tumačenje ili analizu situacija, edukaciju javnosti ili pomoć sadašnjim sucima u napredovanju, ono može biti iznimno vrijedno.
No, kritika mora biti odgovorna i sagledana u kontekstu. Analiziranje izoliranih snimaka samo radi isticanja pogrešaka može privući pozornost, ali ne pomaže nužno ljudima da razumiju suđenje niti pridonosi napretku same igre. Puno bih radije vidio da se iskustvo i stručnost bivših sudaca konstruktivno koriste za edukaciju sadašnjih sudaca, igrača, trenera i navijača. Stručna kritika u konačnici bi trebala služiti istoj svrsi kao i samo suđenje: poboljšanju igre i jačanju povjerenja u taj proces.
Kako suci mogu promijeniti percepciju da su pristrani i zašto mnogi navijači uopće tako misle?
- Postoji poznata anegdota o tome što navijači smatraju poštenim suđenjem u omjeru „50-50”: 50 posto odluka u našu korist, a drugih 50 posto protiv gostiju. Svi to znaju. Navijači će uvijek biti navijači i ne možemo očekivati da ćemo promijeniti njihove osjećaje prema vlastitoj momčadi. No, povjerenje se ne može izgraditi pukim zahtjevom sudaca da im se vjeruje. Ono se mora graditi s vremenom, kroz dosljednost, transparentnost, edukaciju i komunikaciju. Također moramo biti spremni priznati pogreške kada ih napravimo. Istovremeno, emocije su sastavni dio sporta. Igrači, treneri i suci – svi ih proživljavaju, osobito u najvažnijim trenucima. Način na koji se te emocije javno izražavaju može utjecati na percepciju suđenja. Svi koji imaju javnu riječ u ovom sportu – suci, igrači, treneri, klubovi i mediji – snose određenu odgovornost za način na koji se suđenje shvaća i o njemu raspravlja. To je dugotrajan proces, no već smo ga započeli u Euroligi s igračima i trenerima te vjerujem da smo posljednjih godina ostvarili izvrstan napredak. To je također područje u kojem UEBO namjerava preuzeti sve aktivniju ulogu: bolje pojašnjavati suđenje i pomoći navijačima da bolje razumiju stvarnost onoga što suci vide, o čemu odlučuju i što proživljavaju na terenu.
Možete li objasniti zašto je odluka u slučaju Campazza – koja je sada već ozloglašena – izazvala tako burnu reakciju, iako je bila očita?
Zato što se dogodila u posljednjim sekundama najvažnije utakmice sezone. U tim trenucima emocije su najsnažnije, a ljudi često prosuđuju odluku kroz emocije vezane uz rezultat, umjesto da je promatraju kroz samu akciju. Iz perspektive suđenja, načelo je jednostavno: ako je neki potez prekršaj u petoj minuti, ostaje prekršaj i u posljednjoj sekundi. Rezultat na semaforu i preostalo vrijeme ne mogu promijeniti kriterije. Doživio sam sličnu situaciju na Final Fouru u Berlinu prije dvije godine, iako je tada ishod bio drugačiji. Takav je sport. Jednog dana pobijediš, drugog izgubiš, a emocije povezane s tim trenucima su goleme.
Burne reakcije bile su emocionalno razumljive, no emocije ne mogu promijeniti kriterije suđenja niti ispravnu košarkašku odluku. Dosljednost je osobito važna u ključnim trenucima jer je tada povjerenje u sam proces najvažnije.
Što kažete onima koji tvrde da bi suci u završnim sekundama trebali dosuđivati samo vrlo očita kršenja pravila i prepustiti igračima da odluče o ishodu?
- Smatram da su ovdje posebno važna dva načela: Prvo, tijekom cijele utakmice suci bi trebali dosuđivati samo jasna i očita kršenja pravila ili prekršaje, bez traženja graničnih situacija. Njihova je uloga stvoriti poštene uvjete i omogućiti igračima da odluče o ishodu. Drugo, u završnim trenucima suci moraju zadržati potpuno iste kriterije koje su primjenjivali tijekom ostatka utakmice. Igrači i treneri prilagođavaju se uspostavljenim kriterijima, stoga bi njihova promjena u bilo kojoj fazi, a osobito na kraju, bila potpuno pogrešna. Ono što igračima i trenerima obično najteže pada nije strog kriterij, već nedosljednost: kada se iste situacije ne vrednuju jednako na obje strane terena ili u različitim trenucima utakmice. Načelo bi stoga trebalo biti jednostavno: ista situacija, ista odluka, od prve do posljednje minute. Ta dosljednost jedan je od temelja poštenja i povjerenja u suđenje.
Kako bi izgledao vaš idealan proces poštenog suđenja utakmice, uključujući uporabu nove tehnologije?
Danas nam tehnologija uvelike pomaže, ali nam istovremeno može zagorčati život! U prošlosti, sa samo četiri kamere i ograničenim dostupnim snimkama, cjelokupna slika bila je sasvim drukčija. Danas, s 14 ili 16 kamera koje pokrivaju svaki mogući kut, iskustvo je izvrsno za navijače, ali iznimno zahtjevno za suce. Na terenu imamo samo tri „kamere” – oči trojice sudaca – i odluke moramo donositi u stvarnom vremenu, bez ponovljenih snimki ili usporenih prikaza. Košarka nije tenis, plivanje ni skijanje. Ljudska procjena neizbježan je dio našeg sporta, a s njom dolazi i mogućnost pogreške. Tehnologija bi sucima trebala pomoći u donošenju boljih odluka, ali ne bi smjela stvarati iluziju da ljudska procjena može ili treba nestati iz košarke. Kod objektivnih situacija o kojima nema rasprave, poput izlaska lopte izvan granica igrališta, mjerenja vremena, nedopuštenog diranja lopte u silaznoj putanji ili toga vrijedi li koš dva ili tri boda, tehnologija osigurava mnogo veću preciznost i u potpunosti je pozdravljam. Izazov je koristiti tehnologiju ondje gdje ona doista povećava točnost, a da se pritom svaka košarkaška odluka ne pretvori u videoprovjeru. Ona treba podupirati igru, a ne prekidati njezin tijek i narušavati njezin ritam.
Ponovno ste izabrani za predsjednika UEBO-a. Koji su vaši planovi?
Moj put s UEBO-om započeo je još pri samom osnutku organizacije, kada sam obnašao dužnost tajnika. Nakon četiri godine izabran sam za predsjednika, a sada odrađujem svoj četvrti mandat, s obzirom na to da se izbori održavaju svake dvije godine. UEBO je danas mnogo više od organizacije koja pregovara o uvjetima rada. Naša uloga ima tri dimenzije: zaštititi naše članove, osigurati sucima da se njihov glas uvažava pri donošenju odluka koje utječu na suđenje te zajednički s drugim ključnim dionicima graditi budućnost igre. Novi kolektivni ugovor koji smo upravo potpisali s organizacijom EuroLeague Basketball odražava sva tri aspekta. On našim sucima pruža stabilnost i jasan profesionalni okvir, istovremeno nastavljajući strukturirani dijalog između UEBO-a i EuroLeague Basketballa o razvoju suđenja, uvjetima rada i alatima koji su sucima na raspolaganju. Također smatram važnom i širu sliku. EuroLeague Basketball sada ima strukturirane sporazume s igračima (putem ELPA-e), glavnim trenerima (putem EHCB-a) i sucima (putem UEBO-a). To stvara zdraviji model u kojem ključni sudionici igre mogu komunicirati, učiti jedni od drugih i pridonositi razvoju natjecanja. Suci ne bi smjeli biti samo oni na koje razvoj igre utječe; putem UEBO-a trebali bi imati i uvažen te značajan glas u tom procesu razvoja. Istovremeno, jedan od naših najvećih izazova ostaje razumijevanje javnosti. Moramo više komunicirati, bolje objasniti suđenje i približiti navijačima stvarnost onoga što suci doista vide, o čemu odlučuju i što proživljavaju na terenu. Naš projekt na društvenim mrežama bit će dio tih nastojanja. Stoga nam ambicija nije samo zaštititi suce, već osigurati da budu poštovani, zastupljeni i saslušani svugdje gdje se oblikuje budućnost europske košarke.
Kada ste odlučili završiti sudačku karijeru?
Uživao sam u svakom trenutku svoje sudačke karijere koja je započela 1996. godine – punih 30 godina, od kojih sam 25 proveo na međunarodnoj razini. Svako veliko poglavlje završilo je posebnom utakmicom: u Hrvatskoj finalom između Cibone i Cedevite; u VTB ligi, finalom između CSKA i Himkija; u ABA ligi, finalom između Budućnosti i Crvene Zvezde; te u natjecanjima FIBA-e, nastupom na Olimpijskim igrama u Riju. Nakon sudjelovanja na pet završnih turnira Eurolige (Final Four) i konačnog suđenja finalne utakmice, činio se pravi trenutak za povlačenje dok sam još uvijek u vrhu te za prepuštanje mjesta sljedećoj generaciji mladih i talentiranih sudaca. Iako sam se fizički i mentalno još uvijek osjećao sposobnim za nastavak, želio sam završiti u pravom trenutku i na najvišoj razini. Košarka mi je pružila izniman život, no to je značilo i da sam tijekom tog puta mnogo toga propustio. Nadam se da ću sada, u mirovini, imati priliku neke od tih stvari doživjeti s obitelji i prijateljima.
Što biste poručili novim sucima koji se pridružuju UEBO-u ili prvi put sudjeluju u glasovanju?
- Naš je poziv jedan od najljepših u sportu, ali istovremeno i jedan od najzahtjevnijih. Izgradnja i očuvanje zajedništva nikada nisu laki. Dolazimo iz različitih kultura i generacija, s različitim mentalitetima, obrazovanjem i navikama. Nikada se nećemo slagati oko svega, niti to trebamo očekivati. Zdrava organizacija treba različita stajališta i otvorenu raspravu. No, jednom kada se odluke donesu, moramo se prisjetiti onoga što nas povezuje: našeg poziva, zajedničkih interesa, strasti i predanosti suđenju te odgovornosti prema sljedećoj generaciji sudaca. Kada nastupamo složno po tim ključnim pitanjima, naš je glas snažniji, a naš poziv uživa poštovanje. Kada smo ujedinjeni, snažni smo. Kada smo snažni, uživamo poštovanje. A kada uživamo poštovanje, možemo postići ono što nam je potrebno i ono što zaslužujemo. Stoga, ostanimo snažni i ujedinjeni te se zajedno suočimo sa svakim izazovom. To je jedini način da osiguramo da suci budu prepoznati kao cijenjen i neizostavan dio igre koju svi toliko volimo – košarke.