U 24. minuti kršni Imoćanin Rebić pobjegao je mađarskom braniču, idealno poslužio Petkovića, a naš napadač u maestralnoj pirueti udarcem petom zatresao mrežu.
Veličanstvena egzekucija, lakoćom i sa stilom, nehajno i nonšalantno kao na školskom igralištu na Volovčici. Na kraju prvoga poluvremena još jedna mlaka reakcija mađarske obrane, i još jedan mekani dodir Petkovića za 3:0.
Dame i gospodo, Bruno ‘Metković’ ponovno u majstorskoj izvedbi, iz mjeseca u mjesec, naklonite mu se i zaplješćite!
Ova dva detalja iz prvoga poluvremena utakmice, u kojoj su Mađari doživjeli katastrofalan brodolom u splitskoj luci, utisnula su poseban, neizbrisiv pečat pobjedi Hrvatske.
Naime, još je jednom potvrđeno, u aristokratski profinjenoj maniri Brune Petkovića, kako Hrvatska ima legitimnoga nasljednika najznačajnijih centarfora u svojoj novijoj eri; Šukera, Eduarda da Silve, Olića i Mandžukića.
I nije Bruno neumoljivi killer poput Davora ili Dudua, niti ima Mandžinu i Olinu žustrinu, upornost, energiju i brzinu, ali opet imao ‘ono nešto’, neku magiju, svilinu mekoću, maestralnost izvedbe poput baletana.
Bruno je i pirueta, i tunel, i peta, i drska podvala, i škarice, i onaj ‘balkanski ciganluk’ svojstven najpunokrvnijim svjetskim napadačima.
>> Pogledajte što je izbornik Dalić rekao nakon dvoboja s Mađarima
Takvoga plesača među bekovima, takvu elegantnu i sofisticiranu bradatu mrgu još nikada nismo imali, i hvala Bogu da ga je Bjelica iščupao iz ralja Talijana, doveo ga u Dinamo i udahnuo mu novi život.
Bruno Petković bio je okidač koji ubio ambicije Mađara i čiji su potezi dizali publiku na noge, onaj kojega nije mogao zaobići epitet igrača utakmice, premda ne i jedini junak ove spektakularne predstave.
Naime, teško se oteti dojmu da niti jednoga od trojice razarača mađarske obrane, ni Rebića, ni Perišića, ni Petkovića ne bi bilo bez – Luke Modrića.
Doživio je tako kapetan ‘pod stare dane’ da se i stadion na kojemu mu se kao igraču Dinama nekada zviždalo ustane i priredi mu ovacije kakve u Hrvatskoj, kao igrač vatrenih, još nije doživio.
Lukina pojava, njegova liderska crta, karizma, gard, ti zasukani rukavi, stisnuta šaka, odlučan pogled i nadasve dašak čarobnjaštva koji ga ne napušta ni u 35. godini, daje reprezentaciji prepoznatljive obrise jedne od najmoćnijih svjetskih momčadi.
I traje naš Luka u reprezentaciji već 13 godina, odupire se biologiji i još uvijek može, želi, gura, gazi, ne da se!
Kao da svima onima mlađahnim nasljednicima na klupi Hrvatske poručuje: ‘Nećete me se još riješiti!’. Trinaest godina je tu, i još uvijek se nije pojavio nitko tko bi barem i podsjetio na Luku Modrića.
Takvoga nema svijet, a ima ga samo Hrvatska!
Otvori KEKS Pay
Tako piše u tekstu članka - "balkanski ciganluk" - a sjetih se sada s koliko balkanskog ciganluka se godinama tuklo (i još će se tući) po Luki Modriću upravo od onih koji ga sada u nebesa dižu. Tako su nass neki - doslovno "zadužili" svojim balkanskim ciganlukom šta pak osobno ne mogu povezati niti s jednim igračem Hrvatske nacionalne vrste.