Nenad Bjelica zaslužio je naklon do poda. Nakon debakla Dinama od Bayerna, a potom i groznog poraza u Koprivnici, sjeo je na klupu plavih i morao hitno nešto napraviti kako bi podignuo momčad jer – tek nekoliko dana poslije imao je utakmicu s Lokomotivom, a onda drugo kolo Lige prvaka s jakim Monacom. I rezultatski gledano, napravio je sjajnu stvar, ali još više je postigao u samoj svlačionici – igrači su iz nekakve anemičnosti počeli igrati silovito.
Sigurno je da nije mogao u samo nekoliko dana i s četiri, pet treninga složiti igru Dinama te sve okrenuti naglavačke. No znao je što mora napraviti, podignuti momčad psihološki nakon tih loših rezultata zbog kojih je i naslijedio Sergeja Jakirovića. Očito je to napravio sjajno, baš kao i nekoć Vahid Halilhodžić koji je 2010. došao u Maksimir nad kojim su i tada bili tmasti oblaci. Ne u doslovnom smislu kao u srijedu kada je Maksimir nemilice prala kiša; bili su to oblaci sumnje u sebe, teško prizemljenje porazima nakon dobrog starta.
Otvori KEKS Pay
Zašto toliko guranje tog jadnika.