Iako javni komentari idu otprilike u smjeru 'što smo to skrivili da smo ovo zaslužili?', ja bih rekla da smo nakon desetljeća praznih obećanja, političkih maketa i stotina milijuna eura ulupanih u nikad dovršeni betonski monstrum, konačno progledali. Dakle, kao što svi bruje, objavljeni su rezultati međunarodnog natječaja za novi stadion Maksimir i popratni kompleks Svetice, a pobjedničko rješenje donosi upravo ono što je ovom gradu kronično nedostajalo - arhitektonsku katarzu i povratak korijenima.
Iza novog izgleda Maksimira stoji milanski dvojac Tommaso Fantini i Alberto Rossi, osnivači studija VG13 Architects. Talijanski arhitekti mlađe generacije, školovani na prestižnoj švicarskoj Accademiji di Architettura Mendrisio, u svojoj su domovini već prepoznati kao predvodnici nove, progresivne generacije. Stručna javnost pamti ih po iznimno preciznim projektima poput skulpturalnog skladišta od crvenog betona u Pijemontu (uvrštenog u UNESCO-vu zonu) te po izlaganju na Venecijanskom bijenalu. No, pobjeda u Zagrebu bez sumnje je njihov dosadašnji projekt karijere. Ono što najviše fascinira u njihovu radu jest način na koji novi stadion rezonira s poviješću ovog mjesta. Godinama smo bili prisiljeni gledati u onu sivu, agresivnu masu nedovršenih tribina koja je izgledala kao da je pala s neba kako bi kaznila zagrebačke vizure. Fantini i Rossi su taj betonski monstrum odlučili mentalno i fizički srušiti. Umjesto njega, ponudili su stadion koji ponovno uspostavlja dijalog s vizijom akademika Vladimira Turine, tvorca izvornog Maksimira, ali novi stadion odbacuje trend modernih, generičkih nogometnih "školjki" – onih zatvorenih, plastičnih ovala koji izgledaju isto bez obzira nalaze li se u Münchenu, Londonu ili Dohi. Talijani vraćaju autentični zagrebački identitet - četiri vizualno odvojene tribine i koncept "otvorenog stadiona". Kroz oštre, horizontalne i kose plohe od svijetlog natur-betona, ovaj stadion ne blokira pogled već diše zajedno s parkom i maksimirskom šumom. Po svojoj skulpturalnosti i upotrebi ogoljenog betona, novi Maksimir uvelike podsjeća na neka već poznata remek-djela svjetske sportske arhitekture.
Njegova silueta i geometrijski raster prizivaju estetiku kultnog stadiona San Mamés u Bilbau ili monumentalnog Stade de Francea, ali u znatno elegantnijoj, prozračnijoj verziji prilagođenoj zagrebačkom mjerilu. Posebna poslastica za navijače je projekt sjeverne tribine – strmi, kompaktni navijački sektor bez horizontalnih pregrada, koji neodoljivo podsjeća na Dortmundov slavni "Žuti zid", ovdje opravdano kršten kao budući maksimirski "Plavi zid". Za istočni dio grada, ali i metropolu u cjelosti, ovaj projekt znači redefiniranje urbanog identiteta. S, barem najavljenim, zamjenskim terenima, atletskim stadionom, dvoranama za rukomet i košarku te kilometrima zelenih pješačkih koridora, ovaj dio grada napokon dobiva pluća kakva zaslužuje i postaje prostor u kojem će građani boraviti svaki dan, a ne samo svaka dva tjedna kada igra Dinamo. Zaključak se nameće - Zagreb je predugo bio talac loših kompromisa i arhitektonskog kiča.
Projekt Tommasa Fantinija i Alberta Rossija dokaz je da se sportska infrastruktura ne mora graditi kao agresivna utvrda, može se graditi kao spomenik kulturi, sportu i prirodi, a ako se ovo rješenje doista provede bez političkih sakaćenja, Zagreb neće dobiti samo moderan stadion već i novu razglednicu grada, a maksimirski betonski monstrum konačno će otići tamo gdje mu je i mjesto – u povijesnu ropotarnicu lošeg ukusa.
Otvori KEKS Pay
Pišete "prizivaju estetiku kultnog stadiona San Mamés u Bilbau ili monumentalnog Stade de Francea" pa jeste li vi vidjeli te stadione koje spominjete?!? Halo, zatvorene arene?!? A ovdje hvalite neku prozračnost. Svašta!!