Košarkaš koji je stasao u Dubravi i kojeg smo izgubili s radara, jer je sedam posljednjih sezona igrao u Sloveniji i Slovačkoj, Cedeviti je zabio 22 koša. Pet trica i sedam slobodnih bacanja (7-7). Kapa dolje za ovog neumornog momka koji i s 33 godine traži dodatne treninge.
– Tko bi rekao da ću ja, koji sam doveden kao pričuvni igrač za pozicije dva i tri, biti najbolji strijelac derbija!? No, kada šutiš i radiš svoj posao, kada imaš takav stav, onda ti se neke stvari vrate. Neki igraju na talent, a ja sam svjestan da bez velikog rada ne mogu puno.
Još kao klinac maštao je o igranju u Ciboninu dresu.
– Kad odrastaš u Zagrebu i treniraš košarku, onda kao klinac ideš gledati Cibonu. Nisam igrao niti za jednu reprezentaciju mlađih uzrasta pa nisam bio netko tko bi im bio zanimljiv i zato je to bio san. I to još kada je Cibona bila puno jača, igrala Euroligu u ispunjenoj dvorani. Sjećam se da smo mi klinci protiv Makabija sjedili na stepenicama.
Bez obzira na to što današnja Cibona nije ni slika one koju je Igor gledao s tribina, san mu se ipak ostvario.
– Prievidza, klub iz najkošarkaškijeg slovačkog grada u kojem sam proveo tri sezone, nudila mi je dvogodišnji ugovor, no moj menadžer Pero Dujmović kazao mi je da sačekam jer pregovara s Cibonom. Pričekao sam i to se dogodilo.
Išao stubu po stubu
S obzirom na to da je posljednjih osam godina igrao u Šentjuru, Mariboru, Heliosu, Prievidzi i Košicama, Igora su poklonici hrvatske košarke skoro pa zaboravili.
– Da sam posljednje dvije sezone igrao u hrvatskom klubu, ljudi se ovim ne bi iznenadili, no slovačka liga nije toliko praćena. Osobno sam bio zadovoljan, ali sam izgubio u nekim drugim stvarima. Sedam godina nisam igrao u Hrvatskoj, no razvio sam se kao igrač i osoba i sada je sve sjelo na svoje mjesto.
On je jedan od onih rijetkih sportaša koji vjeruje da i u 30-ima još uvijek može napredovati.
– Bitno je da si u glavi ostaviš prostora za takvo nešto i da si nikako ne dopustiš razmišljanje “imam 33 i ne mogu bolje od ovoga”. Teško zna biti igračima koji s veće razine padnu na nižu pa izgube motiv. No, ja sam cijelu karijeru išao stubu po stubu i sada, kada sam došao u Cibonu, klub sa sjajnim uvjetima, normalno je da ću gristi. Kada živiš od košarke, onda se moraš zalagati premda ti ni to ne jamči uspjeh.
A grize zajedno s australcem hrvatskih korijena Dominicom Gilbertom.
Supruga ostavila posao
– Mi smo partneri i treniramo prije i poslije momčadskih treninga. Dominic je veliki radnik pa čim imamo nešto vremena “tamburamo” zajedno. Svaki dan ispucam po 200-300 lopti ekstra, a i pola sata provedem s kondicijskim trenerom u teretani. Eto, prije ove utakmice s Cedevitom nas dvojica smo imali brutalne šuterske treninge.
Koliko mu je tijekom karijere bilo teško ne početi nešto drugo raditi, jer njegovi ugovori nisu bili veliki.
– Nisu, ali prevladala je ljubav prema košarci. To je bila i neka vrsta ovisnosti.
Njegov košarkaški entuzijazam prepoznala je i supruga Marija.
– Supruga je germanist i rusist, no zbog zajedničkog života ona je napustila jedan lijepi posao u Zagrebu i pridružila mi se u Slovačkoj. Jer, bili smo godinama odvojeni, a bračni život na Skypeu nosi svoje.
Igorova iznimna energija, koja mu u karijeri nije dozvoljavala pomisao na predaju, zacijelo potječe i iz teške obiteljske povijesti.
– Rođen sam u Banjoj Luci, no roditelji su ratne 1992. procijenili da moramo spašavati glavu pa su odlučili otići. Ja sam u tom trenutku imao šest godina, brat pet, a sestra jednu. Sjećam se i danas, kroz maglu, tog nekog autobusa s kojim smo došli u Zagreb. Srećom, imali smo ovdje rodbine pa smo se za početak smjestili kod njih.
ljudina