Ako vam srce malo brže lupa, ako vam se znoje dlanovi, ako želite
iskočiti iz svoje kože, ako ste ushićeni jer u džepu imate ulaznicu
snova, pa i ako ste sretnik koji može gledati HRT+, onda je srijeda
idealan dan za vas. Pod tornjem će se uprizoriti retromanija! Neki koji
su sredinom osamdesetih bježali iz školskih klupa, danas će se u
ugodnim sakoima s plaćom nekih korporacijskih tvrtki meškoljiti u
dvorani Draženova imena. I nadati se četvrtfinalu, nadati se pothvatu
momčadi koja je baš takva da je Zagreb mora voljeti...
Ne mogu se sjetiti da je u posljednjih desetak godina ovaj grad nekoga,
ako to nije Janica Kostelić, obožavao i kad je dominirao. Uvijek su tu
bili simpatični likovi koji su mogli u pobjedi dodirnuti nebo, ali i
izgubiti od nekoliko tipova s prvog šanka. Možda je stoga cijela
Cibonina sezona baš bila ono što je trebalo da se jedan usporeni i
ponekad toliko hladni Zagreb razbudi.
I danas svi vjeruju. Kad se budu oblačile večernje toalete, u očima će
biti nada. A u srcu mjesto za Scoonieja Penna, momka u kojemu je jedva
metar i osamdeset, ali mu je u nogama torpedo, u ruci snajper, a u
glavi računalo. Dražen Anzulović, jedan zagrebački dečko koji je bio na
ulaznim vratima Cibone baš onda kad se ovdje, dobro, ne baš ovdje pod
tornjem, ali u Domu sportova, pisala povijest zagrebačkog loptanja
između obruča, danas je na klupi. Kaže mi da će uredno u srijedu
popodne, nakon ručka, zaspati. Jer sve je napravio. Objasnio je
igračima kako čuvati Grangera, kako zatvoriti asistencije Prkačina,
kako Pekera i Gonluma spriječiti da iz drugog plana razaraju reket. I
kako opet izbezumiti Arslana.
U svlačionici će gorjeti, valjda mi smrtnici samo možemo sanjati kakav
je gušt igrati takve utakmice, kako je to s jednom loptom postati
pobjednik. Tri utakmice, tri puta Cibona. Četvrti put bit će najslađe,
za potpuno ludilo travnja...
ISPOD OBRUČA
Otvori KEKS Pay
