Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport Vaterpolo

Ratko Rudić se prisjetio kako ga je Antun Vrdoljak napao: To je sramota, prijavio sam ga

Stručnjak koji ima najviše trenerskih nastupa na Olimpijskim igrama (9) pod najviše zastava (5), i sve to uz najveći raspon godina (28) između svog prvog (1984.) i posljednjeg (2012.) olimpijskog zlata, za čitatelja Večernjeg lista podijelio je dio svojega neprocjenjivog iskustva.
25. listopada 2020. u 08:00 20 komentara 17804 prikaza
Pogledajte galeriju 1/10

Ratko Rudić najtrofejniji je vaterpolski trener svih vremena, a uz brazilskog odbojkaškog trenera Bernarda Rezendea, i najtrofejniji trener u povijesti reprezentativnog ekipnog sporta.

Luka Modrić STIŽU PORUKE VIDEO Navijači ostali u čudu: 'Koga to ljubi Luka Modrić?'

Stručnjak koji ima najviše trenerskih nastupa na Olimpijskim igrama (9) pod najviše zastava (5), i sve to uz najveći raspon godina (28) između svog prvog (1984.) i posljednjeg (2012.) olimpijskog zlata, spremno je za čitatelja Večernjeg lista podijelio dio svojega neprocjenjivog iskustva.

U startu nas je zanimalo kako li je u koži takve sportske legende? Kako se osjeća kada ga posvuda tako velikodostojnički predstavljaju?

– Ja sam se na to naviknuo. Niti previše letim niti padam ako me netko zaboravi etiketirati. Nisam na to osjetljiv jer znam da mi rezultate nitko ne može osporiti. Uostalom, moja kći, profesionalna violončelistica, cijeni moje domete, ali nije zbog čega bi ona padala u nesvijest. A ja pak nisam baš neki veliki poklonik obilježavanja godišnjica svih tih dometa.

A tome svjedoči i sljedeća gesta.

– Sve sam svoje trofeje poklonio Hrvatskom športskom muzeju jer nikad nisam gledao unazad, već sam razmišljao kako da i prvom sljedećom prilikom osvojim medalju. Ja nikad nisam razmišljao o tome da napravim Muzej Ratka Rudića. Ako pak netko to želi, materijala ima puno, može naći dovoljno elemenata. No, ako nekoga zanima moj sportski put, može to vidjeti Športskom muzeju, a ja sam uvijek voljan o tome porazgovarati.

A porazgovarao je i s nama, nakon što je s velikom pažnjom na Sport Festu u Poreču poslušao predavanje nogometnog trenera Nenada Bjelice. Neki su se tada zapitali: zar netko tako uspješan ima još što naučiti?

– To je moj poziv i zanima me način razmišljanja pojedinih trenera; zato mi je njegovo predavanje bilo zanimljivo, a on je dosta korektno predočio psihodinamiku sportske grupe.

Jednom ga je znatiželja tako navela da prati treninge momčadi američkog nogometa Los Angeles Ramsa. Što li je on kao trener vodenog sporta mogao naučiti od kolege koji se bavi tim snagatorsko-trkačko-loptačkim sportom?

– Kod njih me je zanimalo memoriranje iznimno velikog broja kombinacija. Htio sam vidjeti kako postići to da kad ja, primjerice, kažem 57, da moji igrači znaju koju akciju igramo.

Učio je i od trenera košarke i nogometa.

– Košarka je slična vaterpolu po organizaciji igre pa sam volio razgovarati s Rankom Žeravicom, koji je u Beogradu stanovao u kući u kojoj je bio vaterpolski savez. Oba sporta imaju pozicije bekova, centara i krila, a košarka jedino nema vratara. Kod nogometaša me je pak zanimalo kako oni podnose pritisak javnosti i kakva je reakcija igrača na to.

Livorno OTVORENA PRIJETNJA Jezivo: Tri križa s imenima, svinjska glava i poruka od koje se ledi krv u žilama

Nakon razdoblja posvećenosti taktici, Rudić se posvetio nečem drugom.

– Taktika jest vrlo bitna, ali nije najbitnija pa sam se više usredotočio na upravljanje sportskom grupom, o čemu sam učio od sportskih psihologa.

A od njih je naučio i da medije može koristiti i da homogenizira momčad.

– Medijske napise kao alat za pripremu i motivaciju moje momčadi koristio sam na Prvenstvu Europe 1993. godine. Mi smo to prvenstvo zaista loše počeli pa su svi govorili da smo promašena momčad, zbog čega su moji igrači odlučili ne davati izjave. Na to su se pak naljutili novinari, koji su još više kritizirali naše igre, a onda su se igrači još više ujedinili. Na kraju smo mi to prvenstvo dominantno osvojili, a ja sam se ispričao novinarima priznavši im da sam zloupotrijebio njihovo pisanje da bih dodatno motivirao igrače.

Bio prvak Hrvatske u gimnastici

Premda je on neusporedivo trofejniji od Miroslava Blaževića, mediji su ipak Ćiru proglasili trenerom svih trenera. Žulja li ga to?

– Ha, ha, pa to mi uopće nije bitno. Zapravo, meni je drago što je takva titula njemu dana jer je on posebna pojava u našem poslu, čovjek vrlo zanimljiva duha, meni vrlo drag. On je imao jedan način upravljanja momčadi vezan za sklonost ljudi s našeg podneblja nadigravanju, svojevrsnom mangupluku.

Ajla Tomljanović ZADOVOLJNA IZBOROM Lijepa Hrvatica napustila domovinu i promijenila državljanstvo: 'Hrvatska ovo ne može ponuditi'

Rudić je pak bio drukčiji tip trenera. Zahtijevao je golem rad i veliku disciplinu, no znao je i popustiti.

– Kada bih osjetio da moji igrači trebaju ispušni ventil, pustio bi ih da izađu van, da se provesele, da popiju ne pitajući kad su se vratili.

Tijekom predavanja u Poreču Rudić je priznao da je bio igrač kakvog Rudić trener baš i ne bi volio imati.

– Ha, ha, neću vam ja sada govoriti što sam radio, osim da sam živio boemski, da sam volio društvo i izlaske, no kada se treniralo to sam činio maksimalno. Zapravo, ja sam bio strastveni natjecatelj, a kao 15-godišnjak sam, dok smo živjeli u Zagrebu, znao u jednom danu imati tri treninga iz tri različita sporta, vaterpola, košarke i rukometa. Prije toga sam, dok smo živjeli u Zadru, trenirao sam gimnastiku pa sam čak bio i ekipni prvak Hrvatske u višeboju za svoj uzrast. Pokušao sam i s tenisom, pa sam išao na džudo, no kako sam naišao na sparing-partnera koji je od mene bio niži i jači pa me stalno bacao, tako sam i odustao.

Kako je počeo igrati vaterpolo?

– Moj je otac bio vojni pilot pa smo se često selili, a dok smo živjeli u Zadru, sestra i ja smo išli na more, a ja bih kao osmogodišnjak po cijeli dan bio u moru. Dok su stariji pucali na gol, ja bih im neumorno vraćao. Kada smo se preselili u Split, tamo sam u Jadranu počeo organizirano trenirati vaterpolo.

A lopta mu je postala najbolji prijatelj još kao klincu od dvije godine.

– Tako malom dogodila mi se teška ozljeda. Prolila mi se vrela voda po leđima pa su mi s noge skidali kožu i lijepili je na leđa. U toj fazi oporavka otac mi je poklonio loptu i ja se od tada od nje nisam odvojio. Ja sam doista bio fanatik lopte i to sam do dana današnjeg i ostao. Zato i danas volim gledati svako nadigravanje s loptom.

Za igračkih dana osvojio je pet medalja s velikih natjecanja, ali ne i zlato. A ono je za reprezentaciju SFRJ došlo tek kada ju je Rudić preuzeo trenerski. Što je to nedostajalo tim selekcijama?

– To je bilo nešto čime sam kao igrač bio vrlo nezadovoljan jer nismo do kraja iskoristili potencijale koji su bili vrlo veliki. Nedostajala nam je bolja psihološka priprema, mentalna čvrstoća, nije bilo potrebne kohezije, već su postojale skupine igrača, a svaka je imala svog vođu. Nije to ni loše, no onda morate razgovarati sa svim liderima i povezati ih.

Kao igrač, Rudić je imao i dosta pehova, počevši s onim uoči Olimpijskih igara 1968. kada je SFRJ osvojila zlato.

– Imao sam tada 20 godina, bio sam dio tog tima, ali sam slomio ruku dok smo mi vaterpolisti igrali nogomet pa nisam igrao. Bio sam ja dio tima i u Montrealu 1976., ali nisam igrao također zbog ozljede, ovaj put loma kosti ruke. Na SP-u 1975. u Kolumbiji neopravdano su me diskvalificirali optuživši me za doping jer su jednom zastarjelom metodom našli tragove kinina i nikotina, a ja sam tada pio tonik i pušio. Nakon dodatne analize u laboratoriju u Kölnu, FINA se ispričala i meni i našem savezu, a taj slučaj je, kao primjer neprofesionalnosti doping kontrolora, završio i u stručnoj literaturi. Zbog određenih zdravstvenih problema nisam igrao ni na SP-u 1978. u Berlinu, gdje je osvojena bronca. Tako su me mimoišle prigode za još četiri medalje.

A već u tim ranim igračkim godinama pustio je brkove koje obrijao nije do dana današnjeg.

– Nikad nije bilo prijedloga da bih ja obrijao brkove u ime nečega niti bih ja na to pristao. Moji brkovi nemaju nikakvo značenje, no postali su mi navika.

U njegovo vrijeme sportaši su više puštali brkove nego ovi današnji.

– Ovi danas briju glave, puštaju brade, a ja više nemam želja u tom pogledu.

Od četiri trenerska olimpijska zlata (dva SFRJ, po jedno Italija i Hrvatska) najviše ističe ono s Lijepom Našom.

– To je zlato, u Londonu 2012., osvojeno na toliko superioran način da je to i mene iznenadilo. Igrali smo vrlo organizirano, svi su igrači jako dobro znali svoje uloge, tko ima više, a tko manje slobode, tko će igrati više, a tko manje. Sve je funkcioniralo savršeno pa nisam bio zabrinut ni najmanje kada smo u finalu protiv Talijana otvorili utakmicu s 0:2. Na koncu smo slavili s dva razlike, a trebalo je biti i “plus tri” da je Pavić na samom isteku finala taj završni šut Talijana izdaleka htio braniti.

NEMA PLANOVA Nema kraja agoniji: Hrvatska i Zagreb još će se dugo sramotiti

U vaterpolu postoji jedan “nezgodan običaj”, a to je da se trenera koji je osvojio zlato, zajedno sa stožerom, baca u bazen. A što tada biva s mobitelom, satom, novčanikom, ključevima...?

– U Melbourneu 2007., kada smo osvojili svjetsko zlato, brže bolje sam dao mobitel sucu da mi ga sačuva. Kada je pak jasno da finale ne možemo izgubiti, onda sve to ostavim sa strane na vrijeme. Inače, ja se na takvo što nikad prije finala nisam pripremao pa tako nikad nisam nosio suhu odjeću u torbi jer to bi bio čin nepoštovanja suparnika, nego bih poslije finala išao mokar do hotela.

Kada su posrijedi finala, Rudić je na nešto posebno ponosan.

– Poznato je da sam ja uglavnom dobivao finala i to je, eto recimo, podatak koji mi godi. Neki moji igrači znali su se našaliti i reći da je najvažnije da doguraju do finala, a onda sigurno pobjeđujemo. No, tek tada je teško pobijediti jer je razlika između drugog i prvog mjesta golema. To je velika psihološka barijera, pitanje mentalne čvrstoće, osjećaja superiornosti s kojim ulaziš u finale. To su elementi koji rade razliku između srebra i zlata. Zato sam uoči finala svojim igračima govorio “da ne bi netko mislio da smo postigli nešto jer nakon nekog vremena nitko za vas kao drugoplasirane neće znati”.

Koliko god da je poznat po tome što velika finala nije gubio, unutar natjecanja i njemu su se znali dogoditi kiksevi momčadi koje je vodio. Takvo što zbilo se u na Olimpijskim igrama u Pekingu na koje je on s Hrvatskom stigao kao aktualni svjetski prvak, ali je kiksala protiv Amerikanaca koji su još uradili po Rudićevu programu.

– Izgubili smo od njih utakmicu u skupinu koja nam je odredila sudbinu. Čak i neodlučeno nam je bilo dovoljno da uđemo u četiri a da ne igramo četvrtfinale u kojem smo izgubili od Crne Gore. Bio sam tada vrlo ljutit na samog sebe jer smo prije toga odigrali nekoliko strašnih utakmica, no ja nisam prepoznao da je došlo do samozadovoljstva kod igrača. Unatoč svem mom iskustvu, nisam prepoznao te znakove jer, da jesam, ja bih našao načina kako da probudim momčad.

Svojevrsna zadovoljština mu je bilo srebro Amerikanaca.

– Kada sam 2001. preuzeo SAD, napisao sam “Project Gold” kojim je planirano olimpijsko zlato u Pekingu 2008. Stoga sam nakon toga američkog srebra, premda sam već tri godine bio hrvatski izbornik, primio poruke zahvale niza američkih igrača koji su igrali po sustavu koji sam ja postavio.

Vrdoljak ga verbalno napao

U Atlanti mu se dogodila nemila scena kada ga je tadašnji predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak verbalno napao nakon što je kao talijanski izbornik u skupini pobijedio Hrvatsku (10:8).

– Ja sam to prijavio MOO-u i Talijanskom olimpijskom odboru. Bila je to sramota za HOO, pa tako i za gospodina Vrdoljaka osobno.

La Liga Santander - FC Barcelona v Real Madrid EL CLASICO Modrić sjajno zabio u najvećem derbiju na svijetu, Real slavio kod Barcelone!

Tih godina, pa i poslije kao američki izbornik, Rudić se često susretao s pitanjem kako mu je voditi stranu reprezentaciju protiv svoje Hrvatske.

– To nije bilo korektno pitanje za jednog profesionalca. Što sam ja trebao činiti, zar da kažem igračima da sam iz Hrvatske i da ih molim da oni tu utakmicu puste. Pa to bi bilo loše i za Hrvatsku i za mene. Ja sam se za utakmice protiv Hrvatske pripremao isto kao i za druge suparnike, ni više ni manje.

Nije korektno ni ono što se dogodilo hrvatskim trenerima njegova ranga, pa i onima s manje uspjeha. Za razliku od sportaša osvajača olimpijskih medalja, njima država nije priznala zasluge u obliku naknada za sportsku izvrsnost.

– U vrijeme kada je to izglasano za sportaše bio sam savjetnik ministra Jovanovića, no i danas mi je žao što to nismo uspjeli izboriti i za trenere. Velika je to pogreška. To ne govorim radi sebe jer ja sam i kao igrač osvojio olimpijsku medalju, no oni treneri koji su predstavljali nešto u svijetu svog sporta poput Ante Kostelića ili Nikole Bralića zaista bi trebali biti vrednovani s naknadom – zaključio je Rudić.

Zabava u zagrebačkom hotelu
'revolucija zabave'
Šire se snimke partyja u zagrebačkom hotelu, organizatori tvrde da ne krše propisane mjere
Solana Nin
SINERGIJA PRIRODE
Jeste li već otkrili kraljicu među solima?
  • šeksovoministarstvoalkohola:

    Premda je on neusporedivo trofejniji od Miroslava Blaževića, mediji su ipak Ćiru proglasili trenerom svih trenera. Žulja li ga to pa kud se može poredit popularnost nogometa i vaterpola.pa gdje se samo nađu ovakvi novinari.od 100 medalja na prvenstvima 5 ... prikaži još!5 reprezentacija je osvojilo 99.a u nogometu.gdje je danas jednamađarska koja je harala ,zatim češka,austrija,poljska.tek zadnjih godina se je malo digao urugvaj koji je bio svjetska sila.........a u vaterpolu uvijek isti,mađari,talijani,španjolci,srbi,hrvati,crnogorci....

  • Dezider:

    I trener i čovjek! Hvala, gospodine Ratko!