Trojica Hrvata proslavila su bečki Rapid u njegovoj zlatnoj eri sredinom osamdesetih prošloga stoljeća. Bilo je to vrijeme neponovljivoga, genijalnog trenerskog uma Otta Barića i njegovih briljantnih pojačanja iz Dinama, Petra Bručića, a potom i Zlatka Kranjčara.
Pokojni Otto Barić, koji je preminuo u prosincu 2020., Rapid je vodio u dva navrata; najprije od 1982. do 1985., a potom od 1986. do 1988. godine. Tako je Rapid čak šest godina imao kontinuitet hrvatskih trenera na klupi, budući da je zelene u sezoni 1985./1986. vodio i Vlatko Marković. Otto Barić mlađi, sin proslavljenoga trenera, s ocem i majkom živio je u zapadnom dijelu Beča, u njegovu 14. Bezirku, kako kaže Barić, “tristotinjak metara od Rapidova stadiona Hanappi”. U ta je dva mandata Otto Barić sa zelenima osvojio čak deset trofeja: tri naslova prvaka, četiri puta Kup te tri puta Superkup.
Prepoznatljiva momčad
Uz to, Herr Otto s Rapidom je ispisao i povijest austrijskog nogometa, dovevši ga u finale tadašnjeg Kupa pobjednika kupova, u kojemu su u finalu bili poraženi od Evertona u Rotterdamu 1:3. Nikada prije austrijski klub nije igrao u finalu nekoga europskog kupa.
– U vrijeme kada je moj tata vodio Rapid, ta je momčad postala prepoznatljiva po osobitoj ubojitosti u posljednjih petnaest minuta utakmice. To se zvalo “Rapids letzes Viertel” ili Rapidova posljednja četvrtina, u kojoj su oni, zahvaljujući svojoj izvrsnoj fizičkoj pripremljenosti, lomili suparnike – ističe Otto Barić mlađi.
Što je Rapidu donio vaš otac, što je, osim trofeja, njegova najznačajnija ostavština iz tog vremena?
– U to vrijeme Rapidom su dominirala dvojica suprotstavljenih alfa-mužjaka; bečki dečko, domaći fakin i velika europska zvijezda Hans Krankl s jedne, te tvrdoglavi Štajerac Heribert Weber s druge strane. Iako su bili na suprotnim stranama i nadmetali se, moj otac uspio je postići da u tom nadmetanju od obojice izvlači maksimum, a od toga je, naravno, profitirala momčad – objašnjava Barić.
Što su Rapidu donijeli Pero Bručić i Zlatko Kranjčar?
– Pero je bio iznimno koristan, motoričan igrač koji je kontrolirao sredinu terena i u njoj ginuo. Tu njegovu požrtvovnost Krankl je obožavao. Cico je pak bio polušpica, paker koji je u paru s Kranklom zvanom Kra-Kra izvanredno funkcionirao. Njih su dvojica po sezoni zajedno postizali 30 do 40 pogodaka – nastavlja Barić.
Je li Otto i u to vrijeme tražio “još dvojicu igrača”?
– Znate da je moj otac bio poznat po dva zahtjeva: maksimalni angažman, zato su ga u Austriji prozvali Otto Maximale, te naravno po tome da je uvijek tražio još dvojicu igrača. Nije to bio trenerski hir nego želja da se momčad nadograđuje i bude još bolja. On je uvijek forsirao igru sa zadnjim igračem obrane, trojicom ispred njega te brzonogim krilima, što su bili Sulejman Halilović i Christian Keglevits – pojašnjava Barić.
Koja je za vas bila najupečatljivija Rapidova predstava u vrijeme vašega oca?
– U četvrtfinalu Kupa kupova tada snažna istočnonjemačka momčad Dynamo iz Dresdena pobijedila je Rapid u prvoj utakmici s 3:0, a uzvrat u Beču bio je furiozan i završio je pobjedom Rapida s 5:0. Bila je to doista čudesna predstava – prisjetio se Barić.
Kad smo već kod te sezone 1984./1985., Ottov je Rapid do finala s Evertonom uz dresdenski Dynamo izbacio i Beșiktaș, Celtic te u polufinalu moskovski Dinamo.
A tko je bio najveći Rapidov suparnik u Austriji?
– Uvijek je to bio gradski suparnik bečka Austria, u čijim je redovima tada nastupao glasoviti Herbert Prohaska. Tata ih je, eto, s Rapidom nadvisio, a kada je Prohaska kasnije postao trener bečke Austrije, tata je opet bio bolji od njega, jer je u to vrijeme bio trener Salzburga – prisjetio se Barić mlađi.
Rapid se na dirljiv način oprostio od svojih velikana, najprije od Otta Barića, a koji mjesec kasnije i od Zlatka Kranjčara. Kako je to izgledalo iz vaše perspektive?
Opet o stadionu...
– A što da vam kažem osim da se Krankl na spomen moga oca na austrijskoj televiziji rasplakao – kaže Barić.
I na kraju, Rapid je u ovom trenutku Dinamu na neki način i uzor, ne zbog svoje momčadi, nego zbog – stadiona.
– Gradnja Rapidova stadiona s 28.500 mjesta stajala je 40-ak milijuna eura, i držim da bio to trebala biti i Dinamova priča. O tome će biti govora i na ručku vodstava dvaju klubova, na koji sam pozvan. Pa ako je LASK iz Linza otkupio od grada pravo na gradnju stadiona od 30-40 tisuća mjesta, držim da i Dinamo to može! Naravno, u suradnji s Gradom. Pa znate li da Grad Zagreb godišnje izdvaja između 18 i 20 milijuna kuna za održavanje stadiona u Maksimiru? Ne bi li bilo bolje da taj iznos izdvaja za neki kredit koji bi bio uložen u gradnju stadiona? Gradnja stadiona stajala bi 60-ak milijuna eura, možda 65 milijuna s rušenjem postojećeg objekta, a u Europi ima dosta investitora koji bi bili spremni uložiti novac u gradnju, a potom bi se stadion dao u podnajam. Čini mi se da gospoda iz Možemo! na čelu Grada jako paze što rade i da igraju, kako se to nogometno kaže, bez previše rizika. No, pritisak na njih se pojačava jer Dinamo i Grad Zagreb zaslužuju novi stadion – zaključio je poznati zagrebački arhitekt.
Na slici je Andreas Herzog, a “jok” Hans Krankl