Za slavljenja Božića, u vrijeme drugog najvećeg kršćanskog blagdana, valja nam se prisjetiti sportaša koji svojim gestama i djelima ne skrivaju da štuju Boga. I dok jedni to čine jer vjeru istinski žive, jer su tako i odgajani, drugima je to svojevrsni ritual pred nastupe, tijekom ili pak nakon nekog postignuća. Često ćete vidjeti i najveće svjetske sportaše da se prije nastupa prekriže, a neki se i pomole, ali i da se nakon dosanjanog uspjeha zahvaljuju nekome iznad svih nas.
Pletikosa, Šimić, Sesar...
U današnjem životnom stilu određenom prečestim presingom, sportaši se mole da bi lakše nadvladali iskušenja i stres pod kojim žive. Neki u vjeri traže formulu kako da se nose sa slavom, gubitkom privatnosti ili pak rastućim materijalnim bogatstvom, no ima i onih, nažalost, koji se mole jedino na oltaru dolara i eura.
Dogodi se i da neki smatraju da oni kod Gospodina zaslužuju veći kredit od njihovih suparnika pa kažu “ako Bog da, ja ću pobijediti” što je izopačena duhovnost. Nije vjera u Boga tu da nekome na sportskom polju priskrbi više naklonosti “više sile”, nego da svima koji da snagu duha da njome pobijede slabosti tijela. U duhu te ideje svojedobno je govorila i Blanka Vlašić, i to još prije no što će doživjeti obraćenje:
– Ja od Boga ne tražim da skočim ovoliko ili onoliko, već da mi da snage da prođem kroz krizna razdoblja, da što uspješnije odradim pripreme i budem zdrava.
Nažalost, već više od osam godina Blanka nema sreće s ozljedama, no i kao takva 2016. osvojila je olimpijsku medalju (broncu) u Riju što je ovako objasnila:
– Taj dan bila sam mrvica i Bog je od te mrvice uspio napraviti brončanu medalju. Pokazao mi je kakva moram uvijek biti kako bi on od mene svakog dana napravio pobjednika.
Među hrvatskim sportašima rijetko je tko tako javno svjedočio vjeru kao što je to činio Željko Babić, ali tek u trenerskim danima. On ističe da su u njemu nešto prelomili susret s velečasnim Zlatkom Sucem (2002.) te, pet godina ranije, doživljaj Gospe Međugorske kojoj se znao javno zahvaljivati i na pobjedama muške rukometne reprezentacije čiji je bio izbornik. Na račun svojih izabranika za TV Laudato Babić je kazao:
– Naši igrači vole ići u crkvu. Kada izlaze iz svlačionice, oni se prekriže i tako zazivaju Božju pomoć. Oni pak koji su na većoj duhovnoj razini, oni se zahvaljuju, uvijek se mole i križaju, bez obzira na situaciju. Osim što je to znak pripadnosti vjeri, to je i jamstvo unutarnjeg mira.
Na istoj televiziji gostovao je i jedan od naših najvećih sportaša, umirovljeni skijaški as Ivica Kostelić, za kojeg je vjera također veliki pokretač:
– Vjera je istovremeno i snaga i nada. Vjera je neraskidiv pratitelj svakog uspjeha.
Ivica nam je svojedobno kazao da je, kada bi bio na pripremama u nekim od alpskih zemalja, otišao do tamošnje crkve pomoliti se:
– Kada su kušnje veće, i molitva je češća. Ona je dio moje vjere i bila je dio snage koja mi je trebala, a nakon nekog vremena molitva postane čak i refleks. Meni se tako dogodilo da sam se, prigodom jednog od težih padova u karijeri, počeo moliti. Mnogo mi je stvari u tim trenucima moglo pasti na pamet, a ja sam upravo molitvu imao u glavi – kazao je Ivica.
Među ostalim hrvatskim sportskim asovima velikim vjernicima se smatraju i neki elitni nogometaši. Bivši vratar reprezentacije Stipe Pletikosa prije početka svake utakmice pomolio bi se uz stativu.
Aktualni reprezentativac Mateo Kovačić je pak svoju srebrnu medalju sa Svjetskog prvenstva posvetio svetom Antunu Padovanskom jer njegovo ime nosi njegova župa u Sesvetskim Selima u kojoj je, kao ministrant, upoznao i svoju suprugu. Inače, dok je bio član Dinama, Kovačića se često moglo vidjeti na nedjeljnoj misi, baš kao i bivšeg reprezentativca Darija Šimića koji je čak svoju vjeru ilustrirao izjavom da vjeruje da je potomak onih koji su preživjeli potop na Noinoj arki.
U crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji, najpoznatiji sportaši koji dolaze na misu svakako su olimpijski vaterpolski pobjednik Josip Pavić te negdašnji košarkaški reprezentativac Josip Sesar. Veliki vjernik jest i olimpijski pobjednik u trapu Josip Glasnović, ali i tenisač Marin Čilić koji je jednom prilikom kazao:
– Kako dolazim iz Međugorja, jasno je da me vjera prati od malih nogu, ali vjeru nisam nikada koristio kao utjehu kada stvari ne idu dobro. Vjera me odgojila na način da vjerujem u sebe, radim na sebi i ne odustajem.
Vjera je sidro za sportaša
Ova izjava šlagvort je za teoriju koju je svojedobno iznio direktor Centra za sportsku psihologiju u Philadelphiji Joel Fish koji drži da je vjera “mentalno sidro koje pomaže sportašu da se usredotoči na zadatak”.
A još prije samo tridesetak godina za to sidro, na ovim prostorima, nije bilo uputno hvatati se. Naime, u vrijeme Titova komunističkog režima prekrižiti se prije nastupa bila je prava sablazan, neprihvatljivo ponašanje za jednog “druga sportaša”. No legendarni Ćiro Blažević, trener šampionskog Dinama iz 1982., ističe da se nije bojao zabrana:
– Kada sam sa svojim igračima odlazio u katedralu, ja time nisam izazivao tadašnjim režim. Nije to bila ni nekakva folklorna predstava, nego je to bilo iz uvjerenja da bez toga nećemo moći uspjeti. Čak je i musliman Džemal Mustedanagić stavio prst u svetu vodicu i prekrižio se, a takvo zajedništvo bilo je naša najveća snaga.
Sjajan članak i prigodan. Hvala Večernjem listu.